Ovih je dana u medijima mnogo napisano i izrečeno o prijedlogu novog zakona o plaćama državnih službenika koji bi trebao pridonijeti boljem radu državne uprave u Hrvatskoj. Novost je navodno bolji sustav mjerenja rezultata rada. Kažu iz Vlade da će se za svako radno mjesto utvrditi rezultati koji se na njemu trebaju ostvariti. Također, tu je i sustav platnih razreda koji bi trebao osigurati nagrađivanje onih koji imaju uspješnost iznad prosjeka. Sve će se bodovati i sve će biti mjerljivo. Kažu, mnogo bolje nego što je sada.
Eureka!
Ipak, bez obzira na novo otkriće iz radionice Vlade RH, nekako mi se čini da ni novi sustav neće promijeniti stanje na bolje.
Tko tu koga vrednuje
Poznajući stanje u hrvatskim državnim organizacijama u kojima sam stekao preko 20 godina radnog iskustva (od toga, 14 u tijelu javne vlasti), želim dati skroman doprinos raspravi. Spomenut ću tek nekoliko bitnih čimbenika.
Možda u Vladi RH ne znaju, ali razmjerno je čest slučaj da u hrvatskoj javnoj upravi čelnik jako malo zna o poslu koji oblikuje i čije učinke ocjenjuje. Međutim, ako uvjet kompetentnog ocjenjivača nije zadovoljen, tada ne dobivamo točan uvid u ukupan rad ocjenjivanog službenika, a ocjena nije pravi pokazatelj kvalitete njegova rada.
Postulat svakog racionalnog procesa ocjenjivanja je da ocjenjivač vrednuje samo ono područje u kojem ima potrebna teorijska i praktična znanja. Također, bilo bi poželjno da ocjenjivač o poslu čije učinke ocjenjuje zna više od ocjenjivanog (nešto poput odnosa profesor-student); da u tom području ima više iskustva od ocjenjivanog. Ali ako nadređeni o poslu zna daleko manje od službenika kojeg ocjenjuje, ili ne zna gotovo ništa – tko ozbiljan uopće može pomisliti da će sustav ocjenjivanja imati smisla. To valjda mogu pomisliti samo aparatčici u Vladi kojima je jedino važno da Bruxellesu mogu isporučiti novu domaću zadaću.
Uostalom, pomirbena koalicija HDZ-SDP ne želi učinkovitu javnu upravu. To je jasno. Njima treba postojeća javna uprava jer jedino s poslušnicima i mediokritetima mogu vladati na svoj način, usmjeravati njihov rad, određivati njihove odluke; provoditi svoje društveno štetne interese. Kad bi institucije svoj posao radile profesionalno i neovisno, mnogi iz njihove korumpirane mreže koja steže Hrvatsku već desetljećima izgubili bi interes za politiku, a velik broj te ekipe iz raznih drugih razloga nestao bi s javne scene.
Preko trnja do zvijezda
U znanosti je poznat termin pogreška sličnosti, koji nam kaže da ocjenjivač procjenjuje ocjenjivanog uzimajući u obzir vlastita svojstva. Na primjer, ako ocjenjivač sebe smatra nekritičnim i poslušnim, ako zna da je upravo zbog takvog ponašanja došao na poziciju moći, istu osobinu traži i cijeni kod ocjenjivanog. U tom slučaju, oni koji ne pokazuju kritičnost (osobinu koja se u razvijenim društvima pozitivno vrednuje) i koji bespogovorno izvršavaju sve naloge čelnika, bit će ocijenjeni najvišom ocjenom. Oni koji razmatraju predmet, daju svoj kritički osvrt, bit će ocijenjeni nižom ocjenom. Ponekad i kažnjeni.
Ako je netko morao trpjeti uvrede i poniženja da bi došao na poziciju moći, ne možete od njega očekivati da nagrađuje čestitost, znanje i profesionalizam. Jer pravilo je da ljudi nastavljaju samo ono što je njih omogućilo. Naravno, nisu svi na odgovornim pozicijama u javnoj upravi neznalice. Pojedinci imaju potrebna znanja, ali oni na odgovornoj poziciji nisu zbog svojeg znanja. Oni su tamo jer za čelnika često odrađuju posao koji nije u organizacijskom/društvenom interesu. Na taj način neizbježno gube svoj integritet.
Nerealna očekivanja
Ocjenjivanje državnih službenika, kao i svaki propis/postupak, može imati društveno koristan učinak samo ako se odvija u odgovarajućem kulturnom okruženju. Ako stupanj društvenog razvoja nije odgovarajući za primjenu propisa, tada za društvo mogu nastati štetne posljedice – gore od onih koje bi eventualno nastale zbog nedostatka propisa, odnosno njegove neprimjene.
Metaforički, to bi bilo kao da grupi petogodišnjaka umjesto slikovnica podijelite Konvenciju o pravima djeteta i od njih očekujete kritički osvrt na stanje njihovih prava u Hrvatskoj. Međutim, od nestašne grupe petogodišnjaka s Konvencijom u ruci ne možete očekivati vrijedne i primjenjive osvrte, nego tek masu zgužvanih, poderanih i odbačenih papira. Zato, bolje da djeca polako i sustavno uče gradivo primjereno svojem uzrastu kako bi jednog dana stekli znanja i vještine potrebne za vrijedan doprinos društvenom razvoju. Potrebno je pričekati da nezreli sazriju, da djeca odrastu.
Degenerirana upravljačka klasa: povratak u budućnost
Vladavina elita u društvu osnovni je preduvjet učinkovitog ocjenjivanja, na bilo kojoj „ocjenjivačkoj“ razini. Zbog krive upotrebe riječi elita, valja podsjetiti što ta riječ originalno znači. Elite predstavljaju klasu ljudi, razmjerno malobrojnu, koji do najvišeg stupnja zadovoljavaju zahtjeve koje pred njih postavljaju osnovne društvene vrijednosti i imaju najviše pokazatelje u svojoj djelatnosti. Vladajuće elite mogu se razviti i ostvariti samo u slobodnom, demokratskom društvu gdje će najbolji biti prepoznati i pozicionirani na odgovorne dužnosti. To u našoj državi još uvijek nije slučaj. Elite ne vladaju.
Hrvatska je oslobodila svoj teritorij, ali nije oslobodila svoju misao, znanje, sposobnost, mogućnosti. Zbog poznatih okolnosti (tzv. pomirba), Hrvatska nije prekinula s obilježjem komunističkog režima u kojem je bolje bio vrednovan vjerni partijac nego profesionalac. Od rukovoditelja se uvijek tražila opreznost prema inteligenciji jer je ona po prirodi sumnjičava, kritična i nema sklonost prema poslušnosti. Svi su bili u strahu od svojih misli, a pogotovo od njihova javnog iskazivanja. Sve to vrijedi i danas. Zbog toga naše društvo još uvijek nije odraslo.
Konačna ocjena
Aktualna hrvatska vladajuća klasa ne može osigurati stručnu i jednaku primjenu bilo kojeg propisa pa tako ni ocjenjivanja. Ne može zato jer u njoj i nadalje prevladava nesposobnost, neznanje, neprofesionalizam, korupcija i sl. obilježja degenerirane vlasti. U takvoj javnoj upravi o učinkovitom ocjenjivanju službenika možemo samo sanjati.
Znači, Vlada opet ne uzima u obzir stanje društva; ne prihvaća stvarnost društvenog života. Proširuje prostor za zloporabu moći i na kraju će stanje učiniti gorim nego što je sada. Zato s ovakvim načinom vrednovanja rada državnih (javnih) službenika treba pričekati dok se društvo vrijednosno ne stabilizira i dosegne stupanj u kojem će svim strukturama zavladati elite sposobne da do najvišeg stupnja zadovolje zahtjeve koje pred njih postavljaju obilježja racionalne birokracije. Hrvatska je trenutno daleko od toga i ako što prije ne krene u stvarne promjene, društvo će se i dalje urušavati, biti sve korumpiranije i sa sve manje potencijala za potrebne promjene: naime, mladi ljudi s elitnim svojstvima u sve većem broju će odlaziti u inozemstvo.
Usvajanje deklaracija, zakona i ostalih propisa neće promijeniti stanje. Mi moramo stvoriti kompetentne ocjenjivače; elitu koju treba pozicionirati i omogućiti joj aktivnu ulogu u promjeni društva. Dok to ne postane naša stvarnost, ocjene javnih službenika bit će pokazatelji stvarnog stanja jednako kao što su to diplome pojedinih hrvatskih političara.
Na kraju ću u dvije riječi iznijeti sažetak moje diskusije na ovu temu koji je istovremeno i moja ocjena autorima prijedloga novog sustava ocjenjivanja državnih službenika: Sjedi 1!
Tekst se nastavlja ispod oglasa
