Dr. sc. Ivo Lučić o Hrvatskom proljeću: Otpor jugoslavenskom komunističkom režimu u Hrvatskoj nikada nije prestao

Foto HINA/ Dario GRZELJ/ dag

“7. srpnja 1970., u Mostaru je počelo suđenje profesoru Ivanu Aliloviću, koji nije bio član SKJ, pa nije imao pravo „dizati glas“. Optužen je za poticanje razbijanja bratstva i jedinstva naroda Jugoslavije, za podržavanje i propagiranje Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika, organiziranje ogranka Matice hrvatske, „rasturanje“ Hrvatskog književnog lista i slično. Sudski proces Aliloviću bio je politički proces, montiran na temelju Informacije o djelovanju antisamoupravnih i antisocijalističkih snaga, koja je usvojena 11. prosinca 1969., na Četrnaestoj sjednici CK SK BiH. (…) Početkom rujna 1970., tijekom postupka protiv Alilovića, Mostar je posjetio Josip Broz Tito. On je u prigodnu govoru naglasio štetnost djelovanja nacionalista i šovinista, te pohvalio Mostar zbog energična proganjanja neprijatelja. Nakon takvoga Titova govora, sve nedoumice tužiteljstva, koje su eventualno postojale radi nepostojanja dokaza za inkriminirana dijela, bile su otklonjene. Ivan Alilović osuđen je na tri godine strogog zatvora.” – istaknuo je dr. sc. Ivo Lučić u svom izlaganju “Hrvatsko proljeće i njegovi odjeci u Bosni i Hercegovini” održanom na znanstvenom skupu povodom 50. godišnjice Hrvatskog proljeća.

Izlaganje dr. sc. Iva Lučića u nastavku donosimo u cijelosti.

Hrvatsko proljeće i njegovi odjeci u Bosni i Hercegovini

U posljednjem ovogodišnjem proljetnom tjednu sjećamo se jednog drugog „proljeća“ koje je dugo trajalo, a završilo je u kasnu jesen 1971. godine. Navodni Dubčekov komentar da sovjetski tenkovi „mogu uništiti cvijeće, ali ne mogu zaustaviti proljeće“ parafraza je stiha, odnosno izreke Pabla Nerude, koja je naknadno barem izvana obilježila i jedno kratko, ali i važno razdoblje hrvatske povijesti. Naime, tijekom „Praškog proljeća“, u jednom polugodišnjem reformističkom procesu koji se odvijao tijekom 1968. godine, čehoslovačko komunističko vodstvo pokušalo je izgraditi nešto što su nazvali „socijalizam s ljudskim licem“. Tenkovi varšavskoga sporazuma pregazili su njihovu utopiju i vratili Čehoslovačku u realnost suvereniteta ograničenog interesima i dogmama Sovjetskog Saveza.

U isto vrijeme, u Hrvatskoj, koja se nalazila u sklopu SFRJ, odvijao se donekle sličan, a zapravo bitno drukčiji proces. Formalno gledano, započeo je kao službena politika SKJ proklamirana na njezinu Osmom kongresu u prosincu 1964., nastavljen je „Brijunskim plenumom“ i padom Aleksandra Rankovića u srpnju 1966., eskalirao je Deklaracijom o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika u ožujku 1967., vrhunac je doživio Desetom sjednicom CK SKH u siječnju 1970., a završio je 21. sjednicom Predsjedništva SKJ, u prosincu 1971. godine. Taj se proces uobičajeno naziva „Hrvatskim proljećem“, odnosno masovnim pokretom ili maspokom, ako ga se gleda iz perspektive njegovih protivnika. Hrvatsko je proljeće puno više od partijskih frakcijskih borbi, a hrvatsko je cvijeće cvjetalo i prije, a i poslije tog proljeća. Život se odvijao i mimo partijskih kongresa i sjednica na kojima se manifestirala sveprisutna borba za vlast, moć i što bolji položaj. To će se kasnije nazivati „liberalizmom“, „demokratizacijom“ i sličnim imenima s kojima zapravo nemaju nikakve veze.

Vjesnici proljeća javljali su se i tijekom najcrnjih zima, otpor jugoslavenskom komunističkom režimu u Hrvatskoj nikada nije prestao. Uvijek je bilo pojedinaca i skupina koje se nisu mirile s diktaturom, uvijek je netko od hrvatskih rodoljuba robijao zbog svoga slobodarskog duha koji se izražavao na različite načine. Hrvatska tišina bila je tišina komunističkih institucija, ali nikada i tišina hrvatskoga naroda, odnosno njegovih intelektualaca. Poznatoj i svakako važnoj Deklaraciji iz 1967. prethodile su godine borbe za očuvanje hrvatskog jezika, kulture i identiteta. Hrvatski je jezik bio sputan Novosadskim sporazumom, a hrvatska je kultura bila sumnjiva i nalazila se pod stalnom paskom jugoslavenskog režima. Onaj dio Partije koji je bio zadužen za državnu sigurnost (UDB-a/SDS) budno je pratio hrvatske pisce i intelektualce. U elaboratu UDB-e iz 1957. godine konstatirano je: „Posljednjih par godina među književnicima i ostalim javnim radnicima počelo se raspravljati o potrebi slobodnog izražavanja misli, slobode pisanja, stila i međusobne kritike“. Kao nositelji takvih stajališta označeni su „mlađi književnici“ okupljeni oko časopisa Krugovi: Boro Pavlović, Slobodan Novak i Zvonimir Golob. Problem je bio i u tome što se kroz Krugove „neprimjetno počela provlačiti nit hrvatskog nacionalizma“, a provlačiti su je počeli: Ivan Raos, Julije Šoltić, Vlado Gotovac, Josip Pupačić i drugi. Nit hrvatskog nacionalizma oslikana je uvođenjem rubrike Tajget u prvom broju Krugova za 1957. godinu, gdje su objavljena i dva indikativna napisa „Radio stanica – čuvar našeg jezika“ i „Poštovanje prema našoj tradiciji“.

U prvom je kritizirana praksa zagrebačkog radija na kojem spikeri ne govore hrvatskim jezikom i umjesto siječnja i veljače koriste januar i februar. Postavljeno je pitanje tko su ti ljudi koji mijenjaju jezik i manipuliraju javnošću. Da bi sve bilo jasnije i da bi se znalo s kim to režim ima posla dati su kratki podatci o „pojedinim licima“ koja se okupljaju oko Krugova: Boro Pavlović ocijenjen je kao netko tko „uvijek trubi u hrvatsku trubu“, potječe iz HSS-ovske obitelji i poziva na izgradnju socijalizma bez komunista. Ivan Raos je pod utjecajem klera i ismijava književnike članove SKJ. Vlado Gotovac je „prepotentan do surovosti“, a potječe iz neprijateljske obitelji. Kod Josipa Pupačića „osjeća se doza šovinizma“ jer se suprotstavio osnivanju „jednog općeg jugoslavenskog studentskog lista“, osim ako će izlaziti u Zagrebu, a ne u Beogradu itd. U jednom drugom elaboratu UDB-e, onome iz 1962. godine opisana je „Grupa oko časopisa Književnik“ koja je u njegovu 29. broju objavila i svoju deklaraciju. Potpisali su je: Ivan Slaming, Ivan Kušan, Slobodan Novak, Stanko Juriša, Tomislav Ladan i Vesna Krmpotić. U njoj se zalažu za afirmaciju mladih pisaca koji kritički gledaju „na blato oko sebe“ i javno iznose svoje misli. Oni su na tribinama tvrdili da njihova deklaracija ne može biti dio programa SKJ te da oni okupljaju mlade ljude koji „gledaju svijet otvorenih očiju“. Vlasti su ocijenile da se radi o grupi „ekskluzivne hrvatske orijentacije“ koja naglašava nezavisnost od službene linije. Konstatirali su da se tu radi o „zapadnim kulturnim utjecajima“ a oni su po definiciji bili opasni i neprijateljski. Ovo je tek mali dio aktivnosti hrvatskih književnika i uopće javnih djelatnika što su prethodile famoznoj Deklaraciji koja je izazvala burne reakcije i protivljenja unutar partijske vlasti.

Srpski književnici reagirali su na Deklaraciju dokumentom nazvanim Predlog pitanja za razmišljanje, a tražili su da Televizija Beograd izbaci latinicu iz programa i služi se samo ćiriličnim pismom. Zalagali su se i za veću uporabu ćirilice u Srbiji, te „da književni jezik bude srpski jezik i da se on upotrebljava u srpskim školama i ustanovama u Hrvatskoj“. Istovremeno s Deklaracijom, sada već poznati bošnjački nacionalist i bosanski unitarist Muhamed Filipović, objavio je u sarajevskom časopisu Život u ožujku 1967. tekst pod naslovom Bosanski duh u književnosti – šta je to? Tekst je napisan u povodu izlaska zbirke poezije Maka Dizdara Kameni spavač, a u njemu je Filipović napisao da se do tada pojam bosanska književnost primjenjivao uglavnom na djela srpske literature. Uglavnom Filipović je „bosanski duh“ sveo na bošnjačko-muslimansko kulturno, odnosno književno nasljeđe. Partija je kritizirala Filipovićeva stajališta, ali su ona skupa s njim vrlo brzo rehabilitirana. Glavni problem ipak je bila Deklaracija. Po naputku iz centara, lokalna partijska vodstva žestoko su kritizirala Deklaraciju i hrvatski nacionalizam, a usput su, ravnoteže radi, ponegdje spominjali i Predlog. Rečeno je da su nastali problemi posljedica događaja na Brijunskom plenumu, da su komunisti „rano položili oružje“, začahurili se i međusobno se razračunavaju. Da je hrvatski nacionalizam ojačao, jer se u zadnje vrijeme SKJ bavio samo srpskim nacionalizmom i unitarizmom. Da su se „šovinistički elementi“ oslobodili, zbog tolerantna stava Saveza komunista.

U Višegradu na sjednici Općinskog komiteta SK izneseno je stajalište da su Deklaracija i Predlog vraćanje na staro i na razdoblje „Pavelićeve vladavine“. U Duvnu (danas Tomislavgrad) rečeno je da za šovinizam treba „odmah hapsiti“, a kome se ne sviđa u BiH, neka ide u Srbiju i u Hrvatsku te da prosvjetni radnik mora biti ateist, a ako vrši vjerske obrede treba ga udaljiti iz škole. U Derventi je kazano da se „obje varijante srpskohrvatskog jezika pod uticajem štampe i televizije sve više integrišu te je štetno po jedinstvo naših naroda ako se to prirodno integrisanje usporava ili čak sprječava političkim akcijama, kao što je Deklaracija“. U Stocu je postavljeno pitanje: „Koji je jezik namijenjen Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori?“ U Banjoj Luci je rečeno da u nekim školama „učenici izražavaju svoj protest protiv književnika-potpisnika Deklaracije i Predloga i na taj način što kažu da ih više ne žele učiti kao lektiru“.

Usprkos bojkotu banjalučkih učenika, hrvatski su intelektualci, posebno oni okupljeni oko Matice hrvatske nastavili s radom, što se i te kako reflektiralo na Bosnu i Hercegovinu, prije svega na tamošnje književnike i intelektualce koji nisu bili članovi SKJ. Taj je utjecaj kao ozbiljan politički problem prepoznao Todo Kurtović, koji je na sastanku s partijskim aktivom iz Hercegovine, održanom 16. srpnja 1970., rekao kako nije zadovoljan sa stanjem u kulturi, posebno kada se tiče ravnopravnosti upotrebe jezika- Kazao je da ga brine „što Hrvati komunisti ne dižu glas“. Hrvati komunisti u Bosni i Hercegovini ne samo da nisu dizali glas, nego su i sami uglavnom koristili srpski jezik, čime su iskazivali svoj otklon od „nacionalista“. Devet dana prije tog sastanka, 7. srpnja 1970., u Mostaru je počelo suđenje profesoru Ivanu Aliloviću, koji nije bio član SKJ, pa nije imao pravo „dizati glas“. Optužen je za poticanje razbijanja bratstva i jedinstva naroda Jugoslavije, za podržavanje i propagiranje Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika, organiziranje ogranka Matice hrvatske, „rasturanje“ Hrvatskog književnog lista i slično. Sudski proces Aliloviću bio je politički proces, montiran na temelju Informacije o djelovanju antisamoupravnih i antisocijalističkih snaga, koja je usvojena 11. prosinca 1969., na Četrnaestoj sjednici CK SK BiH. Tamo piše da u Mostaru, već dvije godine oko pododbora Matice hrvatske, organizirano djeluje grupa hrvatskih nacionalista, intelektualaca koji „sustavno vode propagandu i prikupljaju podatke o nacionalnoj strukturi u BiH, posebno u Hercegovini i Mostaru, o broju Hrvata na vodećim položajima, imovinskom stanju hrvatskog naroda, o broju Hrvata u inozemstvu, dokazujući, da su Hrvati obespravljeni i ugroženi“.

Početkom rujna 1970., tijekom postupka protiv Alilovića, Mostar je posjetio Josip Broz Tito. On je u prigodnu govoru naglasio štetnost djelovanja nacionalista i šovinista, te pohvalio Mostar zbog energična proganjanja neprijatelja. Nakon takvoga Titova govora, sve nedoumice tužiteljstva, koje su eventualno postojale radi nepostojanja dokaza za inkriminirana dijela, bile su otklonjene. Ivan Alilović osuđen je na tri godine strogog zatvora. Poslije osude, koja je izazvala nezadovoljstvo u dijelu hrvatske kulturne javnosti, brojni hrvatski intelektualci javno su se oglasili i zahtijevali njegovo oslobađanje, a mediji su u SR Hrvatskoj višekratno komentirali „slučaj Alilović“.

Tek što je Alilović osuđen, hrvatski književnik Veselko Koroman napisao je esej Uvlake gredu, a postole stoje, koji je objavljen u časopisu Život, broj 11-12. iz 1970. Nedugo zatim referent za kulturu Socijalističkog saveza SR BiH, Lazar Amidžić, na skupštini Udruženja književnika BiH, optužio je hrvatske pisce, članove udruženja, što nisu reagirali na javno iznesene tvrdnje Grge Gamulina u zagrebačkoj Kritici, o stanju kulture u Sarajevu, odnosno SR BiH. Naime Gamulin je ustvrdio kako u javnom životu Sarajeva i SR BiH uopće ne sudjeluju hrvatski pisci i znanstvenici. Amidžić je smatrao da to nije istina i tražio da se hrvatski pisci „ograde“ od tih konstatacija. Na taj zahtjev Koroman i Vitomir Lukić napisali su pismo, koje su potpisali još petorica hrvatskih književnika, i ono je javno objavljeno u Oslobođenju, 28. siječnja 1971., pod nazivom Kada ćemo odgovoriti Grgi Gamulinu. U pismu su potvrđeni Gamulinovi stavovi i argumentirano iznesen položaj hrvatskoga jezika i hrvatske inteligencije u SR Bosni i Hercegovini. Pismo je poznato i kao Pismo sedmorice, te je na neki način bilo bosanskohercegovačka inačica Deklaracije, koju su u nedostatku institucija, potpisali pojedinci. To pismo imalo je veliki odjek u političkim i kulturnim krugovima u SR BiH i SR Hrvatskoj, a i izvan njih. Potpisnici pisma: Veselko Koroman, Vitomir Lukić, Vladimir Pavlović, Mile Pešorda, Stanko Bašić, Nikola Martić i Mirko Marjanović, bili su izloženi velikim pritiscima i obilježeni kao nacionalisti, pa im je u pitanju bila i egzistencija. Ipak nitko od njih nije se odrekao stavova iz pisma. Koroman je zatim napisao esej U cara Trajana kozje uši, u kojemu je iznio službene podatke SSRN BiH o udjelu Hrvata i ostalih naroda u državnoj upravi i drugim institucijama SR BiH. Članak je tiskan u časopisu Život, broj 9. iz 1972., ali je broj zabranjen, te je ponovno tiskan bez Koromanovog eseja. U istom broju Života trebao je izići i tekst Vitomira Lukića, Naš jezik i tuđe brige, ali i on je povučen.

Jedna od najjačih spona hrvatskog nacionalnog pokreta s Hrvatima iz Bosne i Hercegovine, uz Maticu hrvatsku bio je Klub studenata iz Hercegovine. Predsjednik kluba bio je Ante Paradžik. On je upozorio na „tendenciozno etiketiranje Hercegovaca kao ekstremnih nacionalista, što među njima izaziva revolt“. U tom kontekstu zanimljivo je spominjanje pojma „hercegovački zid“, koji je upotrijebio Ivan Šibl, objašnjavajući situaciju unutar studentskog pokreta. Šibl je rekao: „Moje je uvjerenje da je studentski pokret u svojoj osnovi i danas zdrav. Ipak ne mislim više da je baš sasvim zdrav kao što mi se činilo ranije. Jer, osim rukovodstva, tu vjerojatno treba razbijati i pojedine grupacije oko tzv. hercegovačkog zida koji zapravo i predstavlja bazu na kojoj desni ekstremisti zasnivaju svoju snagu i na kojoj desna rukovodeća garnitura zapravo gradi svoje pozicije.“ Savka Dabčević Kučar tražila je objašnjenje što je to „hercegovački zid“, ali ga nije dobila. Definirao ga je Jure Bilić, jedan od njezinih političkih protivnika, koji se održao u vrhu SKJ sve do samoga kraja. On je, opisujući sjednicu Gradskog komiteta SKH u Zagrebu, na kojoj je trebalo objasniti zaključke sa sjednice Predsjedništva SKJ iz Karađorđeva napisao: „Iza mene su sjedili neki mladi ljudi koje nisam poznavao. Znam da sam se pomalo u čudu okretao da vidim koga sve ima. Kasnije sam, sjećajući se te sjednice, znao reći da su to bili ljudi “kvadratnih glava”. Time sam zapravo mislio na one naše Dalmatince iz Zagore i Hercegovce, snažnih vilica, četvrtastih lica. (Kad kažem “kvadratne glave”, ne mislim nikoga vrijeđati, nego tako mi u dalmatinskom žargonu znamo reći za naše “Vlaje”). A uvijek prepoznam te naše Dinarce, bliske zemljake, a oni su tu na sjednici i sada joj daju ton. To ne mora biti točno, ali tako sam pomislio.“ Rješenje za problem Dinaraca „kvadratnih glava“ ponudio je Branko Markotić na sjednici održanoj 28. travnja 1972. u CK SKH. On je potvrdio postojanje „Hercegovačkog zida“, povezao je to s ustaškom tradicijom Hercegovine i Imotskoga te je ustvrdio da bi bilo pametno „takve ljude odstraniti“ sa Sveučilišta. Njegovu se stajalištu suprotstavio Stipe Šuvar tvrdnjom da u njemu nema političke mjere ni sluha te da je on protiv protjerivanja ljudi sa studija. Rekao je i da je imao vrlo neugodan osjećaj dok je slušao Markotića te da broj neprijatelja treba smanjivati, a ne ih proizvoditi.

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr