Dr. sc. Lučić o ujaku: ‘Jugoslavenski policajac ga je ubio, a ni jedne novine u Jugoslaviji nisu objavile ni retka’

Foto: fah, Ivo Lučić, Fotomontaža: Narod.hr

Povjesničar prof. dr. sc. Ivo Lučić na svome Facebook profilu opisao je kako su prije pedeset godina jugoslavenski policajci ubili njegovog ujaka Milu Alilovića.

Tekst se nastavlja ispod oglasa
Njegovu objavu prenosimo u cijelosti.

“Proljeće je još zimus ugušeno, grmjelo je i sijevalo tog ljeta 1972. godine. Krv je prskala po hercegovačkom kamenju. Digla se milicija, teritorijalna obrana, vojska, treštali su zvučnici, televizija, radio, naslovnice novina. Svuda službena priopćenja o „upadu terorista“, napadu na bratstvo i jedinstvo. Borbeni pokliči, parole, akcija Raduša, akcija Feniks, mobilizacija, užurbanost, strah i sumnjičenja.

Gromoglasni zaključci partijskih sjednica upozoravali su i podsjećali na krvavu prošlost, kao da i sadašnjost već nije bila krvava, a budućnost neizvjesna. Ipak, sve se to gubilo u teškoj i mučnoj tišini i šutnji kojom je običan svijet odgovarao na histeriju vlasti.

> 20. lipnja 1972. Akcija Feniks: Hrabri hrvatski revolucionari pokušali srušiti Jugoslaviju i uspostaviti državu Hrvatsku

Tek što su poubijani i uhićeni posljednji hrvatski gerilci iz Bugojanske skupine, u subotnju zoru petoga dana kolovoza 1972., dva milicionara ubili su moga ujaka Milu Alilovića. Tri su mu dana nedostajala do dvadesetog rođendana. Bio je jedan od najhrabrijih i najjačih momaka u gradu, rođeni vođa. Po tadašnjoj modi imao je dulju kosu, tek upisan fakultet u Zagrebu, djevojku u drugom gradu i duga svjetla na motoru.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Navodno su ga zbog njih, na ulazu u Vitinu, zaustavili tamošnji komandir milicije Manojlo Dželatović, odnekud iz istočnoga dijela Hercegovine i rezervni milicionar, inače mjesni gostioničar, Velija Dizdarević koji je nakon kraće svađe i naguravanja pucao u njega iz službenog pištolja. Rano ujutro tog petoga kolovoza probudio me je majčin plač. Otac je ušao u sobu i suznih očiju jedva izgovorio da je ubijen ujak. Kao da tražim milost, pitao sam da nije možda samo ranjen.

Foto: Ivica Ivo Lučić
> (VIDEO) Zaiskrilo između Jovića i Lučića oko uzroka raspada Jugoslavije i položaja Hrvata u BiH

Pa u svim filmovima glavni junaci ne ginu, bivaju ranjeni, ali brzo se oporave, a on je bio moj glavni junak. Nakon sprovoda kakav do tada u našem kraju kažu nije viđen, a koji je na neki način bio sprovod svoj mladosti ubijenoj toga ljeta, ostao sam kod djeda i bake „da ne budu sami“. Drugi, stariji ujak, već je godinama bio u Kanadi i nije se vraćao. Djed se povukao u sebe, baka je sve više radila. U ožalošćenoj kući godinu dana nije se gledala televizija niti se slušao radio. Slušao sam rijeku što se provlačila ispod mosta zapljuskujući kamene stupove i obalu. Iza ujaka ostala je zaključana soba s nešto fotografija, gitara, gramofon s pedesetak ploča, kutija sa stripovima, ormarić s knjigama označenim njegovim potpisom i praznina koju više ništa nije moglo ispuniti.

S posljednjim danima tog ljeta svršilo je i moje djetinjstvo. Imao sam tek koji mjesec više od deset godina kada sam sjeo u klupu petoga razreda. Jednog jesenjeg dana nisam otišao u školu. Otac je mene i mlađega brata poveo u Mostar na suđenje ujakovom ubojici. Sjedili smo na drvenima klupama u hodniku stare, velike zgrade i čekali. Najednom, ugledali smo milicionare što prema sudnici vode neuglednog, niskog, proćelavog čovjeka, sa sakoom prebačenim preko ramena. Ruke je držao ispružene ispred sebe, a na njima su bile lisice.

Tekst se nastavlja ispod oglasa
> Dr. sc. Ivo Lučić o Hrvatskom proljeću: Otpor jugoslavenskom komunističkom režimu u Hrvatskoj nikada nije prestao

Kada su se primakli, otac je stao pred njih. Obratio se čovjeku vezanih ruku i oborena pogleda: „Koliko god te osudili, znaj da ću te čekati! Ako ne bude mene čekat će te njih dvojica, a imam i trećega kući. Doveo sam ih da te vide i da te mogu prepoznati.“ Majka je neutješno plakala, a ja sam bezuspješno pokušavao uhvatiti pogled ubojice. Osuđen je na dvanaest godina zatvora, ali je cijelo vrijeme imao povlašten status konobara u Kuli kod Sarajeva. Ozbiljno sam shvatio očeve riječi. Toliko ozbiljno da me majka poslije godinama molila i zaklinjala da ne napravim nešto čime bih se izjednačio sa čovječuljkom vezanih ruku, sivoga lica bez pogleda, u kaputu boje zemlje. Nisam.

Foto: Ivica Ivo Lučić

Dan poslije sprovoda, u ponedjeljak sedmoga kolovoza 1972. godine novine su opsežno izvještavale o 257. Sinjskoj alci, pisano je o vodstvu koje Bobby Fischer ima nad Borisom Spaskim u šahovskom meču u Reykjaviku, o pogibiji dvije Talijanke na gliseru nedaleko od Lopuda i nesreći jednoga biciklista u Vukovaru, o ubojstvu u Bihaću i pokušaju ubojstva u Modriči, o pogibiji dječaka u Imotskom, o provalnoj krađi u Kaknju, o navodno 21 srušenom američkom avionu u Vijetnamu, pa i o zdravstvenom stanju Jasera Arafata. Pisano je i o „incidentu“ što se dogodio u Zagrebu na sprovodu Pere Pirkera kada je uhićeno desetak osoba koje su „izazivale političke provokacije“, o suđenju Budiši, Čičku i Paradžiku.

Najavljivan je i dolazak Džemala Bijedića slijedećeg vikenda u Posušje na proslavu „prvog oslobođenja grada“, kada će u promet svečano biti puštena cesta prema Lištici i položen kamen temeljac za hotel. Pisano je o svemu i svačemu, ali o ubojstvu u Ljubuškom, ili poslije o suđenju za to ubojstvo u Mostaru, ni jedne novine u Jugoslaviji nisu objavile ni retka”, napisao je Ivo Lučić.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Tekst se nastavlja ispod oglasa
Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 10, 15, 25 ili više eura. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr dopušteno je registriranim korisnicima. Čitatelj koji želi komentirati članke obavezan se prethodno upoznati sa Pravilima komentiranja na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr te sa zabranama propisanim člankom 94. stavak 2. Zakona o elektroničkim medijima.