Dr. sc. Mile Mamić: Od Vuka do velikosrpske agresije na Vukovar

Foto: www.unizd.hr

Hrvatski je narod stoljećima bilo na braniku kršćanske Europe boreći se za „krst časni i slobodu zlatnu“. Doživjeli smo velika stradanja i gubitke u Prvome i Drugome svjetskom ratu. Pola milijuna Hrvata (vojnika i civila – muškaraca, žena i djece) pobijeno je nakon tzv. oslobođenja od Bleiburga do Đevđelije, i dalje po svijetu.

Tko je disao hrvatski, nemilosrdno ga je pratila, mučila, proganjala i ubijala Titova Udba. Hrvatske žrtve u Drugom svjetskom ratu nisu ni istražene, identificirane, dostojno sahranjene (jer se o tom nekad nije smjelo ni govoriti, a i danas je to nekima revizionizam i nepoželjno). Nakon raspada Jugoslavije hrvatski je narod u Republici Hrvatskoj, u Bosni i Hercegovini i drugdje najviše stradao, pretrpio najveće demografske gubitke. Da svega toga nije bilo, Lijepa Naša imala bi danas petnaestak milijuna stanovnika i bila i po stanovništvu prosječna europska država, kako je to po površini kad se računa i hrvatsko more, a i ono se treba računati jer je naše.

Mogli bismo reći da je velika nesreća što se je stvorila prva i druga Jugoslavija. Jugonostalgičari još žale za Jugoslavijom, a meni i mnogima je žao što se nije raspala na miran način, bez tolikih žrtava kao što je to npr. Čehoslovačka. Da bismo uopće mogli razumjeti Vukovar, njegovu ulogu, njegovu veličinu, njegovu žrtvu, potrebno je razjasniti nekoliko bitnih pojmova: velikosrpska ideja, velikosrpski program, agresija, konfederacija, okupacija, jugoslavenska narodna armija itd. U političkom rječniku agresija je uporaba sile u međudržavnim odnosima. To je napad, grubi nasrtaj jedne države na drugu. U vezi s tim su riječi: agresor, agresivan, agresivnost.

Vukovar je grad u Hrvatskoj. Na njega je izvršila agresiju tzv. Jugoslavenska (češće zvana JUGOSLOVENSKA) narodna armija. To nije bila ni jugoslavenska, ni narodna, ni hrvatska. Ona se je sa svom ratnom spremom potpuno stavila u službu ostvarenja Miloševićeve velikosrpske ideje. Začetnik velikosrpske ideje je Vuk Stefanović Karadžić, tvrdi štokavac ijekavac. (Po njemu bi Biograd bio glavni grad Srbije! Zato je naš Biograd radi razlikovnosti dobio dodatak na Moru.). On je 1849. u almanahu Kovčežić napisao članak Srbi svi i svuda. On je postavio tvrdnju: „Svi štokavci su Srbi.“ To nije istina! I mi smo štokavci, a nismo Srbi.

Po tom Karadžiću postoje Dubrovčani, Dalmatinci, Slavonci itd. Hrvata ni za lijek. Umjesto riječi Hrvati on je govorio „Srbi rimskoga zakona“. Ako toga nismo svjesni, oni će nam to prizvati u pamet, pomoći će nam da se toga sjetimo, milom ili silom. Ako su „svi štokavci Srbi“, onda su granice štokavskoga narječja granice Srbije. Na temelju te ideje kasnije je stvorena ideja tzv. velike Srbije ili velikosrpska ideja. Tvorac velikosrpskog programa Ilija Garašanin zdušno je prihvatio Karadžićevu agresivnu ideju. Tom je idejom bio zadojen Nikola Pašić, srpski političar i glavni srpski pregovarač pri stvaranju, recimo uvjetno, prve Jugoslavije. Nije se odmah tako zvala! Pašić je bio realan političar. Nije mu bilo toliko važno da se nova država i zove Velika Srbija. Bilo mu je važnije da to stvarno bude! I bi tako!

Stvaranje ‘Velike Srbije’ agresijom

Mogli bismo slobodno reći da je velikosrpaka agresija počela godine 1849. Karadžićevom tvrdnjom: „Svi štokavci su Srbi.“ Bila je to agresija na hrvatski jezik i na hrvatsko ime. Jer Hrvata nema. Oni su Srbi rimskoga zakona! Ali nas je ipak bilo. Bili smo svjesni sebe, svojega jezika i imena. Ali drugi je jedan narod i država bio stvarno prva žrtva velikosrpske agresije: Crna Gora, Crnogorci. Crna Gora je, znamo to dobro, bila država na strani Antante kao i Srbija. Ali tijekom Prvoga svjetskog rata Crna Gora se više ne pojavljuje na političkoj sceni kao pobjednica u tom ratu. Progutala ju je „velika Srbija“. Samo ta „velika Srbija“ pojavljuje se kao jedini pregovarač s Jugoslavenskim odborom pri stvaranju nove države. Jugoslavenski odbor je doista srljao kao guske u maglu, kako kaže Stjepan Radić. Velikosrpsku ideju i uopće srpsku realističnost vrlo je dobro zapažao veliki naš Matoš (vojni bjegunac koji je u Srbiji dobio politički azil!). Uspoređujući Srbe i Hrvate, on kaže:“Oni su realisti, a mi idealisti, i to najviše onda kad mislimo da to nismo… Oni i Hrvatsku smatraju srpskom zemljom, dok Hrvati Srbije ne smatraju zemljom Hrvatskom!“ Doista ih je dobro pročitao!

Nova se država nije zvala „velika Srbija“, ali se je na sve načine nastojalo da to stvarno bude. Protivnici takva velikosrpskog unitarizma na svim razinama bili su likvidirani. Nakon atentata na Stjepana Radića i hrvatske delegate u Beogradskoj skupštini uvedena je šestosiječanjska diktatura kralja Aleksandra.

Tada su hrvatski tvorci te nove države (Ante Trumbić i drugi), ti naši idealisti, bili razočarani. Postali su svjesni da su srljali kao guske u maglu. Realist je bio Fran Supilo. On je htio prije riješiti hrvatsko nacionalno pitanje, a onda ići u stvaranje nove države kao konfederacije. Hrvati se nisu poistovjećivali s tom novom državom i poželjeli su imati svoju državu. To je želio i Stepinac i većina hrvatskoga naroda. Stjecajem nesretnih okolnosti nađosmo se u savezu s Musolinijem (koji jedva čeka zaposjesti, okupirati, pripojiti primorske dijelove Hrvatske, uglavnom dijelove nekadašnje Mletačke Republike) i s Hitlerom (koji je, poput Napoleona, zinuo da proguta sve). Našli smo se u savezu s fašističkom Italijom i nacističkom Njemačkom. Taj savez je gušio mladu, novonastalu Nezavisnu Državu Hrvatsku (NDH).

To je bila jedina hrvatska država u to vrijeme. Ni Talijani, ni Nijemci se ne odriču toga dijela svoje povijesti. Ne trebamo ni mi. A što nije bilo dobro, nije. I to treba priznati. Valja znati i to da su Njemačka i Italije u to vrijeme stvarali političke standarde kontinentalne Europe. I Hrvatska je kao saveznica morala prihvaćati te standarde. Što nije bilo dobro u tim standardima i postupcima (kao npr. rasistički zakoni) Alojzije Stepinac je odlučno i hrabro kritizirao i spašavao žrtve. Zato su mu svi radili o glavi. On je vrlo dobro razlikovao državu (domovinu) i režim (vladavinu).

Drugi svjetski rat i velikosrpska ideja

Valja znati i to da je mlada hrvatska država po dogovoru dobila velik teritorij (osim Hrvatske još Bosnu i Hercegovinu, Sandžak, Srijem, Banat i Bačku), ali su se neka isključivo hrvatska područja našla izvan Nezavisne Države Hrvatske. Hrvatska nije uspjela potpuno zagospodariti tim novim prostorima i uspostaviti potpuno svoju vlast. S druge pak strane, Hrvati koji su bili nezadovoljni pripojenjem Italiji, ustali su protiv talijanske vlasti. Mnogi su od njih kao Hrvati, katolici, vjernici otišli u antifašistički, partizanski pokret i željeli se boriti za hrvatsku državu. Taj se je pokret u samom početku inficirao komunističkom, ateističkom, totalitarističkom ideologijom koja je u teoriji i praksi prevladala i gušila prvotne dobre namjere tih ljudi. Činjenica je da su, recimo uvjetno, jugoslavenski komunisti digli ustanak protiv Hitlera tek kad je Hitlerova Njemačka napala Sovjetsku Rusiju. Osim toga, na tim se prostorima vodio žestoki rat. Njemačka i Italija su imale svoje interese. Često su se mijenjale granice okupacijskih, interesnih zona. A nakon pada Italije Njemačka je proširila svoja područja ratnog djelovanja na našim prostorima.

U našoj novijoj povijesti, sve do naših dana, često se govori o partizanima i ustašama. Zanemaruje se, gotovo zaboravlja treća strana – četnici. Oni su načelno bili za „kralja i otadžbinu“. Vrlo su uspješno paktirali s Italijom i dogovarali se o istrjebljenju Hrvata. Nakon pada Italije, osobito pri kraju rata oni se masovno pridružuju partizanskom pokretu i sudjeluju o „oslobođenju Zagreba i Hrvatske, sve do Bleiburga“. Oni su nosioci partizanske spomenice i dobre boračke penzije (mirovine). I njihova djeca bila su povlaštena kao partizanska. Oni su tražili i našli istomišljenike među Srbima, izvornim partizanima – komunistima. I našli. Nastojali su svim silama novoj državi (Socijalističkoj Federativnoj Jugoslaviji) osigurati velikosrpski predznak na bilo koji način. Starojugoslavenska parola: „Jedan kralj, jedan jezik, jedan narod“, zamijenjena je novom unitarističkom krilaticom: Bratstvo i jedinstvo. Protivnici velikosrpske ideje u novom ruhu bili su likvidirani ili drsko ušutkani (kao npr. Andrija Hebrang, Ivan Goran Kovačić, Vladimir Nazor itd.). To je osobito došlo do izražaja godine 1967., kad je Rankovićev unitarizam bio na vrhuncu. Reakcija na to bila je glasovita Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskoga jezika, koja je inspirirala kasnija zbivanja i bila prekretnica u našoj novijoj povijesti. U drugoj, komunističkoj, socijalističkoj Jugoslaviji članstvo u Komunističkoj partiji bio je znak naprednosti, pravovjernosti. Hrvati su više privrženi vjeri. Mnogi se nisu htjeli odreći Boga. Srbima je to bilo lakše. Tako su Srbi bili povlašteni bilo kao izvorni partizani, bilo kao bivši četnici novopartizani ili kao članovi Komunističke partije. Svakako prijatelji i pobornici zvijezde petokrake. Bili su bliže državnim jaslama. Oni su lakše mogli postati oficiri, milicajci, udbaši itd. Istina, našlo se je uvijek i naših, što bi neki rekli, Judeka. (Matošev epigram: „Hrvatska je puna svakojakih čuda, al ne nađe štrika za toliko Juda.“) Hrvati su bili stigmatizirani kao „ustaše, domobrani, nepartijci ili pak hrvatski orijentirani partizani ili njihovi sinovi. Puno razloga za diskriminaciju! Doživio sam to na vlastitoj koži kao sin prisilnog partizana koji je prešao u hrvatsku vojsku.

Raspad Jugoslavije i stvaranje novih država

Srpski pregovarači o stvaranju nove države pri stvaranju prve i druge jugoslavenske države bili su zadojeni velikosrpskom idejom, velikosrpskim programom, velikom Srbijom. Kao realni političari uvjetno su prihvaćali i drugo ime. Bilo im je važnije da to stvarno bude velika Srbija nego da se tako zove. Miloševićeva izričita težnja da svi Srbi budu, žive u jednoj državi, ili još šire, radikalnije: „Gdje ima srpskih grobova, to je Srbija“ otvorena je težnja za stvaranjem „velike Srbije“. Nije slučajno da su zapadne granice te zamišljene velike Srbije trebale bile Virovitica – Karlovac – Karlobag. To je približno zapadna granica štokavskoga narječja. To je na crti one krive tvrdnje Vuka Stefanovića Karadžića: Svi štokavci su Srbi. (Almanah Kovčežić, Srbi svi i svuda, 1849.). Hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman kao prije Fran Supilo predlagao je konfederaciju, ali Milošević je to odlučno odbio. Zanimljivo je da je još jedan Karadžić (Radovan) zdušno prihvatio i u djelo provodio ideju davnoga prezimenjaka kao što su se svojevremeno kralj Aleksandar i Aleksandar Ranković našli na istom unitarističkom zadatku. Kad je počela agresija JNA na Sloveniju, bio sam s autom u Ljubljani na znanstvenom skupu o Franu Miklošiču. Bilo je to neshvatljivo. Tada mi je kolega Crnogorac Vojo Nikčević rekao:“Svi ćete se vi nekako izvući, ali mi ćemo, protiv svoje volje, ostati pod srpskim jarmom.“

To je činila Jugoslavenska narodna armija na čelu s Veljkom Kadijevićem. On je pozvan braniti integritet Jugoslavije. Milošević je bio realističniji. On bi pustio Sloveniju, ali Hrvate štokavce nikako ne da. U tom su se Kadijević i Milošević donekle razišli, ali na štokavskim prostorima potpuno su se slagali u ostvarenju velike Srbije, zvala se ona Jugoslavija ili kako drukčije. U Hrvatskoj je teritorijalna obrana na vrijeme razoružana, ali i takva je bila najčešće pod vodstvom pouzdane osobe (Srbina). Doživio sam i prve balvane na cesti kod Korenice. Jedva sam došao autom do svoje obitelji na jugu. Srbi u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini uglavnom su oduševljeno prihvaćali ideju o velikoj Srbiji i bili peta kolona srbijanske vlasti. Na njihovoj je strani otvoreno bila i vrlo dobro naoružana i snažna Jugoslavenska narodna armija.

Srbi „petokolonaši“ osnivaju svoje postrojbe, vojsku i miliciju, organiziraju svoju vlast na velikom dijelu Hrvatske i Bosne i Hercegovine, protjeruju nesrpsko stanovništvo i etničkim čišćenjem stvaraju čista srpska područja, oblasti, krajine. Bilo je Srba koji su prihvatili Hrvatsku kao svoju domovinu i branili je, ali većina Srba nije mogla prihvatiti nikakvu hrvatsku državu, jer su u obje Jugoslavije bili povlašteni iz više razloga, po više osnova.

U tim uvjetima počinje velikosrpska agresija na hrvatski grad Vukovar. Valja istaknuti da su na strani agresora bili formalno i Crnogorci. Bili su to uglavnom oni koji su prihvaćali velikosrpski program. I Crna se Gora jedva uspjela izvući ispod srpskoga jarma, i to vrlo tijesnim referendumom. Crnogorci su uglavnom bili žrtve velikosrpske agresije, pa mi se čini neprikladnim tu agresiju nazvati srpsko-crnogorskom.

Hrvatska je napadnuta. Nije se imala čime braniti nego onim što hrabri ljudi goloruki otmu napadačima. A međunarodna zajednica uvodi sramotni embargo na uvoz oružja Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, a ne pomaže im da se brane. U takvim je uvjetima počela strahovita okupacija, opsada Vukovara. Vukovar je gotovo tri mjeseca hrabro stajao na braniku svoje i naše Hrvatske.

Dan sjećanja na žrtve Vukovara i Škabrnje

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

18. studenoga obilježili smo obljetnicu pada Vukovara i Škabrnje u ruke velikosrpskoga agresora. Vukovar i Škabrnja simboli su hrvatskoga stradanja u Domovinskom ratu.

Zato su ovih dana oči svih uprte u Vukovar i Škabrnju. Njima izbornik Zlatko Dalić posvećuje pobjedu hrvatske nogometne reprezentacije nad Slovačkom. Posjećuju ih kolone ljudi iz Hrvatske i svijeta. Održavaju se mise zadušnice za poginule hrvatske branitelje i civile. Polažu se vijenci i cvijeće, pale se svijeće za poginule. Zahvaljujemo im na njihovoj žrtvi za Domovinu. S dubokom boli u duši prisjećamo se njihove muke, njihove žrtve. Mnogi su od njih bili na okrutan način mučeni, mrcvareni, masakrirani. Tolike silovane žene s gorčinom u duši nose traume proživljenoga zločina.

Podsjetimo se ukratko što se je događalo u Vukovaru i Škabrnji. Bitka za Vukovar bila je najveća i najkrvavija bitka u Domovinskom ratu. Opsada hrvatskoga grada Vukovara od strane Jugoslavenske narodne armije, uz pomoć srpskih paravojnih snaga trajala je 87 dana, a završena na najokrutniji način 18. studenoga 1991. U borbama u Vukovaru je poginulo oko 900 branitelja grada, a nakon zarobljavanja u masovnim ratnim zločinima još njih oko 600. Još oko 1.000 hrvatskih branitelja izginulo je u borbama na širem području oko Vukovara, koje su također predstavljale dio bitke. Poginulo je i oko 1.000 civila, a oko 7.000 hrvatskih vojnika i civila završilo je u zarobljeničkim logorima u Srbiji, gdje su mnogi bili zlostavljani na vrlo okrutan način. Za mnoge se još ne zna. Tijekom opsade na Vukovar je palo 6, 5 milijuna granata. Nakon pada Vukovara hrvatsko stanovništvo iz okolnih mjesta je prognano ili ubijeno.

Ni bolnica nije bila zaštićena. S bolesnicima i bolničkim osobljem divljački se postupalo. Na dan pada Vukovara dogodio se i pokolj u Škabrnji. Pobijeno je 84 Hrvata (26 branitelja i 58 civila, uglavnom žena i staraca). Nije bilo obitelji u selu koja nije bila „zavijena u crno“. I prije toga Škabrnja je bila izložena napadima iz susjednoga sela, a i sad zaostale mine odnose nove žrtve.

Usprkos porazu Vukovar je grad junak. On je 87 dana junački odolijevao višestruko nadmoćnoj vojnoj sili, srpskim paravojnim postrojbama i Jugoslavenskoj narodnoj armiji. Hrabro je stajao na braniku svoje Hrvatske. Poremetio je velikosrpske planove da će Hrvatsku pokoriti za sedam dana. Ovo je prilika da se sjetimo svih onih koji su se borili za našu slobodu. Hvala im!

Uz domoljubne pjesme o Vukovaru (Vukovar, Stoji grad, Gospodine generale i druge) prisjećajmo se tih teških dana. Njegujmo zahvalnost i hranimo svoj duh ljubavlju, vjerom i nadom! Kao kršćani ne dopustimo da nam mržnja zatruje srce.

Poput Isusa na križu molimo: „Oče, oprosti im jer ne znaju što čine!“ Molimo za njihovo obraćenje, spoznaju/priznanje krivice i pokajanje. Krist je umro za sve ljude i želi da se svi ljudi spase.

* Dr. sc. Mile Mamić redoviti je prof. u miru ali i dalje piše za časopis Jezik, Glasnik mira (kolumna o hrvatskom kršćanskom nazivlju), razne portale, vodi Školu hrvatskoga jezika. Svojim prilozima pomaže obnovljenoj emisiji Govorimo hrvatski na Radiopostaji Mir, Međugorje.

Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu završio je studij hrvatskoga jezika i književnosti te latinskoga jezika i rimske književnosti. Od 1973. do 1994. bio je stalno zaposlen u Zavodu za (hrvatski) jezik u Zagrebu. U međuvremenu bio je lektor za hrvatski jezik na sveučilištu u Münsteru i Leipzigu, zatim gostujući profesor na sveučilištu u Münsteru i Budimpešti. Za izvanrednoga profesora za suvremeni hrvatski jezik na Filozofskom fakultetu u Zadru izabran je 1994., a 1999. za redovitoga profesora. U trajno zvanje izabran je 2005. Autor je i suautor nekoliko vrlo vrijednih knjiga. Bio je voditelj znanstvenoga projekta Hrvatsko pravno nazivlje kodifikacijskoga razdoblja, iz čega je proizišla knjiga Hrvatsko pravno nazivlje. Kao stručnjak za hrvatsko pravno nazivlje bio je nekoliko godina stručni član Odbora za zakonodavstvo Zastupničkoga doma Hrvatskoga sabora. Također je jedan od rijetkih jezikoslovaca koji se intenzivnije bavi i hrvatskim kršćanskim nazivljem, o čemu je objavio knjigu Hrvatsko kršćansko nazivlje. Na temelju njegovih članaka u Glasniku mira u Međugorju Informativni centar u Međugorju objavljuje knjigu Hrvatsko kršćansko nazivlje (II.). Knjigu posvećuje svom ocu Josi, bleiburškom mučeniku. Utemeljitelj je i stručni voditelj Škole hrvatskoga jezika LIN-CRO (Lingua Croatica) u Zadru, gdje se održavaju razni tečajevi za strance i potomke naših iseljenika. Dobitnik Državne nagrade za znanstveni rad – za promidžbu hrvatskoga jezika (2006.).

* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr

Izvor: narod.hr