Dr. sc. Marijan: ‘Tuđman nije naredio povlačenje HV-a iz Bosanske Posavine’

Foto: SpeedyGonsales, commons.wikimedia.org

Najnovija knjiga istaknutog povjesničara dr. sc. Davora Marijana najbolji je dokaz zašto povijesne događaje, osobito one ispolitizirane, treba prepustiti struci. Pad Bosanske Posavine, jedna od najkontroverznijih ratnih epizoda 1990-ih, ogledni je primjer politizacije i nevjerojatne manipulacije povijesnim događajima, koja je poprimila tolike razmjere da valjda nema nikoga tko nije pomislio da prostor na kojem su nekad u većini živjeli Hrvati nije „izdan“ i „prodan“ Srbima.

Marijanova knjiga „Rat za Bosansku Posavinu 1992. godine“, koja ovih dana izlazi u nakladi Hrvatskog instituta za povijest, ne samo što baca novo svjetlo na borbe koje su trajale od lipnja do listopada 1992. nego donosi i prekretnicu u tumačenju gubitka toga područja. Knjiga je nastajala nekoliko godina, a izdvaja se po tome što se temelji, među ostalim, na primarnim izvorima hrvatske i srpske vojske. Marijan je prvi povjesničar koji je rat za Bosansku Posavinu istraživao sučeljavanjem dokumenata obiju zaraćenih strana.

Povodom toga, o knjizi je govorio u intervjuu za Večernji list, koji djelomice prenosimo.

Što ste zaključili, zašto je pala Bosanska Posavina? Tko je kriv?

S obzirom na to da se dio Bosanske Posavine oko Orašja i Domaljevca održao, kao i područje Gradačca i dijela općine Brčko, može se govoriti samo o padu zapadnog dijela Bosanske Posavine. Iz hrvatske perspektive, ako je itko „kriv“ za taj pad, to su onda Srbi. Bili su brojniji, bolje organizirani i pokazali su veći stupanj upornosti u borbama. Hrvatska tumačenja, što uključuje i jednu analizu koja je neposredno nakon pada Bosanskog Broda napravljena za hrvatsko vrhovništvo, potpuno minoriziraju srpsku značajku. Dijelom je to podcjenjivanje bez ikakva temelja, a dijelom odraz krajnje loših obavještajnih prosudbi hrvatskih obrambenih i sigurnosnih struktura.

Koliko su ti obavještajni podaci bili pogrešni?

Srpske snage konstantno su bile brojnije i bolje naoružane. Početkom listopada 1992. na zapadnom dijelu bojišta imale su približno šest puta više vojnika. Hrvatske vojnoobavještajne procjene govorile su pak da je nerazmjer snaga osjetno manji, pa čak i izjednačen, a budući da su hrvatske snage uglavnom bile u obrani, smatralo se da su i u povoljnijem položaju. No iz srpskih je podataka razvidna srpska premoć i to je ključ razumijevanja pada zapadnog dijela Bosanske Posavine. Naravno, uz niz nedostataka hrvatske strane: lošu organizaciju, loš i kompliciran sustav zapovijedanja, izražen lokalizam, slabiju topničku potporu itd.

A što je s tezom prema kojoj je Bosanska Posavina izgubljena nakon dogovora Bobana i Karadžića?

Na hrvatskoj strani dogovor i izdaja razmjerno se često spominju. Autor teze o dogovoru, odnosno „sporazumu“ između Mate Bobana i Radovana Karadžića je oporbeni hrvatski političar Zdravko Tomac. On je 1994. na temelju priopćenja za javnost iz Graza, gdje su se 6. svibnja 1992. sastali Boban i Karadžić, konstruirao njihov navodni sporazum na temelju riječi da se u razgraničenju između hrvatske i srpske konstitutivne jedinice „vodi računa o kompaktnosti prostora i komunikacijama“. Te su riječi izvađene iz konteksta rečenice u kojoj se nalaze i stanja na ratištu prije i poslije sastanka u Grazu. Spekulacije o izdaji i dogovoru pogoduju tadašnjim ali i kasnijim protivnicima politike Franje Tuđmana. Pogoduju i dijelu hrvatske i bošnjačke populacije iz Bosanske Posavine, koja tako sebe amnestira od nesudjelovanja u ratu ili kratkog sudjelovanja u njemu, odnosno od svog povlačenja s bojišta prije pada Bosanskog Broda. Iznimno velik broj formalno mobiliziranih osoba povukao se s ratišta sredinom srpnja 1992. U nekoliko dana potkraj lipnja i početkom srpnja doslovno su „nestale“ tri brigade HVO-a. Ta populacija ima itekakvih osobnih razloga inzistirati na teorijama zavjere i dogovorima, izdaji i sličnim tvrdnjama koje relativiziraju njihovu osobnu odgovornost.

Srbi su, dakle, Posavinu naumili osvojiti pod svaku cijenu jer je „srpske zemlje“ zapadno od Drine razdvajala od Srbije te im je trebao tzv. koridor?

Točno. Imali su šest ratnih ciljeva, koje je Skupština srpskog naroda u BiH usvojila 12. svibnja 1992. u Banjoj Luci. Prvi je država, a drugi koridor. To pokazuje koliko im je koridor bio važan. Tada je Momčilo Krajišnik rekao da će širina koridora ovisiti o njihovoj vojnoj snazi i da ga neće moći braniti ako bude širok 5 km, ali hoće ako bude širok 30 km. Kad su hrvatske snage zauzele Modriču, srpskoj strani preostala je samo operacija širokih razmjera, koju su pokrenuli ubrzo nakon što su iz zapadne Slavonije dovukli glavne snage Banjolučkog korpusa, odnosno 1. krajiškog, jer je u međuvremenu JNA preimenovana u Vojsku Srpske Republike BiH.

Unatoč žestini bitaka za koridor i brojnim žrtvama, teoretičari urote tvrde da su se hrvatske postrojbe povukle s područja kojima je prolazio koridor nakon dogovora Hrvata i Srba. Što se uistinu dogodilo?

Dogodilo se mnogo toga. Prvo, srpske su snage imale izrazitu nadmoć, koja je rezultat mobilizacije svih materijalnih i ljudskih resursa Srba iz BiH. Materijalnoj bazi JNA nesrpske snage ni izbliza nisu mogle parirati. K tomu, HV je tada bio u specifičnom položaju. Naime, nakon Sarajevskog primirja slijedila je prva demobilizacija vojnika jer se očekivalo da će Vanceov plan dovesti do mirne reintegracije okupiranog teritorija. Drugo, demobilizacijom su smanjivani golemi financijski izdaci i pokretalo se gospodarstvo, koje je ostalo bez velikog dijela radnika jer su ili mobilizirani ili su se dragovoljno uključili u vojsku. Uz to, dio vojske, posebice djelatnog postroja ZNG-a, bio je na Južnom bojištu na teritoriju Hrvatske i u istočnoj Hercegovini. Organiziranost i razina uporabljivosti postrojbi HVO-a bila je na vrlo niskoj razini i s izraženom nemotiviranošću za borbe dalje od kućnog praga. Okolnost da dijelovi HV-a ratuju u drugoj državi, zbog čega je Vijeće sigurnosti UN-a Hrvatsku nekoliko puta prozvalo, dvaput samo u svibnju 1992., također je bila nepovoljna. Na koncu, tijekom borbi trajala je stalna borba za vlast između lokalnih hrvatskih političara koja se, pojednostavljeno, svodi na opredjeljivanje „za i protiv“ Ike Stanića i Vinka Begića, što je moralo ostaviti traga i na vojnike HVO-a.

Ipak, činjenica je da su se neke hrvatske postrojbe povlačile bez borbe pa su spekulacije padale na plodno tlo. Tako i ona da je povlačenje naredio Tuđman nakon dogovora s Beogradom da jugovojska napusti Prevlaku, a HV Posavinu?

Svakakvih je priča bilo, no u tom pristupu zanemaruje se ključna činjenica. Bosanska Posavina nije bila dio teritorija RH, već dio teritorija BiH na kojem su hrvatske snage pomagale HVO-u. I to u mnogo većem broju nego u Hercegovini, koja je „kriva“ za sve probleme današnje Hrvatske. Logično bi bilo da teret obrane nose domicilne snage, a ne one dovedene sa strane. U kaosu iz lipnja i prvim danima srpnja, što su ključni dani za zbivanja u zapadnom dijelu Bosanske Posavine, bilo je mnogo dezinformacija, nesnalaženja na svim razinama, defetizma i masovnog napuštanja bojišta. Bolje organizirana i vođena vojska od srpske već bi do sredine srpnja bila potpuno na Savi. Franjo Tuđman nije naredio povlačenje, jer da jest, postojao bi pisani dokaz u obliku zapovijedi načelnika Glavnog stožera HV-a generala Tusa, koju bi on po Tuđmanovu nalogu proslijedio u Đakovo i Osijek generalu Stipetiću. To je samo jedna u nizu konstrukcija o tobože dvojnoj liniji zapovijedanja u HV-u, koja se sustavno podmeće posebice nakon Tuđmanove smrti. Pročitao sam dovoljno transkripata razgovora Tuđmana s vojnim vrhom da mogu tvrditi da nisu utemeljena ona posttuđmanovska junačenja generala koji su navodno mimo njega radili što su htjeli. To su priče za malu djecu i njihove istomišljenike. Tuđman se nije miješao u operativno zapovijedanje, ali je vojska bila čvrsto pod njegovim nadzorom.

Hrvatska je vojska u Bosanskoj Posavini ratovala praktički ilegalno. Nije li Aliji Izetbegoviću i službenom Sarajevu bilo u interesu da sklopi vojni savez s Hrvatskom i obrani što više teritorija? Kakva je uopće uloga Bošnjaka (tada Muslimana) u bitci za Posavinu?

Izetbegović nije bio zainteresiran za vojni sporazum ni s Hrvatskom ni s Hrvatima u BiH. Ignorirao je stanje na ratištu i političke odnose nakon povlačenja Srba iz tijela vlasti, kada je cijela upravna struktura BiH izgubila legitimitet, a on nastojao kapitalizirati verbalnu diplomatsku potporu. U poslijeratnim bošnjačkim tumačenjima rata to je potpuno ignorirano. BiH je kao zemljopisni i politički pojam opstala zbog angažmana Hrvatske i pomaganja HVO-u. To je neosporno. Muslimani u Bosanskoj Posavini participirali su u postrojbama HVO-a, što govori o irelevantnosti „službenog“ Sarajeva za stanje na tom dijelu bojišta. Činjenica je da su u Gradačcu i Brčkom osnovane brigade HVO-a, ma koliko se to danas ignorira ili prešućuje.

Intervju u cijelosti pročitajte u Večernjem listu.

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr/Večernji list

Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr dopušteno je registriranim korisnicima. Čitatelj koji želi komentirati članke obavezan se prethodno upoznati sa Pravilima komentiranja na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr te sa zabranama propisanim člankom 94. stavak 2. Zakona o elektroničkim medijima.