“Za nadati se je da prilozi poput Goldmanovog u Jerusalem postu otvaraju mogućnost trijeznog i na izvorima utemeljenog istraživanja jasenovačke problematike, bez obzira na to ruše li takva istraživanja dosad uvriježene stereotipe i maštovite kreacije „najrespektiranijih povjesničara s Balkana“.”, istaknuo je za Narod.hr dr. sc. Mario Jareb, znanstveni savjetnik na Hrvatskom institutu za povijest, a njegovo osnovno istraživačko zanimanje je Nezavisna država Hrvatska i ustaški pokret.
Jasenovac u raljama izmišljene drobilice kostiju
“Članak australskog novinara koji se bavi razotkrivanjem nacističkih simpatizera i neonacista Davida Goldmana „This disgraceful mocking of the Holocaust needs to stop now“ („Ovo sramotno ismijavanje holokausta mora prestati sada“), objavljen u mrežnom izdanju lista Jerusalem post, još je jednom potaknuo u hrvatskoj javnosti raspravu o problematici Jasenovca i ukazao je na blago rečeno dvojbeni pristup toj temi jedne „veličine“ poput one koja se odaziva na ime Ivo Goldstein.
„Jedan od najrespektiranijih povjesničara na Balkanu“, kako je Goldman nazvao Goldsteina sljedeći očito uvriježene stereotipe o tom „skrupuloznom“ povjesničaru, odnosno „historičaru“ kako sam sebe više voli nazivati, u emisiji HTV-a „Nedjeljom u 2“ u lipnju 2018. je izvalio kako forenzičkih ostataka u Jasenovcu nema jer je u „travnju 1945. Hitler u Jasenovac poslao nekoliko posebnih strojeva. Ti su strojevi korišteni za razgradnju kostiju koje su preostale“ (prenio je Jerusalem post Goldsteinove riječi u prijevodu na engleski jezik: “…this is because in April 1945, Hitler flew special machines to Jasenovac. These machines were used to dissolve the bones that were left…,”). Onima koji su tada u Hrvatskoj pratili taj toliko kreativan i maštovit rad doktora Ive i prije toga su zapele za oko izjave o drobilici kostiju, i bilo im je više nego očito da je taj „historičar“ radeći na monumentalnu i nadasve kapitalnu djelu o Jasenovcu odlučio razriješiti sve dvojbe o tome logoru (o dosezima toga monumentalnog dijela usp. „skrupulozni“ prikaz kolege Vladimira Geigera u Časopisu za suvremenu povijest na čak 46 stranica teksta: https://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=321788). Koga briga što o mnogočemu nema relevantnih povijesnih izvora, pa ni onih koji bi rječitije progovorili o forenzičkim ostatcima njegovih žrtava, kada je želja i namjera sve jednom staviti ad acta te urbi et orbi donijeti nove kanone koje tu neki zločesti revizionisti ne će dovoditi u pitanje.
Nedostatak izvora riješila je bujna mašta dr. Ive, pa nakon što nije upalila priča jednog njegova suradnika o masovnim grobnicama „vidljivima“ na ne baš oštrim zračnim snimkama jasenovačkog područja u snijegu snimljenim iz poprilične visine početkom 1945. godine, deus ex machina bila je famozna drobilica o kojoj je u posve drugom kontekstu i na početku Drugoga svjetskog rata na Istoku dočuo naš nesuđeni akademik. I tako su nemajući drugih briga, poput onih koje spominje Goldman o Berlinu kojega su tih dana sovjetski topovi pretvarali u prah, a hrabri i slavni Führer se junački skrivao o bunkeru ispod Kancelarije Reicha, nacisti odlučili na još jedan nevjerojatni pothvat šaljući famoznu drobilicu da prikrije istinu o Jasenovcu.
Priča o takvom pothvatu jamačno bi „skrupuloznom“ doktoru Ivi mogla donijeti neku prestižnu nagradu za uzbudljiv roman u žanru pustolovnih i ratnih izmišljotina. Možda bi to djelo „prešišalo“ i čuveni roman „Domovina“ („Fatherland“) Roberta Harrisa, alternativnu povijest odnosno fikciju u kojoj je Treći Reich preživio 1945. godinu te ga je još početkom šezdesetih godina vodio vremešni Führer.
Bojim se ipak da je priča o drobilici, koju naposljetku očito suočen s javnim kritikama nije uvrstio u svoje epohalno djelo o Jasenovcu, dobar pokazatelj metodologije rada doktora Ive koja se bar djelomice sastoji od iznošenja tvrdnji koje se ne temelje na povijesnim izvorima nego se prije može reći da su plod mašte i takozvanog odokativnog zaključivanja. Na slične se temelje, iako s ponešto drugačijim zaključcima, oslanjaju i brojni „naučni“ radovi u srbijanskoj historiografiji i publicistici, čiji je izraz bio i nedavno snimljeni i neslavno u inozemstvu propali film „Dara iz Jasenovca“. Taj je film dio američkih kritičara baš poput Goldmana u slučaju Goldsteinove izjave usporedio s izrugivanjem Holokaustu, odnosno zlouporabi i svojevrsnoj krađi Holokausta koji se prvenstveno koristi za srpske nacionalističke ciljeve, a ne za održavanje sjećanja na taj strašan događaj i žrtve koje su pale.
Pritom nije Goldman prvi koji je primijetio nesrazmjer između procjena o broju žrtava i forenzičkih ostataka, kojih je u najmanju ruku vrlo malo. Držim pritom da nisu u pravu oni koji tvrde da takvih tragova nema jer su uostalom istraživanja iz 1964. godine pokazala da ih ima, no ono što je tada pronađeno nije moglo biti potkrjepa neuravnoteženo velikih procjena broja žrtava pa su ih tadašnje komunističke vlasti jednostavno pomele pod tepih. Slično tome postupaju već tri desetljeća srpski nacionalisti iz Republike Srbije i tzv. Republike Srpske, koji su da podsjetimo početkom devedesetih godina cijelo jasenovačko područje držali pod okupacijom, a od 1995. do danas pod njihovom je vlašću područje Gradine u Bosni i Hercegovini. Ono je prema mnogim izjavama tijekom postojanja logora bilo najveće jasenovačko stratište. Bilo bi za očekivati da su srpski nacionalisti „skrupuloznim“ istraživanjima na Gradini pronašli bar neke dokaze, no ni nakon tri desetljeća njihove vlasti na tom području, pa i najava istraživanja, do tako nečega nije još došlo. I onda se, gle čuda, kao spas srpskoj braći u Gradini, pojavio doktor Ivo sa svojom čudotvornom izjavom o drobilici. Čemu onda bilo kakva istraživanja kada su navodno ustaše s nacističkom drobilicom tako uspješno zametnuli sve dokaze.
Baš negdje u to vrijeme je jedan „od najrespektiranijih povjesničara s Balkana“ opleo po prijedlogu tadašnje hrvatske predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović o tome da jasenovačko područje treba forenzički istražiti te da bi u tim istraživanjima trebali sudjelovati ne samo srpski i hrvatski stručnjaci, nego i međunarodni. Uz to je predloženo i da za istraživanja treba otvoriti sve arhive.
Možda se može raspravljati o tome je li forma toga prijedloga bila najbolje pogođena, no u biti je on ciljao na pravu stvar – na pokretanje opsežnih i ozbiljnih istraživanja koja bi jedina mogla pomoći u rasvjetljavanju tako kompleksnog problema poput problematike žrtava jasenovačkog logora. Držim da su tim prijedlogom adresirani pravi problemi – a to je faktična nedostupnost znatnog dijela gradiva NDH u nekim srbijanskim arhivima i potreba za pokretanjem forenzičkih istraživanja na Gradini. Hrvatski su arhivi u tom smislu odavno već potpuno otvoreni, a odavno već ne postoje ni prepreke (osim vjerojatno financijskih) za pokretanje sustavnih forenzičkih istraživanja na području RH.
Za nadati se je da prilozi poput Goldmanovog u Jerusalem postu otvaraju mogućnost trijeznog i na izvorima utemeljenog istraživanja jasenovačke problematike, bez obzira na to ruše li takva istraživanja dosad uvriježene stereotipe i maštovite kreacije „najrespektiranijih povjesničara s Balkana“.”, zaključio je dr. sc. Jareb za Narod.hr.
