Eto, ubrzo nam stiže najnovija promjena datuma državnih praznika. Najavljuje nam to ovih dana predsjednik Sabora, g. Jandroković, poznatiji kao Njonjo. Što reći na novo prazničko resetiranje osim da nam država sve više nalikuje na pravi cirkus. Mislim da se zapadna diplomacija valja po podu od smijeha. Trideset godina nakon razlaza s Jugoslavijom još se nismo dogovorili oko najvažnijih državnih praznika u koje pripada i ovotjedni „Dan neovisnosti“ kojemu je prema najavama visokih dužnosnika odzvonilo.
Valjda nezadovoljni prazničnim ugođajem na ulicama i proplancima širom Lijepe naše „neovisne“, iz vlade nam poručuju da treba bolje razmotriti što se u narodu od praznika primilo, a što nije pa prema tome napraviti novi prijedlog državnih praznika. Ne znam što se u narodu primilo, ali neovisnost se Hrvatske nije primila ni u tragovima pa se slažem da „Dan neovisnosti“ treba ukinuti. Uostalom, kao članica Europske unije na pragu trećeg desetljeća 21. stoljeća pričati o nekakvoj državnoj neovisnosti gotovo pa je nepristojno, pogotovo za pridružene, male narode, koliko god su im ideje velike!
Pa mi danas ni najobičniji poslovni obrazac ne smijemo samostalno stvoriti, a kamoli donositi važne političke odluke bez da to odobri Bruxelles. O vlasništvu banaka da i ne pričamo. Ali to smo sami htjeli (jesmo li?) – proliti krv za obećanu/željenu neovisnost, a onda je odmah (ponovo) transferirati nekim drugim strancima. Hoće li Jure i Drinka dobiti kredit za kuću ili policija novu opremu za bolju kontrolu granica ne pita se ni Plenković ni Kolinda, nego strani vlasnici banaka i sivi likovi iz Bruxellesa. Stoga zaboravimo priču o neovisnosti i pripadajući praznik, jer narod koji želi sačuvati svoju neovisnost, poput Engleza, bježi iz te Europske unije čiji je dugoročan cilj poznat: poništiti nacionalne suverenosti (i vrijednosti) kako bi se stvorila monolitna EU.
Simulacija i zbilja
Imamo državu koju već trideset godina nismo u stanju urediti ni na jednom polju koja državu čine državom. Vlast, kao najvažniji element države, nesposobna je, korumpirana i degenerirana do krajnjih granica podnošljivosti. Građani bježe iz zemlje glavom bez obzira, a pravni sustav ne vrši svoju funkciju i državu je zakopao još dublje u balkanski mulj od kojeg smo htjeli postati neovisni. Povrh svega toga, nismo u stanju odrediti čak ni osnovne (imaginarne) identitetske oznake države koje u današnje doba rastakanja tradicionalnih vrijednosti ionako imaju tek paradni karakter.
Taj posao u globaliziranom svijetu gdje je gotovo sve izvedivo, a države kakve smo poznavali nestaju, mogla nam je odraditi i neka bolja tvrtka koja se bavi korporacijskim komunikacijama; možda ipak malo bolja od one koja nam je dizajnirala pomirbenu zastavu (nadam se da nisam prekršio zakon o zaštiti grba, zastave, himne, lente i koječega).
A trajna nesposobnost određivanja našeg identiteta leži u tome što smo jugokomunistima, udbašima, pridruženim bitangama i amaterima prepustili stvaranje slobodne, demokratske države. Oni to u stvari nisu htjeli, oni to nisu znali; ne znaju ni danas. To je žalosna činjenica koja nas progoni. Narod im je naivno povjerovao; svoju sudbinu dao je u ruke ljudima koje je stvorila Jugoslavija – ljudima koji su Hrvatsku doživljavali i htjeli samo kao svoj plijen, nastavak vlasti, a od demokracije i neovisnosti oduvijek im se vrtjelo u glavi.
Što su njima ikad značile vrijednosti hrvatske tradicije i mnogobrojne žrtve za hrvatsku slobodu? Oni bi najsretniji bili kad bi već sutra mogli vratiti njima najdraže praznike: 29.11., 04.07., 27.07., ali i slaviti rođendan Druga Tita, nositi štafetu, pohoditi Tjentište, Kuću cvijeća i slično. Baš ono što su ih i doma učili. I zato imaju tako služben, neuvjerljiv pogled i ukupan govor tijela kad nam u svojim političkim istupima poručuju kako vjeruju u Hrvatsku, u svoj narod, u bolje sutra itd.
Istina je da se njima za Hrvatsku i njezine građane živo fućka. Hrvatska je za njih samo egzistencijalno ili karijerno pitanje. Ali to je još i razumljivo. Oko nas će uvijek biti velik broj ljudi kojima je vlast, moć i novac jedina vodilja u životu. To je na žalost prirodno stanje stvari. Problem je u tome što takve likove na vlasti održavaju ljudi koji su ginuli na bojištima i od Hrvatske imaju samo patnju i iluziju, ali to je već dublje sociopsihološko pitanje za koje ovdje nema dovoljno prostora.
Regionalizacija praznika
Što učiniti da se ovakav vrijednosni košmar napokon prekine? Naravno, preduvjet svakog smislenog i dugoročnog rješenja je da se HDZSDP osovina makne s vlasti, ali budući da nemamo razloga vjerovati da će patološka ljubav između potlačenih i tlačitelja u dogledno vrijeme nestati, vrijedi nam razmisliti o novim pristupima regulacije praznovanja, o više praznične atmosfere, o više smijeha i malo smisla u ovom općem besmislu. Još smo uvijek međunarodno priznata država pa uz sve prateće državne institucije moramo imati i neke praznike. Pa onda neka nam barem praznici odrade svoju funkciju.
Na primjer, zašto se kao trajnije rješenje ne bi krenulo s regionalizacijom praznika (!), što bi ujedno predstavljalo svojevrsnu vrijednosnu decentralizaciju. Barem eksperimentalno – to je ionako postao popularan pristup regulacije mnogih stvari. Nešto slično postoji u Ujedinjenom Kraljevstvu i SAD-u, gdje na primjer pojedine države slave vojnike Juga pale u američkom građanskom ratu, dok se istovremeno u drugim državama demontiraju spomenici herojima južnjačke vojske.
Kao što znamo, postoje regije u Hrvatskoj koje poštuju Druga Tita više od bilo kojeg hrvatskog političara. To je činjenica za koju su opet zaslužni HDZSDP komunistički klonovi. U tim hrvatskim područjima postoje mnoge ulice i trgovi koje nose Titovo ime. Sad mu uz pomoć EU-a obnavljaju i brod te ga pretvaraju u muzej. Zašto ti ljudi ne bi trčali štafetu, imali organizirane posjete Kući cvijeća na neradni dan koji bi se mogao odrediti 25. svibnja? Oni stvarno poštuju i cijene Druga Tita i rado bi se vratili otvorenom i službenom slavlju svojih vrijednosti.
Također, postoje neke druge regije koje više poštuju npr. Alojzija Stepinca. Zašto njima ne osigurati praznik Stepinčevo koji će biti neradni dan u njihovoj županiji? Treći mogu slaviti Ante Starčevića ili Stjepana Radića. Četvrti, ako nemaju nacionalnih vrijednosti do kojih drže, ali žele ostvariti svoje pravo na praznik, mogu slaviti Sandokana ili Supermana, a ako nemaju svojeg heroja, kao praznik mogu proglasiti Majmunovo. Što god. Bitno je da su ljudi povezani sa svojim praznikom. Da znaju što se, zašto i kada slavi. Taman da se slavi slavlja radi. Kad se već kao mali narod na malom teritoriju ne možemo okupiti oko zajedničkih vrijednosti, pustimo neka se svatko veseli na svoj način. Barem dok smo još tu, na okupu.
Važna napomena
U cijelom tom cirkusu oko naših praznika čini mi se važnim predložiti jednu promjenu i mislim da bi narod to pozdravio: obvezno vratiti ono što su u Srbiji zadržali iz Jugoslavije: kad praznik pada u neradni dan – prebaciti ga na radni. I nemaju samo Srbi tu lijepu tradiciju. Imaju i mnogi drugi. Na primjer, u Americi imaju jednak pristup praznovanju kao u Srbiji, a nije baš da su na dnu gospodarske uspješnosti. Siguran sam da bi takvu važnu promjenu u novoj regulaciji naših praznika podržali svi hrvatski građani – titoisti, tuđmanisti, sandokanisti, suverenisti, anarhisti, lgbteovci i ostali.
Bez obzira na narodno raspoloženje i dominantne vrijednosti, što ćemo, kada i zašto u budućnosti slaviti, nitko ne zna – čak ni hadezeesdepeovci. Ali nema straha, njima će to netko reći – što, kada, zašto i kako!
* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr
Tekst se nastavlja ispod oglasa
