Dr. sc. Krašić za Narod.hr: Jugoslavenske tajne službe pratile su Veselicu i nakon sloma Proljeća

Foto: fah, narod.hr; fotomontaža: narod.hr

U petak je u Atriju Klovićevih dvora predstavljen zbornik radova “Sinj i Hrvatsko proljeće”.

U sklopu obilježavanja 50. godišnjice Hrvatskog proljeća, Klub Sinjana u Zagrebu, u suradnji s ogrankom Matice hrvatske u Sinju te Institutom za migracije i narodnosti iz Zagreba, objavio je ovu znanstvenu monografiju, koja daje cjelovit uvid u ulogu Sinjske krajine u tim povijesnim zbivanjima te odjeke Hrvatskog proljeća u tom kraju. Naime, poznato je kako su ključni akteri Hrvatskog proljeća Ante Mike Tripalo te Marko i Vladimir Veselica Sinjani što ovaj fenomen čini dodatno zanimljivim za znanstveno istraživanje tih događaja koji su obilježili suvremenu hrvatsku povijest.

Za Narod.hr razgovarali smo s jednim od autora u zborniku, dr. sc. Wollfyjem Krašićem.

Narod.hr: Docent ste na Odsjeku za demografiju i hrvatsko iseljeništvo Fakulteta hrvatskih studija u Zagrebu. Možete li nam se ukratko predstaviti? Koje su Vaši glavni znanstveni interesi?

 Dr. sc. Wollfy Krašić: Rođen sam 1988. godine, a odrastao sam u Mrkoplju, u Gorskome kotaru, gdje sam završio osnovnu školu. Maturirao sam u Prvoj riječkoj hrvatskoj gimnaziji, a diplomski (2012.) i poslijediplomski (2016.) studij moderne i suvremene hrvatske povijesti u europskom i svjetskom kontekstu završio sam na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Mentor pri izradi i diplomskog i doktorskog rada bio mi je jedan od najkvalitetnijih hrvatskih povjesničara, renomiran na svjetskoj razini, prof. dr. sc. Ivo Banac. Na Odsjeku za demografiju i hrvatsko iseljeništvo Fakulteta hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu zaposlen sam od njegovoga osnivanja, odnosno jeseni 2019. godine.

Osnivanje spomenutoga Odsjeka plod je dugogodišnjih nastojanja dijela hrvatske akademske zajednice, u prvom redu vodećeg hrvatskog demografa, dr. Stjepana Šterca, da se demografsko pitanje podigne na akademsku razinu. Nadamo se da će produkcija visokoobrazovanih kadrova na polju demografsko-iseljeničke problematike konačno kreirati situaciju u hrvatskom društvu, a posebno među hrvatskom političkom i intelektualnom elitom, u kojoj će se pitanje zaustavljanja duboko zabrinjavajućih i pogubnih demografskih trendova početi rješavati dubinskim, sveobuhvatnim i komplementarnim reformama, kao i shvaćanje da se ne radi ni o stranačkom ni o ideološkom pitanju, nego onome od državnog i nacionalnog značaja. U hrvatskoj državi, u kojoj se nepotrebno politiziraju mnoge stvari, nastojat ćemo kvalitetnom i obimnom znanstvenom produkcijom, koja u znatnoj mjeri postoji i sada, dokazati da jedino znanstvena istraživanja mogu biti podloga za rješavanje brojnih ključnih problema s kojima se susrećemo. Uvjeren sam da, ako hrvatske političke elite nastave ignorirati demografski problem, odnosno ponavljati o njemu već dobrano izlizane floskule, da se za pet do deset godina više neće moći postavljati na taj način, kada budemo imali nekoliko desetaka osoba koje su diplomirale na našem Odsjeku i koje će složno, a na temelju znanstvenoga rada, urgirati i dati sve od sebe da se tretiranje demografskog opstanka Hrvatske počne vršiti na odgovarajući način. Dr. Šterc, uz još nekolicinu znanstvenika, duži je niz godina, mogu slobodno kazati, usamljeni glas vapijućeg u pustinji, koji s ogromnom energijom i strpljivošću ukazuje na pravo stanje stvari, odgovorni na to kimaju glavnom, ali ne poduzimaju gotovo ništa. No, uskoro dolazi kohorta mladih, s novom snagom, ambicioznošću te idejama, a, pošto predajem tim ljudima i s njima sam gotovo u svakodnevnom kontaktu, mogu sa sigurnošću reći, i ljubavlju za Hrvatsku, s vjerom u Hrvatsku.

Govoreći o mojim znanstvenim interesima, oni su u prvom redu vezani uz dvije teme, koje dio hrvatske javnosti, akademske zajednice te političkih elita smatra neugodnima i nevrijednima istraživanja. Radi se o djelovanju hrvatske političke emigracije u razdoblju 1945. – 1990. te isto tako oblika hrvatskog državotvornog otpora i oporbe jugoslavenskom komunističkom režimu u Hrvatskoj. Uz desetak znanstvenih te pedesetak publicističkih radova o spomenutim temama, objavljene su mi i dvije znanstvene monografije – Hrvatsko proljeće i hrvatska politička emigracija (Školska knjiga, 2018.) i Hrvatski pokret otpora (AGM, 2018.).

U prvoj sam knjizi među ostalim dokazao kako je hrvatska politička emigracija bila izrazito heterogena po nizu kriterija te da je slika koju je o njoj producirao jugoslavenski komunistički režim, kako se radi isključivo o ustašama, fašistima, masovnim ubojicama i teroristima, bila najvećim dijelom netočna. Isto tako, da znatan dio političkih emigranata nije bio odsječena grana hrvatskog narodnog debla, nego da je, u ovom konkretnom slučaju za vrijeme Hrvatskog proljeća, pratio zbivanja u domovini, pa i nastojao na neki način sudjelovati u njima. Često se govori da je jedinstvo tzv. domovinske i iseljene Hrvatske postignuto u Domovinskom ratu. Moja knjiga pokazuje da je najveći dio hrvatske političke emigracije bio spreman već za Hrvatskog proljeća poduprijeti projekt stvaranja samostalne hrvatske države, bez obzira tko ga pokušao provesti, uključujući hrvatske komuniste.

Fokusirajući se na drugu knjigu, dokazao sam da između razbijanja Hrvatske seljačke stranke, koje je raznim makinacijama i represijom proveo komunistički režim te uništenja križarskog gerilskog otpora te nastanka hrvatskog reformnog pokreta, odnosno Hrvatskog proljeća, nije vladao svojevrsni vakum u iskazivanju nezadovoljstva i pokušaja pružanja otpora s hrvatskim državotvornim predznakom. Upravo suprotno, u tome razdoblju postojao je veći broj neformalnih skupina i organizacija koje su okupljale režimske protivnike, a koji su održavali živom ideju potrebe stvaranja samostalne hrvatske države. Štoviše, od sredine 1950-ih većina, a vrlo brzo svi pripadnici takvih organizacija i skupina bili su mladi ljudi, učenici i studenti, koji su za vrijeme Drugog svjetskog rata bili djeca ili su rođeni nakon njega. To znači da je ideja hrvatske državnosti uspješno prenesena u generaciju koja nije bila ni na koji način angažirana u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj i kojoj režim nije mogao imputirati ustaštvo i fašizam – iako je to nevješto i neuvjerljivo činio u medijskoj kampanji prilikom sudskih progona takvih osoba. Povezano s time, u vizijama tih mladih ljudi hrvatska samostalna država bila je isključivo zamišljena kao demokracija, koja će poštovati prava svih svojih građana, bez obzira na nacionalnost, vjeru, političko opredjeljenje itd. Neki od njih poseban su naglasak stavljali na potrebu razgovora s hrvatskim Srbima, odnosno dokazivanja da ih Beograd iskorištava u ulozi čuvara nad Hrvatima i da takva situacija nikada neće dovesti do pomirenja i suživota. Također, da podređenost hrvatskih zemalja u odnosu na Beograd šteti i njima. Vraćajući se na pitanje uređenja buduće hrvatske države, iako antikomunisti, mnogi od njih nisu bili i antiljevičari, držeći da bi neki oblik socijaldemokracije ili kršćanskog socijalizma, kako su pisali, bio poželjno društveno uređenje za Hrvatsku. Postojanje antirežimskog sentimenta kod dijela mlade populacije, na koju je režim snažno nastojao utjecati putem izrazito ideologiziranog školstva, ali i kroz omladinske organizacije, medije i slično, zabrinjavalo je jugoslavenski komunistički režim. Posebno iznenađujuća činjenica za jugoslavenske obavještajne službe u ovome kontekstu bila je da su i iz partizanskih obitelji, prvenstveno iz Dalmacije, dolazili mladići koji su bili protivnici režima. Proces hrvatske pomirdbe nije započeo, da znatnim dijelom pojednostavnim stvari, posjetima Franje Tuđmana hrvatskim iseljenicima u Sjedinjenim Američkim Državama i Kanadi krajem 1980-ih, nego u drugoj polovici 1950-ih i početkom 1960-ih među mladim ljudima u domovini, bez obzira na njihovo „ustaško“ ili „partizansko“ podrijetlo, a kao spontana reakcija na tretman većine Hrvata i Hrvatske od strane Beograda.

Narod.hr: U nedavno objavljenom zborniku radova autor ste rada o ulozi i djelovanju Sinjana Mika Tripala i braće Marka i Vladimira Veselice u Hrvatskom proljeću. Možete li nam ukratko reći najvažnije podatke o ovoj trojici istaknutih “proljećara”?

Dr. sc. Wollfy Krašić: Ante Miko Tripalo rođen je u Sinju 16. studenoga 1926. godine. Kao gimnazijalac, godine 1941. postao je član Saveza komunističke omladine Jugoslavije. Za vrijeme rata napredovao je na vojnim i partijskim dužnostima, a karijera mu je nakon rata krenula još izrazitijom uzlaznom putanjom. Vršio je dužnost predsjednika Centralnog komiteta (CK) Narodne omladine Hrvatske i CK Narodne omladine Jugoslavije. Bio je i poslanik u Saveznom vijeću Narodne skupštine u Beogradu. Dužnost sekretara Gradskog komiteta Saveza komunista Hrvatske (SKH) Zagreba vršio je od 1962. godine, postao je i član Izvršnog komiteta CK SKH. Sekretar potonjeg tijela bio je od 1966. do 1969. godine, kada je prešao na dužnosti na saveznoj razini.

Marko Veselica rođen je 9. siječnja 1936., a Vladimir Veselica 23. siječnja 1938. godine u Glavicama kod Sinja. Marko je završio studij ekonomije, godine 1960. izabran je za asistenta na Katedri političke ekonomije na Fakultetu ekonomskih znanosti kod Dabčević-Kučar, a 1967. postao je doktor ekonomskih znanosti. Iduće godine izabran je za člana Predsjedništva Saveza sindikata Hrvatske, a 1969. i za zastupnika u Narodnoj skupštini. Vladimir Veselica također je postigao doktorat iz ekonomije, 1970. godine, a u razdoblju 1964.-1970. radio je između ostalog na mjestu voditelja analiza i informacija u Službi društvenoga knjigovodstva.

Narod.hr: U svom radu navodite kako su Tripalo s jedne strane i braća Veselica s druge imali u početku slične polazišne pozicije, ali da su u zreloj fazi Proljeća pošli različitim smjerovima. Možete li nam objasniti o kakvim je smjerovima riječ?

Dr. sc. Wollfy Krašić: Kako sam naveo, Miko Tripalo, baš kao i njegov otac Branko, bili su za vrijeme Drugog svjetskog rata pripadnici Narodnooslobodilačkog pokreta (NOP). Očita je činjenica da zbog dobi braća Veselica nisu mogla imati udjela u ratnim zbivanjima kao jugoslavenski komunistički omladinac Tripalo, ali je i njihov otac bio pripadnik NOP-a. No, za razliku od Tripalovoga, on je poginuo u ratu. Kao djeca poginulog partizana imali su stanovitu financijsku potporu države tijekom školovanja.

U vrhu Saveza komunista Jugoslavije početkom 1960-ih formirale su se dvije struje. Jednu su činili jednim dijelom srbijanski komunisti, koji su zagovarali centralistički ustrojenu Jugoslaviju u kojoj bi režim strogo kontrolirao gospodarstvo. Druga je struja uglavnom bila sačinjena od slovenskih i hrvatskih komunista, koji su se zalagali za daljnju decentralizaciju države i uvođenje elemenata tržišnih elemenata u gospodarski sustav. Ono što je u to vrijeme obilježilo partijski život na svim razinama bila je afirmacija i dolazak na niz važnih pozicija mlađih ljudi, koji su za razliku od starijih kadrova bili mnogo bolje obrazovani, često sposobniji te su se mogli uloviti ukoštac s brojnim novima izazovima kako je društvo u Jugoslaviji postajalo kompleksnije s nizom partikularnih interesa. I Tripalo i braća Veselica pripadali su upravo tom mlađem, reformistički orijentiranom i dobro obrazovanom komunističkom kadru.

Stanovita, ograničena liberalizacija u političkom i društvenom životu otvorila je mogućnost za iznošenje različitih mišljenja niza elemenata u društvu o nizu važnih državnih i društvenih pitanja, koja su do tada bila u isključivoj nadležnosti prilično monolitnog Saveza komunista, dok je društvo bilo obični primatelj partijskih odluka. Stoga je jedna od temeljnih odlika Hrvatskog proljeća bila njegova heterogenost – pokret nije imao ni jedinstveno vodstvo, ni koherentan politički program, pa ni jedinstven i jasan cilj. Tripalo i braća Veselica dobar su primjer različitih struja unutar pokreta, koje su imale drukčije ideje kako ostvariti tražene reforme odnosa u jugoslavenskoj federaciji, kojim tempom i kojim metodama. Ukratko rečeno, braća Veselica, prvenstveno Marko, na mnogo su konkretniji i izravniji način ukazivali na potrebu izmjene odnosa na relaciji Zagreb – Beograd. Tako je krajem travnja 1971. godine Tito tražio od Dabčević-Kučar uhićenje nekoliko „najradikalnijih“ intelektualaca i studentskih vođa u Hrvatskoj, među kojima je bio i Marko Veselica. Dabčević-Kučar odbila je to učiniti, no Veselica je u ljeto iste godine isključen iz SKH zajedno sa Šimom Đodanom.

Narod.hr: Sudbine ove trojice nakon sloma Proljeća bile su različite. Tripalo je, kao i ostali vodeći hrvatski komunisti ‘proljećari’ bio primoran samo na ostavku, dok je Marko Veselica koji je, među ostalim, bio u vrhu Matice hrvatske, osuđen na 11 godina zatvora. Kakva je bila sudbina Vladimira Veselice?

Dr. sc. Wollfy Krašić: Tripalo je, baš kao i reformni dio vrha SKH nakon sastanka Tita s hrvatskim komunističkim rukovodstvom, sjednice Predsjedništva SKJ te sastanka IK CK SKH u Karađorđevu početkom prosinca 1971. godine podnio ostavke na sve partijske i državne dužnosti. Prema njegovom svjedočenju, Tito je bio začuđen njegovim potezom, jer u posljednje dvije godine nije bio na operativnim dužnostima u SRH. Tripalo mu je odgovorio da ako se odustaje od dotadašnje reformske politike u Hrvatskoj, onda s dužnosti mora otići i on. Prema mišljenju Dabčević-Kučar, u vrhu SKJ postojali su ljudi koji se nisu zadovoljili njihovim uhićenjima, nego su tražili i da ih se uhiti i sudski goni, na što nisu pristali Bakarić i Tito, ne želeći stvoriti mučenike od njih. Ipak, također prema svjedočenju Dabčević-Kučar, režim je na razne načine otežavao život vodećim hrvatskim komunistima koji su bili prisiljeni dati ostavke. Malobrojni sačuvani dokumenti SDS pokazuju da ih je režim čvrsto nadzirao te da ih je društvo izoliralo. Vodeći članovi Matice hrvatske i predvodnici studentskog pokreta prošli su onako kako je Tito zahtijevao da se postupi s njima još u proljeće 1971. godine – uhićeni su i osuđeni na politički montiranim procesima. Marko Veselica kažnjen je sa čak sedam godina strogog zatvora, a dobio je i kaznu četiri i pol godine zabrane javnog istupanja. Međunarodna javnost, a u prvome redu organizacija Amnesty International zaslužni su što je na slobodu izašao 26. studenoga 1977. godine. Vladimir Veselica nije osuđen, ali je kažnjen na način da je smijenjen s mjesta na Visokoj školi za vanjsku trgovinu, dok je list Hrvatski gospodarski glasnik, kojemu je bio glavni i odgovorni urednik, prestao izlaziti.

Na kaznu od 11 godina koju spominjete, Marko Veselica osuđen je 1981. godine, koja je iduće godine smanjena na sedam godina. Naime, krajem 1970-ih i početkom 1980-ih, Marko Veselica uz Vladu Gotovca i Franju Tuđmana bio je vodeći hrvatski disident. Spomenuti intelektualci nastojali su okupljati istomišljenike u zemlji te obavještavati svjetsku javnost i političare, intelektualce i novinare na Zapadu o položaju Hrvatske u Jugoslaviji te kršenju ljudskih prava, što je bila jedna od tema koja se našla u središtu svjetske politike od sredine 1970-ih godina. Veselica je osuđen zbog kontakata s hrvatskim političkim emigrantima te opširnog intervjua njemačkim novinarima, koji je objavljen u poznatom časopisu Der Spiegel, a kojim je težio stvoriti uvjerenje „da je hrvatski narod u SFRJ politički neravnopravan, kulturno potiskivan i ekonomski izrabljivan“, navodno s ciljem raspirivanja „nacionalne mržnje i razdora“, kako je govorila optužnica. Zapravo, Veselica je osuđen zbog tzv. verbalnog delikta.

Da je bila riječ o političkom progonu i suđenju, pokazuju transkripti sa sjednice Savjeta za zaštitu ustavnog poretka SRH još iz rujna 1978. godine te da je režim samo čekao izgovor da kazni Veselicu. Govoreći o pripremama „neprijatelja“ za nekakvu kriznu situaciju u Jugoslaviji odnosno za trenutak Titove smrti, Vinko Bilić, tadašnji načelnik Službe državne sigurnosti SRH rekao je da osjećaju „da se sve strukture klasnog neprijatelja u zemlji i vani pripremaju za otvorenije i javnije djelovanje u vrijeme ‘dana x’, ili neposredno poslije njega“. Dalje je ustvrdio sljedeće –  „Glavni nosioci tih nastojanja jesu: Tuđman, Marko Veselica, Gotovac, Šošić, Šoljan, Jozo Ivičević, Čičak, Šegedin, Žnidaršić i zagrebački nadbiskup Kuharić. Ti ljudi su napravili, i rade, određena krivična djela. Služba to prati, nastoji koliko može sve to dokumentirati, i naša je ocjena da će ta grupa i njezini sljedbenici nastaviti tim djelatnostima i da je to jedan od načina njihovih priprema i za istupanje na javnu političku scenu.“ Potom slijedi u ovome kontekstu najindikativniji dio: „Nama bi bilo važno da se mi oko toga dogovorimo, tj. da li da idemo na pripremu za otvaranje određenih krivičnih postupaka protiv ljudi koji prave krivična djela i koji po krivičnom zakonu za ta djela trebaju odgovarati? Budući da se tu radi o ljudima čije hapšenje i otvaranje postupaka protiv njih može izazvati i šire političke implikacije, čini nam se neophodan jedan razgovor na tu temu i zauzimanje određenih stavova radi orijentacije Službe i radi njenih obaveza koje u tom dijelu posla ima.“

Narod.hr: Iako je Hrvatsko proljeće ugušeno, jugoslavenski Ustav koji je donesen 3 godine kasnije, 1974., ipak sadrži poneke elemente onoga što su zahtijevali “proljećari”. Je li donošenjem toga Ustava jugoslavenska komunistička vlast na neki način djelomično priznala opravdanost zahtjeva kojeg su iznosili Hrvati tijekom Proljeća?

 Dr. sc. Wollfy Krašić: Ustav iz 1974. godine zaista je sadržavao niz elemenata koji su bili istaknuti kao reformski zahtjevi za vrijeme Hrvatskog proljeća, prvenstveno reformnog dijela u vrhu SKH. Ipak, ne treba preuveličavati dosege spomenutog ustava i držati da je njegovim usvajanjem Jugoslavija postala istinska federacija s konfederalnim elementima ili još gore, držati ga zametkom njenoga raspada, kako to čine mnogi. Iako znatnim dijelom decentralizirana, takvu je Jugoslaviju i dalje trebala biti voditi jednstvena Partija. Ustav iz 1974. godine nije trebao, ponovno, kako mnogi tvrde, pripremiti raspad Jugoslavije. Upravo suprotno, trebao ju je ojačati barem stanovitom decentralizacijom, kako bi se zadovolile političke elite nesrpskih naroda. Međutim, 1980. godine nestao je jedan od najvažnijih kohezivnih faktora komunističke Jugoslavije – Tito, a njegova je Partija od tada, posebno u drugoj polovici 1980-ih sve više gubila na jedinstvu, koje je ishlapilo kada je srbijansko komunističko vodstvo na čelu sa Slobodanom Miloševićem nesrpske komuniste dovelo u dilemu – pristati na ponovnu centralizaciju i snažnu dominaciju Beograda ili napustiti federaciju.

Narod.hr: Imate li još nešto bitno što biste željeli istaknuti o ovoj temi?

Dr. sc. Wollfy Krašić: Od niza važnih zaključaka koji se mogu izvesti o Hrvatskom proljeću izdvojio bih činjenicu da je njegov nasilan slom pokazao koje su granice „popravljanja“ komunističkih režima, što je u naknadnom pogledu na 1971. godinu konstatirala i Dabčević-Kučar, napisavši da u jednopartijskim sistemima „nema pravih, realnih izgleda za stvarnu demokratizaciju“. Također, njegovo nasilno gušenje zagovornike hrvatske državne samostalnosti još je više učvrstilo u uvjerenju potrebe stvaranja samostalne hrvatske države, a mnoge od onih koji su zagovarali ostanak Hrvatske u istinski reformiranoj Jugoslaviji navelo da zaključe kako hrvatski narod uspješno može braniti svoje interese samo u nacionalnoj državi.

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr