Povodom stote obljetnice rođenja prvoga predsjednika Republike Hrvatske dr. Franje Tuđmana, Hrvatski institut za povijest, Institut društvenih znanosti Ivo Pilar, Matica hrvatska, Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata i Hrvatski državni arhiv organizirali su znanstveni skup pod naslovom “Dr. Franjo Tuđman – život i naslijeđe”. Skup se održao 5. i 6. svibnja 2022. u 9.30 sati u dvorani Jure Petričevića pri Matici hrvatskoj u Zagrebu.
Jedan od izlagača bio je i doc dr. sc. Wollfy Krašić, povjesničar s Odsjeka za demografiju i hrvatsko iseljeništvo Fakulteta hrvatskih studija u Zagrebu koji je održao izlaganje pod naslovom “Prilog poznavanju odnosa hrvatske političke emigracije prema Franji Tuđmanu i Hrvatskoj demokratskoj zajednici: primjer Hrvatske republikanske stranke (1981. – 1991.)”.
> Dr. sc. Krašić za Narod.hr: Jugoslavenske tajne službe pratile su Veselicu i nakon sloma Proljeća
Njegovo izlaganje u cijelosti donosimo u nastavku.
“Iako je intelektualno, znanstveno i političko djelovanje Franje Tuđmana do sada bilo predmet brojnih znanstvenih istraživanja, ipak je niz tema i dalje znanstveno neobrađen, a o nekima od njih u javnosti ustaljene su površne i u određenom obujmu netočne predodžbe. Odnos hrvatskog iseljeništva, a posebno hrvatske političke emigracije i Tuđmana te Hrvatske demokratske zajednice svakako spada u red takvih tema. Primjerice, saznanja većeg dijela javnosti o vezama Tuđmana s hrvatskim političkim emigrantima ograničena su na konac 1980-ih i početak 1990-ih.
Nadalje, jedna od prevladavajućih teza u dijelu javnosti jest kako je navodno Tuđman ponajviše naišao na potporu ekstremnog dijela hrvatske političke emigracije (po stavovima i metodama djelovanja). S druge strane, neki nastoje njegovati sliku kako je hrvatsko iseljeništvo, uključujući političke emigrante, gotovo u potpunosti i bezrezervno podržalo Tuđmana i HDZ, učlanjujući se u brojne ogranke te stranke diljem zapadnog svijeta. Problematika je pak, itekako kompleksna, a ovim izlaganjem nastojat ću dati prilog toj tvrdnji.
Sustavnija razmišljanja dijela hrvatske političke emigracije o potrebi animiranja dijela hrvatskih komunista i bivših partizana za hrvatska državotvorna nastojanja datiraju još od konca 1950-ih i početka 1960-ih. Ona su bila temeljena na shvaćanju kako treba okončati posljedice hrvatskog bratoubilačkog sukoba iz razdoblja Drugog svjetskog rata te raditi na okupljanju što šire hrvatske državotvorne fronte, budući da su protivnici ideje o samostalnoj hrvatskoj državi, kako u Jugoslaviji tako i u svijetu, bili brojni i snažni.
Ova se ideja intenzivirala u vrijeme Hrvatskog proljeća, kada politički emigranti zapažaju sve snažnija razilaženja u Savezu komunista Hrvatske, ali i intelektualno i znanstveno djelovanje disidenata i bivših članova Partije, među kojima je bio i Tuđman. Nakon nasilnog okončanja hrvatskog reformnog pokreta, mnogi hrvatski politički emigranti smatrali su da je i znatan dio hrvatskih ljevičara te komunista definitivno odbacio jugoslavensku ideju.
Hrvatska republikanska stranka, osnovana 1951. godine u Buenos Airesu, izdvajala se od ostalih organizacija i skupina hrvatske političke emigracije po tome što je imala izrazito razrađen ideološko-politički program. Njeni vodeći dužnosnici bili su za vrijeme Hrvatskog proljeća izrazito skeptični prema pomisli da bi dio hrvatskih komunista mogao djelovati na korist hrvatskog naroda.
O pojedinim disidentima nisu željeli pisati pozitivno, smatrajući da bi tako unitaristički i centralistički krugovi u Jugoslaviji dobili izgovor za još snažniju kritiku i progon, ali i zbog stava da će takve osobe daljnje kritike hrvatskih nacionalista poticati na približavanje ideji hrvatske državne samostalnosti. Republikanci su generalno pozdravljali reforme koje su išle u pravcu snaženja položaja Hrvatske u Jugoslaviji, ali su podsjećali da se reformom ipak ne može stvoriti država, nego da će posljednji korak na tome putu biti hrvatska revolucija.
A u redovima hrvatskih revolucionara bilo je, prema uvjerenju republikanaca, mjesta i za hrvatske komuniste. O ideološkim pozicijama HRS-a prema hrvatskim komunistima mnogo govori i stav koji je iznesen u kontekstu zaoštravanja jugoslavensko-sovjetskih odnosa koncem 1960-ih te glasina o mogućoj sovjetskoj intervenciji u Jugoslaviji i njenom možebitnom komadanju. Republikanci su tom prilikom poručivali kako bi oni u bilo kojoj situaciji radije podržali samostalnu hrvatsku državu koju bi uz ili bez pomoći Sovjeta stvorili hrvatski komunisti, nego tobože demokratsku Jugoslaviju pod zaštitom Zapada.
U stožernom glasilu HRS-a, Republici Hrvatskoj, a za razliku od nekih drugih emigrantskih novina i časopisa, poput čikaške Danice, Slobodne riječi iz Buenos Airesa te Hrvatske revije, za vrijeme Hrvatskog proljeća nije se pisalo o Tuđmanu. Predsjednik stranke Ivo Korsky posvetio je Tuđmanovom djelovanju pozornost početkom 1980-ih u članku „Tri generacije na hrvatskoj ljevici“, u kojem je pisao o Ivanu Supeku, Tuđmanu te Marku Veselici. Nazvao ih je tipičnim predstavnicima opozicijske struje unutar hrvatske ljevice, koji „se trude da ostanu u jugoslavenskom okviru da bi si osigurali bar neku toleranciju od današnjih vlasti, ali se vidi da ova njihova umjerenost nije dovoljna da ih zaštiti“. Smatra kako sva trojica „zastupaju prava hrvatskog naroda na slobodu i nacionalni identitet, ali pri tome dolaze do različitih zaključaka“.
Dok je Supekov stav ocijenio kao obranu „mladenačkih iluzija i tvrdoglavo zatvaranje očiju pred činjenicama“ i zauzimanje za „reformirano jugoslavenstvo i reformirani komunizam“, dio teksta o Tuđmanu naslovio je „hrabro odbacivanje predrasuda“. Ta se ocjena odnosila na Tuđmanove kritike marksizma po pitanju samoodređenja naroda, zatim, kako ih Korsky naziva, „slavenskih iluzija“, odnosno nametanja jugoslavenskog unitarizma i srbijanskog hegemonizma u prvoj i drugoj jugoslavenskoj državi te Tuđmanovo zagovaranje dosljednog provođenja nacionalnih i ljudskih prava sukladno jugoslavenskom ustavu.
Komentirajući potonje, Korsky je naveo: „Dosljedan ovom pokušaju da postigne demokratski poredak bez revolucije, evolutivnim putem unutar današnjeg sustava – što može biti iluzija ili taktika – on u svojoj obrani ograničuje uživanje slobode samo na one koji priznaju socijalizam.“ Potom je dao sljedeći zaključak: „Nije vjerojatno da je na dulji rok moguća ovako ograničena sloboda. Ona može postojati samo kao prelazna faza prema punoj slobodi ili kao odah dok diktatura opet mogne pritegnuti šarafe. Ali znači zanimljiv pokušaj jednog marksista da unese ideju slobode u sustav koji radi svog filozofskog determinizma ne može priznati slobodu kao cilj, nego samo kao privremenu taktiku“. Smatrajući ove Tuđmanove stavove privremenima ili pak posljedicom samocenzure zbog potencijalnog progona, kojega ipak nije izbjegao, Korsky prognozira da će daljnji Tuđmanov ideološko-politički razvoj završiti u socijaldemokratskim vodama.
Analizirajući optužbe zbog kojih je Tuđman ponovno osuđen na zatvorsku kaznu koncem veljače 1981. godine, Korsky najvažnijom smatra Tuđmanov rad na raskrinkavanju antihrvatskih mitova, odnosno poistovjećivanje cjelokupnog hrvatskog naroda s ustaškim režimom, a onda isključivo izrazito preuveličanim zločinima koje je počinio taj režim. Uz isticanje niza pozitivnih momenata Tuđmanovog djelovanja u očima jednog hrvatskog nacionalista, bivšeg pripadnika Ustaškog pokreta i dužnosnika režima Nezavisne Države Hrvatske, Korsky je jasno naznačio da Tuđmanove i njegove polazišne točke u shvaćanju hrvatske stvarnosti nisu iste, dapače, da su bile dijametralno suprotne. Ali, prema Korskome, tome ni nije trebalo težiti.
Kada je bila riječ o prošlosti, Korsky se zauzimao za uvažavanje razlika hrvatske desnice i ljevice, pritom ne odustajući od opširne kritike potonje, ali mu je pogled prvenstveno bio usmjeren na budućnost, na pokušaj suradnje s ljudima kao što je bio Tuđman na jednom jedinom mogućem temelju – ideji hrvatske samostalne i demokratske države. Stoga je na koncu spomenutog članka podsjetio na progone hrvatskih ljevičara kojima su bili izloženi nakon nasilnog gušenja Hrvatskog proljeća i napisao: „Tek oni koji su nakon Karađorđeva prošli kroz novu vatru, a nisu u njoj izgorjeli, shvatili su da njihova prvenstvena briga mora biti Hrvatska. Možda će novi progoni koje sada vrše Titovi nasljednici dovesti hrvatsku ljevicu do konačne spoznaje: Hrvatska, prva i jedina.“
Korsky je ponovno pisao o Tuđmanu 1987. godine, povodom njegovog boravka u Kanadi, kada je posjetio hrvatske iseljenike i političke emigrante te održao predavanja na kanadskim sveučilištima. Opširno je analizirao te kritizirao niz Tuđmanovih teza i tumačenja iz njegovih objavljenih predavanja u knjižici naslova O povijesti rješavanja hrvatskog pitanja i samoodređenje naroda u svijetu, koje su izvirale iz Tuđmanovog dotadašnjeg političkog puta, ne propustivši povući usporedbu kako je sigurno „da su pogreške hrvatske desnice dovele do teških posljedica u Hrvatskoj, ali zablude hrvatske ljevice po svojim posljedicama, koje se i danas osjećaju, uvelike nadilaze štetu koju je hrvatska desnica nanijela hrvatskom narodu“.
Dodao je da je hrvatska desnica pogriješila „u metodama i provođenju svoga programa, te u političkim potezima u odnosu na vanjske sile, no idejno, kao izraz težnje hrvatskog naroda da bude slobodan i nezavisan, bila je na ispravnom putu“. Hrvatska se ljevica, prema Korskome, bolje pozicionirala u odnosu s vanjskim silama, ali je pogriješila „u temeljnim postavkama te je nacionalni život Hrvatske vratila u podređeni položaj iz kojega ga je, bar privremeno, izbavila hrvatska desnica“.
No, nakon vaganja „povijesne krivnje“ hrvatskih desničara i ljevičara, Korsky piše sljedeće: „Ova konstatacija ne može umanjiti vrijednost idejnog i istraživačkog djelovanja dr. Franje Tuđmana, koji s pozicija ljevice, dakle u današnjem svijetu priznatih pozicija, brani hrvatski narod i njegova prava“. Za razliku od nekih drugih političkih emigranata, od zloglasnog Vjekoslava Maksa Luburića, pa do Brune Bušića, koji su nastojali tražiti navodne zajedničke elemente i dodirne točke hrvatskih komunista i pripadnika Ustaškog pokreta u međuratnom i ratnom razdoblju, Korsky nije težio takvom naknadnom približavanju dva radikalna pola hrvatske političke scene. Isto tako, nije u potpunosti nekritički ocjenjivao djelovanje režima NDH kao njegovi glorifikatori među političkim emigrantima, niti je preko 40 godina od završetka Drugog svjetskog rata i iskustva Hrvatskog proljeća, odbacivao sve hrvatske bivše komuniste kao narodne izdajice.
Polazišne pozicije Korskog za ozbiljnu i prijateljsku diskusiju, kako je naslovio svoj tekst, hrvatskih desničara i ljevičara opisao je na sljedeći način: „Kada danas ističemo, prosuđujući stavove dr. Franje Tuđmana, odsjeve njegovog mladenačkog političkog opredjeljenja, ne zaboravljamo da i mi, koji smo bili na suprotnoj strani, veoma često patimo od iste bolesti. Ni mi se ne možemo otresti nebitnih vidova našeg opredjeljenja u mladosti, onoga što smo tada osjećajno prihvatili i što smo nakon zrelog razmišljanja trebali staviti u povijest, a ograničiti se na bitnost naše narodno-političke borbe, tj. na bezuvjetnu i nepopustljivu borbu za slobodu i nezavisnost Hrvatske i za slobodan i pravedan politički, gospodarski i socijalni poredak u njoj. Prema tome, naša je kritika hrvatske ljevice ujedno i pouka nama samima da u pogledima na budućnost ne smijemo pokušavati opravdavati pogreške prošlosti.
Ove će pogreške, na ljevici kao i na desnici, kao dio nas samih djelomično prijeći u budućnost, kao klice budućih stranaka u Hrvatskoj. Kad ih ispoljavamo, moramo biti svjesni da i druga strana ima isti duševni problem kao i mi. Zato, uza svu kritiku, moramo iskreno priznati dr. Franji Tuđmanu i drugim hrvatskim disidentima koji se danas u domovini bore za hrvatsku narodnu afirmaciju, da isto tako kao i mi rade za buduću slobodu i nezavisnost Hrvatske i da Hrvatskoj žele dobro isto kao i mi. Ako nas dijeli prošlost, budućnost nas spaja, i toga moramo biti svjesni. Moramo razumjeti da jedan moderan narod nije jednoličan nego složen i idejno diferenciran, te da napreduje u ozračju sukoba ideja.“ Završava riječima: „Ozbiljna i prijateljska diskusija hrvatske ljevice i hrvatske desnice mogla bi se pretvoriti u pogonsku snagu novog, skladnog, demokratskog hrvatskog javnog života.“
Hrvatska republikanska stranka prilikom demokratskih promjena u Jugoslaviji te proglašenja neovisnosti Republike Hrvatske postupila je sukladno ranije iznesenim riječima Ive Korskog. Nije se raspustila, njeni članovi nisu postali članovi HDZ-a u inozemstvu, no nije sudjelovala na izborima 1990. godine, ne želeći na taj način ni formalno priznati Jugoslaviju. Isto tako, pozvala je na jedinstvo hrvatskih opozicijskih snaga, poručujući i sljedeće: „Mi republikanci ne želimo dijeliti hrvatske glasove i kao stegovni hrvatski borci prihvaćamo izbore kao manifestaciju za hrvatsku državu, bez obzira na idejne, ideološke ili političke razlike između nas i nekih od kandidata koje u ovaj čas preporučujemo“. Svoje je članove stranka pozvala da glasuju po svojoj savjesti, ujedno sugerirajući da „treba dati glas onima koji brane prvo hrvatskog naroda da stvore svoju državu, a ne onima koje hvale komunisti da pružaju razumne i smirujuće opcije“.
Korsky o podršci Tuđmanu i HDZ-u
Ako već iz ovih riječi nije u potpunosti razvidno da je HRS podržao Tuđmana i HDZ na prvim višestranačkim izborima u Hrvatskoj, eventualne je dileme rasplinuo Korsky u intervjuu iz ožujka 1991. godine. Tom je prilikom među ostalim izjavio: „Hrvatska republikanska stranka nije u opoziciji prema hrvatskoj vladi, a u predizbornoj borbi podupirala je Hrvatsku demokratsku zajednicu, jer je u njoj vidjela jedini politički oblik koji je brojem svojim pristalica bio u stanju pobijediti na izborima. Preko naših letaka i putem nagovora preko radija nismo tajili da podupiremo taj općenarodni pokret – jer je radi neslobodnog sustava silom prilika HDZ poprimila taj, u demokratskim zemljama neuobičajen politički oblik – ali smo isticali da je potrebno shvatiti da se hrvatski politički život ne smije pretvoriti u novo jednoumlje i da ni većinska stranka nikada ne smije misliti da će postati jedina“.
Korsky je najavio kako će se HRS registrirati kao stranka u domovini i nastaviti s političkim djelovanjem kada Hrvatska postane neovisna država, a da do tada „ne namjerava biti opozicija HDZ-u i vladi predsjednika dr. Franje Tuđmana, nego želi sa svojih posebnih i nezavisnih pozicija pomoći vladajućoj stranci u izgrađivanju suverenosti i novog slobodnog političkog i gospodarskog sustava“.
Primjer Ive Korskog pokazuje kako je Tuđman kao disident naišao na podršku i onih hrvatskih političkih emigranata koji su bili pripadnici Ustaškog pokreta i dužnosnici režima NDH, ali bez želje za neprirodnim pomirenjem prošlosti, nego traženjem zajedničkog nazivnika za suradnju u sadašnjosti i budućnosti. Također, ilustrira kako je dio hrvatske političke emigracije nastavio djelovati neovisno o novostvorenom HDZ-u, pa i prenijeti svoj rad u domovinu kada su za to stvoreni uvjeti. S druge strane, unatoč zadržavanju ideološko-političke i organizacijske posebnosti, HRS je podržao Tuđmana i HDZ na izborima u travnju i svibnju 1990. godine, ocjenjujući kako je sukus tih izbora izbor između samostalne hrvatske države i Jugoslavije.”
Tekst se nastavlja ispod oglasa
