I was cured all right. Tim riječima, nabijenim mračnim sarkazmom, završava roman Clockwork Orange, kapitalno djelo Antonyja Burgessa iz 1962. godine čije su ključne teme slobodna volja i prisila totalitarne vlasti. U atmosferi tmurnog, distopijskog društva budućnosti, tematiziraju se štetni učinci rigidnog državnog uvjetovanja osobnog izbora. Inače, sam naziv romana korijen vuče iz londonskog slanga „queer as a clockwork orange“ što označuje nešto unutarnje bizarno, bolesno, iako se izvana doima normalnim, racionalnim, čak i naprednim poput npr. četvrte industrijske revolucije koja cijeli svijet polako uvodi u jedinstvenu, globalnu „Paklenu naranču“.
Naime, zacrtani i sve prisutniji tehnološki razvoj globalnog društva ne podrazumijeva samo tzv. Internet stvari, odnosno već postojeću mrežnu infrastrukturu koja daje sve veće mogućnosti za međusobnu interakciju, za stvaranje novih proizvoda i pružanje „naprednih“ usluga. Pored digitalizacije na koju smo već navikli i bez koje bi se većini internetiziranih duša nametnulo pitanje smisla vlastitog postojanja, četvrta industrijska revolucija donosi nam mnogo problematičniji aspekt društvenog razvoja, a tiče se sve prisutnije tehnologije Interneta tijela (IoB).
Internet tijela
U osnovi, IoB proširena je verzija Interneta stvari. Sustav povezuje čovjeka s mrežom putem raznih uređaja koji se usađuju ili na neki drugi način povezuju s ljudskim tijelom. Dakle, čovjek postaje dio tehnologije s kojom se stapa i koja će ga navodno „tehnički“ unaprijediti, što nas uvodi u tehno/transhumanizam kojeg već neko vrijeme promoviraju razne političke i ostale grupacije, a među njima i utjecajni Svjetski ekonomski forum (WEF) u sklopu svoje vizije postpandemijskog društva i Velikog preslagivanja.
Globalisti ni ne taje da u naša tijela žele usađivati razne uređaje koji će zajedno s nama postati dio mreže. Naravno, oni tvrde da je sve to zbog poboljšanja našeg bića, dužeg i kvalitetnijeg života, ali sve se jasnije nazire da je glavni cilj kontrola i upravljanje ljudima i to na do jučer nezamisliv način.
Dakle, u svojem izvješću iz 2020. “Shaping the Future of the Internet of Bodies: New challenges of technology governance”, WEF spominje razne primjere tehnologije Interneta tijela – ima tu implantiranih čipova, digitalnih tabletica, umjetnih organa, raznih implantata za mozak, ima čak i pametne odjeće i dr. što bi nam sve zajedno trebalo omogućiti da uklonimo postojeće „tehničke“ nedostatke našeg bića, poput npr. starenja i obolijevanja! „Napredna“ tehnologija Interneta tijela moći će bilježiti i pohranjivati svaki naš pokret, raspoloženje, aktivnost, ukupno zdravstveno stanje. Praktički, bit će u mogućnosti upravljati gotovo svim segmentima našeg života. Nije tajna da je za provedbu Interneta tijela (IoB) neophodno sve što se radi u vezi s tzv. pametnim gradovima i širokopojasnim Internetom.
Već svjedočimo uvođenju dijelova strogo kontroliranog, „poboljšanog“ i „sigurnijeg“ života budućnosti koji se za sada najjasnije ogledaju u mRNA „cjepivima“, digitalnim Covid potvrdama i raznim obveznim aplikacijama na pametnim telefonima koji pojedincu daju dnevne upute glede njegovih „zdravstvenih“ (građanskih) obveza i slobode kretanja. Ovo zadnje masovno koriste Kinezi koji uz Australce, Kanađane i Izraelce najrevnije provode Gatesovu plandemijsko-totalitarističku devizu: „Dok svi nismo sigurni, nitko nije siguran“.
Overtonov prozor: pogled u tehno/transhumanizam
Sve što se izumi prije ili kasnije stavi se u upotrebu, ako zbog ničeg drugog, onda zbog zarade i moći. U tom smislu, ako ih netko ne spriječi, posve je sigurno da će globalisti postupno uvoditi tehnologiju čiji su razvoj financirali, a otupljen i bez vodstva, narod će se na nju morati naviknuti. Nastavkom politike ispiranja mozga, ljudi će skretanje civilizacije u transhumanističku distopiju doživjeti kao napredak, kao nešto što će nam poboljšati život i uklanjati sve naše „tehničke nedostatke“ na putu prema besmrtnosti. Za one koji se s time neće miriti i poboljšanje svojeg zdravlja ne vide u docjepljivanju svakih šest mjeseci, ugrađivanju raznih uređaja u svoje tijelo i sl., grade se logori na svim meridijanima i paralelama. To je činjenica.
Samo najveći naivci mogu povjerovati da Internet tijela svakom sirotanoviću donosi tzv. preciznu medicinu koja će mu za svaki njegov zdravstveni problem skrojiti personalizirani tretman i omogućiti mu bolje zdravlje, duži život i blagostanje. Na temelju ukupne povijesti svih poznatih nam civilizacija, trebalo bi biti jasno da će personalizirani tretman uživati samo povlašteni, a o besmrtnosti kao konačnom cilju transhumanizma da i ne pričamo – ona je ipak predodređena samo za bogove poput Schwaba, Lagarde, Macrona, Gatesa i slične koji o životnom vijeku milijardi sirotanovića raspravljaju u kategorijama proračuna.
Sve u svemu, tehnologija je danas čovjeku donijela ogromne mogućnosti kontrole/nadzora populacije; donijela je načine o kojima zli diktatori i masovne ubojice iz prošlosti nisu ni sanjali. Trenutno je mali etički problem normalizirati implantiranje svega i svačega u naše tijelo pa je globalističko društvo oprezno. Ali siguran sam da će ekipa naći načina u rješavanju tog problema, ako ga već nije našla. Overtonov prozor se širi – jučer nezamislivo u mnogim segmentima današnjeg života već je postalo prihvatljivo, razumno, a sutra će biti i zakonski određeno kao obvezno. Na primjer, vidimo kako ljudi vrlo lako prihvaćaju Covid potvrde i diskriminaciju onih koji se ne žele cijepiti. Novonormalno prihvaćaju čak i studenti koji bez imalo negodovanja, mirne duše svjedoče diskriminaciji svojih necijepljenih kolega, a o zaposlenicima u zdravstvu da i ne govorimo.
Domaći političari iscrpljuju se na perifernim temama i tek ponekad netko u javnost izbaci blagu primjedbu, neslaganje sa stožeraško-globalističkom politikom, ali vjerojatno s ciljem gašenja iskre građanskog neposluha. Takve „kritike“ koje dolaze od privilegirane oporbe služe tek da narod pomisli kako postoje snage koje će nas ipak zaštiti od globalnih totalitarista. Tu good cop/bad cop igru predvodi novonormalni tandem Milanović-Most koji nam ponekad pruži malu dozu nade da postoji netko razuman tko misli na svoj narod, ali u kritičnom momentu upareni dvojac ne poduzme ništa za dobrobit naroda, nego stane u obranu lika i djela globalističkih slugu iz našeg stožera. O „suverenistima“ koji bez EU digitalne COVID potvrde valjda ne idu ni kod stranačkog drugara, bolje ni ne govoriti.
Plandemijski Ludovico tretman
U spomenutom romanu Burgess je opisao tzv. „Ludovico technique“, „znanstveno-medicinski“ tretman čija je svrha uništiti nasilnu prirodu problematičnog pojedinca te od njega stvoriti uzornog i moralnog, odgovornog čovjeka. Tijekom tretmana pacijent je privezan uz stolicu dok širom otvorenih očnih kapaka prisilno gleda ciljano pripremljene filmove o nasilju. Za vrijeme gledanja nasilnih scena u pacijenta se ubrizgava supstanca koja u njemu izaziva mučninu. U konačnici, nakon završenog tretmana, svaka pomisao na nasilje rezultira osjećajem mučnine, fizičke boli, što pacijenta čini nesposobnim za provođenje vlastite volje. Njegovo buduće ponašanje je uvjetovano, programirano te time postaje dehumaniziran i robotiziran projekt vladajućeg režima koji u cilju totalne kontrole čovjeku oduzima njegovo temeljno pravo na izbor.
Usporedba s projektom „Plandemija“ možda se čini prenapregnuta, ali u stvari nije jer obrazac je isti. Naime, jednako kao i kod poznatog Pavlovljevog, u „plandemijskom refleksu“ također se radi o uvjetovanom ponašanju (Pavlovian fear conditioning), o refleksima i uparivanju podražaja, što od početka plandemijske politike vrlo uspješno provode globalisti putem medija i „pouzdane struke“.
Bez obzira na ukupno životno iskustvo, obrazovanje i zdrav razum, poput sudionika Milgramovog eksperimenta, većina ljudi iz korumpiranog medicinsko-represivnog sustava ne smatra da sudjeluje u globalnom eksperimentu, nego još uvijek slijedi upute „legitimnih“ autoriteta provodeći sulude i štetne mjere nad narodom, okrećući glavu na drugu stranu ili čak pozdravljajući diskriminaciju i oduzimanje slobode necijepljenima, pri tome ostavši uvjereni da čine dobro! Osjećaju činjenja dobra sigurno pridonose i izdašne novčane potpore koje se u mnogim državama isplaćuju liječnicima ako se aktivno uključe u propagandu i provođenje cijepljenja. Na primjer, u Sloveniji aktivan angažman u plandemijskom procjepljivanju nacije liječniku može povećati mjesečna primanja i za 30% od bruto plaće, u nekim slučajevima čak i više.
Kao jedan od rezultata tog globalnog eksperimenta imamo situaciju da na najobičnije šmrcanje ili kihanje osobe u blizini prosječan čovjek danas reagira kao da se radi o atomskom zdesna, a do jučer jedva da je na to obraćao pažnju. Na spomen riječi korona dojučerašnja neutralna reakcija danas kod mnogih izaziva neugodu, strah, asocijacije na tešku bolest, nesreću, smrt. Čovjek u zatvorenom prostoru bez maske predstavlja životnu opasnost, neodgovornu bitangu, bioterorista. Jedna od najtragičnijih posljedica projekta Plandemija je uvjetovana prihvatljivost nanošenja štete djeci obvezom nošenja maske u školi te forsiranje njihova cijepljenja iako im je COVID opasan kao što je to najobičnija prehlada ili gripa.
Tko želi živjeti vječno?
Za kraj, nekoliko pitanja koja nam nameće plandemijska politika i njezino dijete – The Great Reset. Treba li dobro, odgovorno ponašanje prema sebi i ostalima biti stvar naše slobodne volje ili treba biti nametnuto brutalnim državnim metodama? Šire gledano – što je uopće dobro i odgovorno ponašanje i kako se ono kroz povijest određuje?
Dokle seže „briga“ države za pojedinca? Je li za društvo bolje kad osoba samostalno može odlučiti biti loša i „neodgovorna“, bolesna, neraspoložena, tužna, čak i zla ili je poželjnije kad se ta volja unaprijed onemogućuje pa država osobu silom natjera da bude upravo onakva kakvom je želi – poslušna i „odgovorna“, vesela, zdrava i ne previše kritična?
Nije li upravo sposobnost osobnog i svjesnog biranja između dobra i zla, opasnosti i sigurnosti, ono što čovjeka čini čovjekom. Za zdravo i slobodno društvo bitno je održavanje poželjne ravnoteže dobra i zla, one koja postoji u svakom čovjeku. Jer previše „dobroga“ uvijek vodi većem zlu koje na kraju prevlada.
Bez mogućnosti moralnog izbora čovjek prestaje biti čovjekom. Bez rizika, neizvjesnosti, boli, patnje i smrtnosti nestaju i temelji za najplemenitija ljudska djelovanja jer se ona ne stvaraju u okolnostima jednoličnog, sigurnog i „odgovornog“ života pod budnim okom države.
Uostalom, tko osim psihopata koji trenutno vladaju svijetom želi živjeti vječno!
* Autor je doktor znanosti s bogatim iskustvom rada u javnoj upravi i organizacijama u državnom vlasništvu. Paralelno sa znanstvenim radom, autor se duže vrijeme bavi i fotografijom i raznim oblicima vizualne umjetnosti. Bio je član Organizacijskog odbora GI Narod odlučuje.
* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
