Odluka Ustavnog suda RH u slučaju Zakona o udomiteljstvu ne izlazi iz fokusa medijske javnosti i društvene rasprave, a u nju se uključuju zagovornici najrazličitijih stajališta. O kvaliteti javne rasprave i njenim akterima, uključujući i poziciju Katoličke Crkve, tim povodom sugovornik je Hrvatske katoličke mreže je moralni teolog, dr. sc. Damir Šehić, profesor Moralne teologije i Bioetike s Teološko – katehetskog odjela Sveučilišta u Zadru.
Veliku pozornost u medijskom prostoru i interesu javnosti izazvao je slučaj u kojemu se, kako se čini, mijenjaju paradigme vrijednosti hrvatskog društva u pitanju obitelji, životnog partnerstva, udomiteljstva i zaštite interesa djeteta. Naime, Ustavni sud je Odlukom broj: U-I-144/2019 i dr. od 29. siječnja 2020. otvorio put istospolnim partnerima za udomljavanje djece. Kakve će posljedice to imati na poimanje obitelji uopće i društvo u cjelini?
Spomenuta Odluka Ustavnog suda je problematična na više razina, a cijeli niz pitanja koja se time otvaraju čini temu još kompleksnijom. Ustavna odluka koju spominjete, koliko sam uspio pratiti, na pravnom području unijela je pomutnju. Interventi koje su iznosili pravni stručnjaci ukazivali su na svojevrstan pravni nered. Sud je donio odluku kojom je odbio pokrenuti postupak za ocjenu ustavnosti Zakona o udomiteljstvu, a obrazloženje odluke ne prati istu odluku, nego joj je suprotno. Sud vlastitu odluku demantira u obrazloženju u kojem se poziva na diskriminaciju te zastupa proširenje tumačenja Zakona o udomiteljstvu, u pravcu proširenja pojma udomiteljske obitelji na istospolne partnere.
Osobito dobru artikulaciju toga donosi jedno od četiri izdvojena mišljenja, ono suca Šumanovića. Ustavni sud je nadležan u tumačenju ustavnih kategorija i kontroli ustavnosti zakona, te upute ostalim sudovima daje u slučajevima ustavnih tužbi u kojima je povrijeđeno neko ljudsko pravo i sloboda. Međutim, u Obrazloženju ove odluke sud instruira sudstvo u tumačenje zakona suprotno onome kako sam zakon glasi i kako ga je zakonodavac formirao. Time je Ustavni sud uzurpirao zakonodavne ovlasti Hrvatskom Saboru, protivno svim pravnim standardima. Sud zaposjeda ovlasti legislative te navodi na to da se zakon primjenjuje na način contra legem. Konkretno, u kategoriju onih koji su legitimirani ostvariti udomiteljski status uvrštavaju se i istospolni životni partneri, iako ih jasna zakonska odredba isključuje iz istog. Sudac Šumanović spomenuto naziva interpretativnom akrobatikom, što kako ste u pitanju sugerirali, ima posljedice koje tek ostaje vidjeti. Društvu se, očigledno, ideološki nasilno nameću odavno raskrinkane lažne vrijednosti koje jednostavno nisu dio javnog morala koje baštini hrvatsko društvo, pa kako vidimo ni pravna stečevina. Ustavni sud često spominje društveni konsenzus, tzv. common ground, koji je u ovom slučaju potpuno suprotan njegovim odlukama, čemu je snažan dokaz referendum o braku kao životnoj zajednici muškarca i žene kao temelja obitelji.
Kad spominjete javni moral i pravnu stečevinu hrvatskog društva, tu ste temu dotaknuli i svojim doktorskim istraživanjem. Kako vidite odnos nacionalnog zakonodavstva koje je pravna artikulacija moralnih normi jednog društva i nadnacionalnih zakonodavnih okvira, upitnog demokratskog legitimiteta koji promoviraju duh neoliberalne agende?
Javni moral društva ustavna je kategorija i važan je dio javnog pravnog poretka. Hrvatski su zakoni, kako ste rekli, pravna artikulacija moralnih i pravnih normi hrvatskog društva. Zakoni izniču iz vrijednosti koje društvo baštini i želi zaštititi pravnim okvirom. Međunarodne pravne institucije koje su deklaracijama priznavale i konvencijama štitile temeljna ljudska prava i slobode, u novije vrijeme, međutim, demonstriraju zaokret, te od zaštitnika pravnih tekovina europske tradicije i vrijednosti, postaju glavni promotori neoliberalne agende u duhu etičkog i moralnog relativizma, što je europskim vrijednostima upravo suprotno. Iako, postoje pojedinci koji u javnom prostoru upozoravaju na deficit demokratskog legitimiteta međunarodnih tijela koja nisu direktno demokratski izabrana te time izravno nikome ne odgovaraju. Upravo se u tome krije problem jer agende koje provode, a najčešće obilježene relativističkom paradigmom rastakanja tradicionalnih europskih vrijednosti, imaju nejasno utemeljenje i neopravdan legitimitet.
U cjelokupnoj problematici ispušta se iz fokusa sama bit udomiteljstva, a to je isključivo dobrobit djeteta. Veliki broj uključenih u javnu raspravu socijalnu uslugu udomiteljstva promatra kao polugu prihvaćanja ili odbijanja tzv. modernih vrijednosti, kroz koju se na osobit način želi inaugurirati društveni doseg ravnopravnosti spolne orijentacije. U raspravama koje problematiku postavljaju na takav način, dijete postaje irelevantni objekt o čijoj se dobrobiti premalo govori. Kako o tome promišlja moralna teologija i što ona u tom kontekstu ima reći društvu, a osobito kršćanima?
Dobrobit djeteta, odnosno sigurnost djeteta i njegov cjeloviti razvoj, predstavljaju imperativ zakonskog uređenja koje treba utemeljiti u znanstvenim činjenicama različitih disciplina, pri čemu je nezaobilazna i kršćanska antropologija iz koje je i izniknula zapadna civilizacija. Pravo govori o najboljem interesu djeteta kao onome čemu se treba zakonom težiti. Optimalni interes djeteta znači osiguravanje njegovog cjelovitog razvoja na svim područjima, tjelesno-psihomotornom, kognitivno-spoznajnom, socio-emocionalnom i duhovnom. Teološki govor o tome artikulira crkveni magisterij koji polazi od djetetovog dostojanstva, što znači potvrditi njegovu potrebu i njegovo prirodno pravo na majku i oca, kako zaključuje papa Franjo u Amoris Letitia, br. 172. Pritom u udomljavanju, odnosno posvajanju vidi „dar ljubavi koji se pruža onome tko ju nema”, br. 179. Iz toga je jasno vidljivo tko je subjekt, odnosno tko je u središtu pozornosti društva i zakonodavca, čije se potrebe trebaju zadovoljiti kao prvotne, a tko je u drugom planu.
U aktualnom trenutku hrvatskog društva koje je intenzivno proživljavalo dramatičnost ove teme, Crkva je ponudila i jasno artikulirala svoj pogled i očitovanje Komisije Iustitia et Pax. Sublimat poruke na tragu netom navedenog, smatra udomiteljstvo isključivo u službi djetetove dobrobiti. Obitelj kao najprikladnije mjesto za razvoj djeteta, uz komplementarnost bračnog para kao muške i ženske figure i modela, nezamjenjivi su i nenadomjestivi za uravnotežen razvoj i život djeteta. Na isto poziva i daje udomiteljstvu teološku motivaciju Evangelium vitae, br. 93, koji pravom majčinskom i očinskom ljubavi naziva prihvaćanje djece iz drugih obitelji, pružajući im potrebno za život i puni razvoj. Briga je cijele ljudske obitelji pružanje potpore ovakvoj solidarnosti kroz društveno i političko djelovanje, stoga je pitanje udomljavanja i posvajanje djece, briga svakog kršćanskog pojedinca.
Ono o čemu teologija govori utemeljno je na antropološkoj istini o čovjeku kao slici Božjoj i prirodnoj obiteljskoj zajedinici. Brojna recentna istraživanja nedvojbeno potvrđuju kako se uspješnije razvijaju djeca u zajednici muškarca i žene naspram djece odgajane u istospolnim zajednicama te imaju manje prediktore rizičnog ponašanja. Tu se očituje sklad antropološke istine o čovjeku s onim što nam empirijske znanosti potvrđuju, a Evangelium vitae u br. 92 govori kako je „obitelj svetište života”, čija odgovornost proizlazi iz same njezine naravi.
Dakle, najbolji interes djeteta, njegovo blagostanje i dobrobit, kako kaže Amoris letitia, br.180, mora biti ono na čemu počiva udomiteljstvo, a ono čemu to nije u fokusu je zlouporaba. Nužno proizlazi, kako svaki pokušaj koji ima za cilj, služeći se udomljavanjem, vlastiti nedefinirani pravni status legitimirati za udomljavanje, ne samo da na nekoliko razina konfrontira s trenutnim zakonom, nego je i duboko moralno pogrešan.
Dotaknuli ste legitimiranje pravnog statusa za ostvarivanje udomljavanja, koje je u ovom slučaju problematično. Nije li u takvom poimanju istospolnim partnerima uskraćeno „pravo na udomiteljstvo”, odnosno može li se to smatrati nekim oblikom diskriminacije?
Detektirali ste ono što se u javnom diskursu često moglo čuti od samoprozvanih boraca za ljudska prava i slobode, a to je „pravo biti udomitelj”. Primjećujem kako je to vrlo popularan diskurzivni oblik manipulacije: željena se stvar proglasi osobnim pravom te su svi koji to niječu protiv ljudskih prava. Inverzijom se pokušalo, očito i uspjelo, izokrenuti ono što Zakon o udomljavanju stavlja u središte, njegove korisnike – djecu, a ne status osoba koje društvo delegira da pružaju tu uslugu. Pružatelji usluga udomiteljstva, štoviše, moraju proći složen postupak provjere koji vrši društvenu selekciju i traži određene uvjete. Osobe moraju biti poslovno i zdravstveno sposobne, s određenim obrazovanjem, određene dobi, s određenim minimalnim mjesečnim prihodima i sl. Kako bi se osigurala dobrobit djeteta, diskriminiranim se mogu osjećati svi oni koji ne mogu udovoljiti zadanim uvjetima, što ne znači kako je zakon nepravedan, nego je isto legitinmo pravo zakonodavca odrediti uvjete. Sudac Šumanović u br. 3 Izdvojenog mišljenja jednakost pred zakonom tumači tako da su svi u „jednakom pravnom položaju pred zakonom, koji nalaže jednako postupanje s jednakima, a različito s različitima. Na isti način postupati s različitim i neusporedivim stvarnostima izlazi izvan okvira ustavne vrednote jednakosti jer narušava ustavne vrednote istog reda i ranga – načelo vladavine prava”, ističe ustavni sudac. Istospolni partneri bili bi, analogno prethodnoj tvrdnji, diskriminirani ukoliko bi im se uskratila mogućnost da oni budu udomljeni.
Glede spomenutog „prava biti udomiteljem”, ne radi se o supstancijalnom pravu, odnosno subjektivnom materijalnom pravu temeljem kojega bi bila moguća diskriminacija. Propisi o zabrani diskriminacije su instrumentalnog karaktera te imaju učinak samo u vezi s ostvarivanjem samostalnih materijalnih prava i sloboda zajamčenih zakonom. U fokusu je zakona, dakle, primarni korisnik odnosno dijete te se ne daje dijete udomiteljima kako bi se udovoljilo njihovoj želji za djetetom, nego se udomitelji daju djetetu radi njegove skrbi, njege i zaštite. „Udomiteljstvo je lijek za dijete bez obitelji, a ne za udomitelje bez djece”, ističe Šumanović dodajući kako dijete ne smije biti objekt ničijih pretenzija niti instrumentalizirano. Osobno mislim kako se u ovom slučaju upravo o tome radi. Ne postoji pravo na dijete, kao ni pravo na roditeljstvo. Ranije smo naveli kako su za dobrobit djeteta optimalni uvjeti najsličniji biološkoj obitelji. Zaključno, Ustavni sud ovime se udaljio od najboljeg interesa djeteta i njegove dobrobiti, prosuđujući i u fokus stavljajući navodnu diskriminaciju istospolnih partnera u predmetu udomljavanja djece. Time je navodna zakinutost istospolnog para postavljena iznad dobrobiti djeteta zbog kojeg uopće postoji usluga udomiteljstva. Kako je razvidno, i na pravnom je području ustavna odluka pervertirala vrijednosti, što je u moralnom smislu još teža zloporaba.
Argument koji se mogao čuti u medijskom prostoru, a dotiče se diskriminacije istospolnih osoba u životnim partnerstvima, adresirao je nekonzistenciju zakonske odredbe jer se na udomitelje samce ne odnose nikakva ograničenja u pitanju seksualne orijenatacije, dok to isto u pitanju partnerske unije dokazuje diskriminatorni zakonski tretman. Nismo li ustvrdili kako je postupanje „jednako prema jednakima“?
Točno, zakonsko postupanje je jednako za jednake. Obrazloženje u točci 24. nalazi nedostatak uvjerljivih objektivnih argumenata za tako restriktivan pristup istospolnim životnim partnerima. Drugim riječima, homoseksualnim osobama je omogućen udomiteljski status kao samcima, a isključeni su kao partnerska unija. Međutim, kako ustavni stručnjak u tom pitanju kaže, ovdje se radi o logičkoj pogrešci miješanja razina generalnog pravila i pojedinačnih odstupanja od tog pravila u slučaju udomitelja samaca.
Ustavni sud u točci 23. navodi kako nije relevantno pruža li skrb udomljenom djetetu jedna ili više osoba, kao i da „obitelj nije važna sama po sebi” jer „emotivno i toplo okruženje i sigurnost doma” može pružiti i osoba bez obitelji. Upravo suprotno tome, tumačenje Zakona o udomiteljstvu jasno u prvi plan stavlja udomljavanje u obitelji kao optimalno za interese korisnika socijalne usluge udomljavanja te kako je solucija udomitelja samca pomoćna opcija. Očigledno, ratio legis najbolji interes djeteta jasno upućuje na smještanje u udomiteljsku obitelj kao primarno, kao opće pravilo. Zakon pritom niti za članove udomiteljske obitelji ni za udomitelja samca ne propisuje ništa u pitanju seksualne orijenatcije, nego regulira institucionalni okvir ne ulazeći u preferencije članova obitelji. Konačno, pravo postati udomiteljem ne postoji, pa čak i u kontekstu čl. 8. o pravima na obiteljski život Europske konvencije o ljudskim pravima i temeljnim slobodama, primjenjuje se samo na odnose iz udomiteljstva isključivo ako de facto već postoje zasnovani obiteljski odnosi između korisnika usluge udomiteljstva i udomitelja.
Nemoguće je ne zaključiti kako se radi o očitom prešutnom zaobilaženju moralnih načela, pravnog poretka, kategorija javnog morala u svrhu postizanja dalekosežnijih promjena na društvo u poimanju obitelji, i moralnih, etičkih načela uopće.
Svjedočimo raspravama u javnom životu o temama koje se tiču braka i obitelji, a obilježene su disonantnim tonovima i podijeljenim stavovima. U govoru o obitelji kao ključnoj jedinici društva, koje su temeljne odrednice braka iz kojega ona proizlazi, koje Crkva i društvo treba poštovati i čuvati?
Obitelj je danas izložena mnogim izazovima koji su uvjetovani društvenim i kulturnim promjenama. Ne smijemo zaboraviti da je svaka borba za instituciju obitelji osuđena na neuspjeh, ukoliko zaboravimo na njezino središte tj. na čovjeka. Homo imago Dei, čovjek kao slika Božja je ujedno teološka slika koja nam govori o otajstvenom pogledu na čovjeka i njegovu narav. Čovjek koji je stvoren, ujedno predstavlja središnjicu Božje pažnje i ljubavi. Vrhunac ljubavi prema čovjeku koncentriran je u događaju otkupljenja na križu, ali i u svim darovima koji proizlaze iz Uskrsnuća. Iz takvog tumačenja i svijesti o čovjeku, Crkva crpi nauk o čovjeku. On za Crkvu predstavlja adresata prema kojem je usmjereno cjelokupno poslanje i napor. Usudio bih se reći, da čovjek kao takav zaokuplja Božju pažnju te postaje izvor života i ljubavi. To poslanje, života i ljubavi čovjek ostvaruje u obitelji.
Crkva i društvo predstavljaju dva teoretski odvojena pojma, ali u praksi se isprepleću i dijele iste brige i poteškoće. Brak koji predstavlja uzvišenu kategoriju zajedništva između supružnika predstavlja posebno mjesto ili jedino mjesto kako kaže Ivan Pavao II. u Familiaris Consortio br. 11. Brak se ne smije promatrati kao nametnuta državna ili kulturološka kategorija čije je značenje i vrijednost iscrpljena i više nema nikakvo značenje u današnjem vremenu. Brak je potrebno promatrati kao unutarnji poticaj na zajedništvo i ljubav između Boga i ljudi. Tek u tom svjetlu, smatram, moguće je vidjeti istinsko dostojanstvo čovjeka.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
