Ovih dana HDZ je suočen sa skorim vukovarskim prosvjedom protiv nečinjenja institucija u vezi s procesuiranjem ratnih zločina i njihovih počinitelja. Datum 13. listopada nije slučajno odabran. Toga dana 1991. godine dogodio se posljednji pokušaj deblokade Vukovara. Iza prosvjeda stoji HDZ-ovac, vukovarski gradonačelnik, Ivan Penava koji u stvarnosti prosvjeduje protiv vlastite stranke. Postoji logičan razlog zbog čega Penava organizira prosvjed dok je njegova stranka na vlasti. Naime, usprkos postojećim otporima iz vladajućih struktura, kada bi HDZ bio u oporbi svaki sličan prosvjed unaprijed bi bio osuđen na medijsku blokadu i propast.
Poučen brojnim ranijim primjerima „unutarstranačke demokracije“, a što u slučaju svih stranaka u RH znači bespogovorno provođenje volje predsjednika stranke, Penava svojim nastupima pokušava neutralizirati tendenciozne vijesti iz mainstream medija kojima se javnosti želi komunicirati da se u stvari radi o desničarskom puču u HDZ-u. Po spomenutim medijima, valjda je u suvremenoj Hrvatskoj nepojmljivo da se gradonačelnik Vukovara solidarizira sa svojim građanima – žrtvama velikosrpske agresije i potakne prekid „10.000 dana šutnje institucija“. Misle li urednici „najčitanijih medija“ da su građani Hrvatske toliko potonuli u apatiju i opće međusobno nepovjerenje da smatraju da je svaka akcija onog drugog, a pogotovo političara, usmjerena jedino na zadovoljenje osobnih interesa? Naravno da nije tako i da u Hrvatskoj postoje političari koji svoj posao shvaćaju drukčije nego većina u HZSDP koaliciji.
Poker asova
Treba reći i to da desnica u HDZ-u više ne postoji. Svi koji su pokazivali sklonost prema desnom centru politički su eutanazirani, poput Stiera ili Kovača. I zato, čim se netko u RH proglasi desničarom, jasno je kako mu je politička karijera krenula silaznom putanjom. To zna i Penava i Plenković i mainstream mediji koji poslušno provode PR kampanju za HDZ-ov poker asova: Plenkovića, Jandrokovića, Kuščevića i Božinovića.
Stoga, već i sama organizacija prosvjeda protiv institucija kojima tek dijelom upravlja njegova stranka (većim dijelom sustavom upravlja mreža duboke države koja funkcionira izvan dosega službenih upravljačkih struktura), dovoljno govori o stanju u vladajućoj stranci kao i o raspoloženju Penave prema stranačkom vodstvu. Također to vrlo jasno govori i o nespremnosti da se zločinci kazne te da žrtve i njihove obitelji, nakon dugih 27 godina čekanja, dobiju kakvu-takvu zadovoljštinu.
Čudno je Penavi i to da on ima popis i slike svih hrvatskih zatočenika srpskih logora, a hrvatske sigurnosne službe i Državno odvjetništvo nemaju. Povrh toga, vrlo je zanimljivo i nejasno odgovoreno pitanje zašto je smijenjen policijski istražitelj Nikola Kajkić koji je radio na istraživanju vukovarskih zločina. Izvori bliski istrazi kažu da je otkrio kako je na Ovčari, u vrijeme likvidacije ljudi iz vukovarske bolnice, bio prisutan i jedan od visokopozicioniranih vukovarskih političara.
Zašto baš sada?
Vladi nije svejedno to što se vukovarski gradonačelnik baš sada „drznuo“ potegnuti pitanje ratnih zločina. Aktualnim vlastodršcima u HDZ-u ne trebaju daljnje podjele oko vrijednosnih i ostalih temeljnih pitanja identiteta stranke i države. Za razliku od totalnog kaosa u SDP-u, hadezeovsko se komešanje i neraspoloženje stranačkim vodstvom za sada razmjerno uspješno drži pod kontrolom, iako uz krajnje napore. Tu premijeru mnogo pomažu dva ministra, djelatna sudionika Domovinskog rata, Krstičević i Medved. Međutim, pitanje je do kada će se prividno zajedništvo uspjeti držati pod kontrolom.
Stoga, prije spomenuti poker asova „kolegijalno“, a zapravo uz dovoljnu količinu prijetnje, Penavi poručuje da se otisnuo na dalek put s nepoznatim suputnicima i neizvjesnom destinacijom; da ne uviđa koliko je zečja rupa duboka i nepredvidiva. Ipak, zbog tragične sudbine tisuća civila i branitelja, poker asova ima skučen prostor za kritiku.
Jer jedini politički grijeh koji HDZ-ovo vodstvo može prišiti gradonačelniku Vukovara je borba za istinu, za pravnu državu, za kažnjavanje zločina. A to nije lako osuditi jer u svakom zdravom društvu to je poželjno i modus operandi svakog tijela javne vlasti. Ne mogu mu zamjeriti ni što mu je splasnulo povjerenje u institucije za čiji rad su odgovorni njegovi kolege iz HDZ-a.
Naime, zločinci i dalje slobodno šeću Vukovarom 23 godine nakon završetka rata. Na žalost, ništa novo – ista pojava dogodila se i nakon 1945. godine pa sve do danas na raznim lokacijama usred Zagreba pronalazimo ostatke stotina civila i zarobljenih vojnika pobacanih u rovove, ruku svezanih žicom te likvidiranih bez suđenja, metkom u potiljak. Dakle, ne samo da ti zločini nikad nisu istraženi i procesuirani; oni su upravo zbog toga što nikad nisu bili procesuirani postali bitan čimbenik brutalnosti rata 1991. do 1995.
Radna skupina
I sada, pored svega poznatog, mediji javnosti nameću pitanje je li to udar na vladu ili nije? Je li baš najbolje vrijeme za prosvjed ili nije? Za to vrijeme zabrinuti vlastodršci pitaju se nije li Penava mogao sačekati s prosvjedom još barem 10-20 godina, dok svi zločinci ne umru, ili barem dok se oni s Trga sv. Marka ne rasprše na sve strane, jedni u Bruxelles, drugi u nezasluženu mirovinu, a treći nastave upravljati iz sjene. Ali ne, on baš mora cjepidlačiti i to u tako osjetljivom trenutku. Zar ne vidi da je Vlada osnovala i Radnu skupinu koja će raditi na tome i stvar požuriti kako bi do 2040. podigla nekoliko optužnica. Hej – radnu skupinu! Ima li veće garancije za neuspjeh! Možda da mu ponude koje veleposlaničko mjesto? EU parlament? Možda bi odustao?
Što bi ekipa na vlasti sada dala da se može vratiti u vrijeme svojih očeva, stričeva, političkih mentora koji nisu imali takvih briga iako su iza sebe ostavili stotine tisuća pobijenih zarobljenika, civila, žene, djece, staraca. Lako je u SFRJ bilo ne procesuirati zločince kad su zločinci bili na vlasti i nitko nije pitao za masu pobijenih i pobacanih u jame. Sprovoda i grobova nije bilo jer su žrtve dehumanizirane i tretirane kao otpad. Preživjeli koji su znali za zločine, također su jako dobro znali što će im se dogoditi ako slučajno progovore. Pitati za nestale nije se moglo, a svaki bi se neupućeni znatiželjnik brzo pridružio nestalima. Zločini su bili skriveni. U javnom prostoru nisu postojali. Točka.
Ali sad smo ipak u kakvoj-takvoj demokraciji i za zločine znamo. Jame (iako ne sve) su iskopane. Kosti izvađene. Ako postoji zločin, mora postojati zločinac i kazna. Za razliku od SFRJ, u samostalnoj Hrvatskoj ratni zločinci nisu na vlasti. Pa onda, u čemu je problem? Tko i zašto naše društvo održava bolesnim i desetljećima ne uspostavlja potrebnu ravnotežu u kojoj se kritična masa zločina (svih kaznenih djela) kažnjava. Jer u zdravom društvu ratni zločinci moraju platiti za svoja nedjela. Kad tome nije tako, onda dolazi do ozbiljne društvene bolesti koju neće zaliječiti ni UN ni EU, a ni finale svjetskog prvenstva u nogometu. Dugotrajno normaliziranje devijantnog, odnosno nekažnjavanje ratnih zločina u društvu, uzrokuje nakupljanje općeg nezadovoljstva koje prije ili kasnije nađe pukotinu, probije se, poteče i preplavi društvo. A tada najčešće nastradaju nevini.
Svi su krivi i nitko nije kriv
Prije nekoliko dana nam Andrija Hebrang kaže da neprocesuiranje ratnih zločina nije problem samo HDZ-a, ove vlade, nego svih dosadašnjih vlada. Kao da je Hrvatskom od 1990. godine vladao itko drugi osim pomirbene koalicije HDZSDP. Možda je svemu kriva neka tajna direktiva EU-a? Ali nije valjda da bi EU bila protiv procesuiranja ratnih zločina, zar ne? Ipak, kad razmislim, ušli smo u EU dok je masa ratnih zločinaca šetala našim gradovima. Čini se kao da su pravosuđe i temeljna ljudska prava za EU birokrate bila manje važna pitanja od npr. javnog duga, ribarstva, nesređenih javnih financija, javnih nabava, korupcije.
Od procesuiranja ratnih zločinaca na prostoru bivše SFRJ, danas je za EU vlastodršce važnije omogućiti europsku perspektivu Srbiji – državi čiji je predsjednik Vučić 1995. godine kao tajnik Šešeljeve Srpske radikalne stranke pozivao srpske pobunjenike u Glini na otpor hrvatskoj vlasti, jamčeći im da će to zauvijek biti Velika Srbija.
Također EU birokratima ne smetaju ni političke aktivnosti sramotno oslobođenog Šešelja, čija zastupnica u Skupštini RS, Vjerica Radeta tweeta: “Čitam umrla Hatidža Mehmetović iz udruženja biznismenki Srebrenice. Ko li će je sahraniti. Muž ili sinovi?!”. Pokojnoj gospođi Mehmetović, bivšoj predsjednici udruge „Majke Srebrenice“, muž i oba sina ubijeni su u srebreničkom genocidu koji srpsko političko vodstvo ne samo da ne priznaje, nego se s njim ismijava.
EU činovnike ne zanima ni uloga aktualnog ministra vanjskih poslova Srbije, Ivice Dačića, u krvavoj agresiji na Hrvatsku, iako je bio glasnogovornik Socijalističke partije Srbije od 1992. do 2000. godine – dakle bliski suradnik Slobodana Miloševića. Za balkanskog diktatora Miloševića, predsjednik RS Vučić nedavno je izjavio da je „vodio ispravnu politiku“.
Što bi bilo s europskom perspektivom Srbije kada bi temeljita istraga dovela do naručitelja masovnih zločina u Vukovaru koji još uvijek neprocesuirani sjede u Beogradu, a kao što je poznato, radi se o vrhu nekadašnje vojnoobavještajne službe JNA. Ni to ne zanima EU birokrate.
Prosvjed za istinu
Možda je za ovo stanje u Hrvatskoj odgovorna i domaća duboka država kojoj je u interesu imati neprocesuirane ratne zločince i korumpiranu vlast koju uvijek može ucijeniti i držati pod kontrolom.
Kako god bilo, dobro je da se vukovarski prosvjed održi. Uostalom, politika pretpostavlja raznovrsnost stajališta u društvu ali i u strankama. Svaki konflikt čisti odnose, on je u razvijenim društvima konstruktivan i koristan. Ali da bi vukovarski prosvjed imao smisla i bio konstruktivan važno je da govornici svojim iskazom izađu iz zone dopuštenog rječnika, stranačke stege i političke korektnosti. Potrebno je izgubiti strah od gubitka fotelje i članske iskaznice te jasno i glasno iskazati svoj stav – što misle o radu državnih institucija i imenovati odgovorne za stanje protiv kojeg prosvjeduju. Zgrade u kojima su smještene institucije nisu krive, nisu krivi ni stolovi ni stolice – krivi su ljudi koji vode institucije. Na prosvjedu i u bliskoj budućnosti vidjet ćemo ima li u HDZ-u hrabrih ljudi koji se ne slažu s premijerom i sposobni su angažirati se javno kako bi preuzeli vođenje stranke. Za sada, većina političara kalkulira i čeka. Ali Hrvatska nema vremena za čekanje, a obiteljima žrtava ono je gotovo posve isteklo.
* Autor je doktor znanosti s bogatim iskustvom rada u javnoj upravi i organizacijama u državnom vlasništvu. Uz znanstvene i stručne članke, objavio je i dvije znanstvene knjige: Moć neetičkog poslovanja – organizacijska kultura u Hrvatskoj (2008.) i Hrvatski turizam – upravljanje identitetom (2013.).
U svojim radovima istražuje svijet svakodnevnog života unutar područja kojeg oblikuje njegovo ukupno iskustvo, ali i društveni kontekst. U biranju tema nastoji pridonijeti kritičkoj analizi i dekonstrukciji hrvatske stvarnosti, odnosno razotkrivanju stvarnih identiteta i implicitnih vrijednosti hrvatskih organizacija.
Paralelno sa znanstvenim radom, autor se duže vrijeme bavi i fotografijom i raznim oblicima vizualne umjetnosti. Na sličan način kao što na znanstvenom polju preispituje društvenu svijest, u svojim fotografijama dočarava osobne percepcije, iskazuje asocijacije i doživljaje vlastitog okruženja, ali i stavove o društvu, gradu, pojavi. Do sada je priredio više samostalnih i skupnih izložbi.
** Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr
Tekst se nastavlja ispod oglasa
