“Odnos Hrvata i pobunjenih Srba, koji se oblikovao od 1990. do kolovoza 1995. značio je sukob nepomirljivih težnji. Hrvati su željeli uspostaviti nadzor nad cijelim hrvatskim teritorijem, a postojanje Srpske Krajine dugoročno je onemogućavalo postojanje Hrvatske kao stabilne države. S druge strane pobunjeni Srbi odbijali su bilo kakav kompromis, a povratak u okvir Hrvatske bio im je neprihvatljiv. Uzimajući to u obzir može se zaključiti da je vojni slom Srpske Krajine gotovo neizbježno vodio u odlazak srpskog stanovništva iz Hrvatske”, smatra povjesničar Nikica Barić autor knjige Srpska pobuna u Hrvatskoj 1990.-1995.
“Od početka pobune hrvatskih Srba, kao i u razdoblju postojanja RSK, pretežit broj tamnošnjih političara neprestano je davalo izjave u kojima su naglašavali da između pobunjenih Srba i Hrvata više nikad neće biti suživota i da je odvajanje RSK od Hrvatske trajno i neizmjenjivo stanje, odnosno da između Hrvata i Srba treba postaviti jasnu granicu”, piše dr. sc. Barić s Hrvatskog instituta za povijest.
‘Nema i ne može biti suživota s Hrvatima’
Početkom 1992. jedan dužnosnik izjavio je da ‘nema i ne može biti’ ikakav ‘suživota’ s Hrvatima. Zato je granica’ prema Hrvatima za krajinske Srbe trebala biti ‘kraj svijeta’ odnosno Hrvati ‘za nas ne postoje’., piše 24sata.hr
Otprilike u istom razdoblju Siniša Martić Šilt, vođa paravojne skupine iz Gline, zaključio je da će on preseliti u Srbiju, ako ‘ova Krajina bude u okviru Hrvatske’. Ako Srbi nisu spremni braniti Krajinu, smatrao je Šilt, onda je najbolje da se svi presele u Srbiju.
Predsjednik krajinske Skupštine Mile Paspalj krajem 1992. izjavio je da su krajinski Srbi Hrvatskoj rekli ‘definitivno doviđenja’ te nikakve ‘bjelosvjetske igrarije’ oko prihvaćanja ‘specijalnog statusa’ odnosno formiranja autonomije u sklopu Hrvatske ‘ne dolaze u obzir’.
Paspulj je zaključio da su krajinski Srbi za sobom porušili sve mostove koji bi vodili u eventualni sporazum sa Zagrebom i prihvaćanje njegove vlasti.”, objašnjava povjesničar Barić u svojoj knjizi.
Goran Hadžić je tako sredinom 1993. izjavio da su Srbi koji su ostali živjeti pod hrvatskim vlastima ‘Srbi fašisti koji podržavaju Tuđmana’, a suživot s Hrvatima za krajinske Srbe znači izdaju.
Početkom kolovoza te iste godine general-major Mile Novaković u jednom dokumentu navodi da krajinski Srbi nisu prihvatili ‘suživot’ s Hrvatima, niti to pod bilo ‘koju cenu’ namjeravaju. Zato ‘garancija naše suverenosti’ može biti isključivo RSK.
‘Hrvati su dželati pomračenih umova’
U jednom novinskom članku u krajinskom tisku, piše Barić u svom djelu, tvrdi se da svaki zahtjev za reintegraciju Krajine u sustav hrvatske države, odnosno ‘politika suživota’ ili ‘modus vivendi’ nalikuje na ‘pokušaj da se rešetom zagrabi voda’. Nadalje navodi da je Petar Cvetanović, jedan od osnivača SDS-a i dužnosnik te stranke u Dvoru na Uni, u ožujku 1995. izjavio je da je ‘cilj srpskog naroda’ da živi u jednoj državi i da ga nitko u tome ne može spriječiti.
Krajinski predsjednik Milan Martić pak u govoru koji je održao u Jasenovcu 1994. kaže da Srbi više nikada ne smiju pristati na ‘zajednički život u istoj državi’ s ‘dželatima pomračenih umova’
– Više nema Srbina koji bi na to pristao, i nema te sile koja bi ga mogla na to natjerati – kazao je tada.
Martićev savjetnik Slobodan Jarčević, neposredno nakon akcije Bljesak izjavio je da se RSK može spasiti isključivo ako se ‘kineskim zidom’ odvoji od Hrvatske i ujedini s Republikom Srpskom:
– Srbi su ovoga puta spremni da oproste Hrvatima sve zločine pod uvjetom da se od njih odvoje za sva vremena. Jer nema nijednog razumnog razloga zbog kojih bi Srbi živjeli u Hrvatskoj.
Predsjednik Skupštine općine Kostajnica Branko Dmitrović u jednom govoru, održanom u lipnju 1995. naglasio je da svijet shvaća da zajednički život Hrvata i Srba ‘na ovim prostorima’ nije moguć:
– Hrvatima nije do zajedničkog života sa Srbima. Njih jedino interesuje teritorija RSK koju oni bez ikakvih opravdanja i istorijskih argumenata žele pripojiti Hrvatskoj
Svaki sporazum sa Zagrebom smatran je izdajom
– Jesu li te izjave dužnosnika RSK bile identične raspoloženju srpskog stanovništva u RSK? Na temelju podataka može se zaključiti da je i znatan broj običnih Srba na tom području u potpunosti odbacivao svaku mogućnost povratka pod hrvatsku vlast i suživot sa Hrvatima.
Sredinom 1993. Srbi u dalmatinskom zaleđu razmišljali su na ovaj način:
‘Kako da opet živimo zajedno, kad smo pucali jedni na druge? Ako se Hrvati vrate – mi moramo ići ća! Sa Hrvatima je završeno za sva vremena. Za vijek – vjekova. Dabogda da rat nikad ne prestane ako s njima opet budemo morali zajedno živjeti. Pa taman i naša djeca s njima ratovala. I ona koja se sad rađaju…’.
“Početkom 1994. Srbi u Petrinji smatrali su da ‘nije normalno’ da se u taj grad vrati hrvatska vlast, jer je ‘ljudima ovdje jasno’ da ‘nema života’ pod hrvatskim vlastima. Zato je svaki sporazum sa Zagrebom smatran izdajom i u slučaju da do njega dođe, ‘ja idem u Srbiju, pa u inostranstvo'”, piše dr. sc. Nikica Barić u djelu Srpska pobuna u Hrvatskoj.
Nadalje, objašnjava kako znatan dio pobunjenih Srba ni pod koju cijenu nije namjeravao prihvatiti hrvatsku vlast.
– Smatram da je to jedan od razloga zašto su oni tijekom akcije Bljesak i nakon nje, kao i tijekom akcije Oluja, uglavnom napustili svoje domove i otišli u izbjeglištvo. U tom smislu smatram da se može prihvatiti zaključak koji je već 1996. donio Borivoj Rašuo:’ Ono što svakako treba istaći jeste da je srpski narod u Krajini svojim kolektivnim iseljenjem, koliko god to paradoksalno izgledalo, na istina negativan način iskazao svoju volju, svoju državotvornu svest.’
Tekst se nastavlja ispod oglasa
