Učestalo nam u posljednje vrijeme pristižu informacije o uspješnosti mađarske demografske (populacijske, obiteljske…) politike uz navođenje osnovnih poticajnih mjera i njihovih rezultata vidljivih u stopama rodnosti, bračnosti, fertilnosti, prirodnog i ukupnog rasta te posljedično i poboljšanja trendova i praktički svih demografskih obilježja (Uspjeh mađarske obiteljske politike: 2020. je bila naša najbolja godina do sad, Narod.hr, 28. 11. 2020.).
Istovremeno rastu i gospodarski pokazatelji i upravo je Mađarska primjer kako bi stanovništvo trebalo biti u temelju gospodarskog i ukupnog razvoja, a gospodarska i demografska (ili obrnuto) povezanost funkcionalna (Mađarski BDP uzletio 5,2 posto, najviše u Europi, Večernji list, 16. 5. 2019.). Prihvaćanjem takvog znanstveno utemeljenog obrasca, mađarska je izvršna vlast uz puno razumijevanje složenosti što ih stanovništvo razvija u svom društvenom i prostornom okruženju, počela razrađivati i primjenjivati poticajne modele čiji su pozitivni učinci jasno vidljivi na manje-više svim pokazateljima demografskog i ukupnog razvoja zemlje.
Razlika je takvog pristupa prema hrvatskom jasno uočljiva, iako je razina hrvatske demografske destrukcije u odnosu na mađarsku demografsku sliku po svim parametrima i trendovima, sad već u dužem vremenskom razdoblju izrazitija. Tim više iracionalno djeluju hrvatski pokušaji demografske revitalizacije u okvirima samo socijalne i obiteljske politike, izdvojeni iz gospodarskih, financijskih i poreznih razvojnih modela. Pojednostavljeno, mađarska je demografska politika (naravno uz to i uža selektivna migracijska) postavljena na posebno važnu razinu, dok je ista u Hrvatskoj samo politički dodatak u predizbornim i izbornim vremenima i usputna retorička potreba pokazivanja brige. Naravno, primarno za vlastiti opstanak i ostanak na vlasti.
Razlika je to u pristupu, danas vjerojatno i prema najvažnijim pitanjima hrvatske i europske sadašnjosti i budućnosti. Valja stoga razlučiti samo osnovne razlikovnosti mađarskog i hrvatskog provođenja demografske politike, kako bi se potvrdili hrvatski otkloni od hrvatskih nacionalnih interesa i potreba.
1. Mađarski je osnovni politički državni koncept primarno nacionalni, dok je hrvatski europski pa regionalni, a tek iza toga nacionalni. Primjer bi moglo biti hrvatsko iseljeništvo koje se i dalje drži na pristojnoj udaljenosti od svega društvenog, političkog, gospodarskog, financijskog, akademskog i inog u Hrvatskoj, iako ono čini veliko hrvatsko bogatstvo i veliki demografski, gospodarski i svaki drugi revitalizacijski potencijal.
2. Tehnički je i organizacijski demografska problematika u Mađarskoj podignuta na razinu potpredsjednice izvršne vlasti, dok je u Hrvatskoj spuštena na tajničku uredničku razinu bez ikakvog značenja pri definiranju i pogotovo donošenju odluka.
3. Mađarska se pri donošenju poticajnih mjera oslanja na znanstvene zakonitosti i projekcije njihove djelotvornosti, dok se Hrvatska primarno oslanja na pojedinačni politički osjećaj i potrebu s političkog vrha.
4. Mađarska je demografsku i užu migracijsku problematiku postavila u temelje gospodarskog i ukupnog razvoja i podigla ju na stratešku nacionalnu razinu, dok je u Hrvatskoj ona usputna i u javnoj eksplikaciji prema političkim potrebama i prosudbama.
5. Dva su razlikovna primjera najvažnija. Prvi je vezan za stopu bračnosti, a drugi za visinu udjela BDP-a usmjerenog u demografsku problematiku. Temeljeći svoj pristup na stopi bračnosti ili poticanju stupanja u brak mađarske mladosti, Mađari cijeli koncept logički postavljaju na početak, uvažavajući time činjenicu kako se još uvijek, nezavisno o modernizaciji društva, preko 80 % djece rađa u brakovima. Stupanjem u brak do određene dobi ostvaruju se kreditni, stambeni, materijalni i porezni poticaji i postavljaju u razrede korištenja (oslobađanja) ovisno o broju djece. Takav pristup dosad nije imala niti jedna zemlja, dok ga Hrvatska nije niti razmatrala.
6. I najvažnije. Mađarska za demografsku problematiku izdvaja čak 4,8 % svog BDP-a, relativno na ukupni najviše u Europi. Kad bi Hrvatska izdvajala takvu stopu BDP-a godišnje bi to iznosilo nevjerojatnih 16,8 milijardi kuna, a kad bi takvu stopu izdvajala iz ukupnog godišnjeg proračuna iznos bi bio nešto iznad 7 milijardi. Ranije su projekcije objavljene u znanstvenom radu predviđale manje od 50 % tog proračunskog iznosa za potrebe demografske revitalizacije ili opstanak hrvatske populacije. Ulaganja u hrvatsku budućnost po svim racionalnim procjenama nisu nikakva socijalna, već strateška ulaganja koja kroz povećanu aktivnost s brojnijom populacijom postavljaju temelje i gospodarskog razvoja.
7. Usporedbe mađarskih financijskih usmjeravanja u demografsku problematiku s hrvatskim naprosto nisu moguće, iako se osnovni pokazatelji BDP-a po stanovniku bitnije ne razlikuju.
8. Postoje li u Hrvatskoj uopće takve proračunske mogućnosti? Pitanje koje se uvijek demografima postavlja iz političkih, gospodarskih i sličnih krugova, a posebno iz anacionalnih. Dovoljan je samo pogled na stavke državnog proračuna kako bi se shvatilo koliko ih ima nebitnih za hrvatsku razvojnu budućnost, a pogotovo manje bitnih od demografskog opstanka.
9. Stvar je u pristupu.
* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
