Drago Krpina: Vol koji je dva puta ostao bez glave

– Tribalo je taj spomenik, razumiš ti mene, postaviti prije trijest godin. Četiri godine smo, prid noson Talijancin i Njemcin, ovaj kanal priveslavali skoro svaku noć, a da nas nikad uvatili nisu. Bez te naše ilegalne gajetske veze otok – kopno, naši partizanski odredi ne bi se na ovom školju održali ni šetemanu dan. Sad kad nas je drug Tito napustija, vrime je da se trgnemo, da pokažemo da ćemo, i bez njeg, čuvati tekovine naše partizanske borbe ka zjenicu oka svog, kako je on zna reć. Zato, drugovi, tražin: prvo – da se odma danas, na vomen našem sastanku donese odluka o podizanju spomenika, drugo – da se pozove nikoliko ti, razumiš ti mene, stručnjaka za spomenike, i da nam pridlože kako bi taj spomenik triba izgledati, piše za hkv.hr bivši saborski zastupnik i predsjednik zadarske organizacije utemeljitelja HDZ-a Drago Krpina.

Gotovo bez rasprave, boračka organizacija u malom otočnom mjestu prihvatila je tog dana na svom sastanku oba Pepina prijedloga. Istovremeno, Pepi su njegovi suborci povjerili da osobno od nekoliko “stručnjaka za spomenike” prikupi prijedloge spomeničkog rješenja i da odluči o izboru najboljeg.

Pepe je bio jedan od veslača koji je sve četiri ratne godine “prid noson Talijancin i Njemcin” priveslavao kanal između otoka i kopna. A i gajeta kojom se održavala tajna partizanska veza bila je njegovo vlasništvo.

> Drago Krpina: Dr. Franjo Tuđman – paradigma državnika

Već nakon nekoliko dana u ured boračke organizacije pozvana su trojica “stručnjaka za spomenike”. Pepe im je ukratko iznio što se od njih očekuje.

– Drugovi, vi ste, razumiš ti mene, stručnjaci za spomenike, je li tako? E, vako, da ja vama kažen o čemu se radi. Naša mjesna boračka organizacija odlučila je konačno i u našem selu podigniti spomenik. To bi bija spomenik u čast naše tajne partizanske veze koju smo cilo vrime rata prid noson Talijancin i Njemcin održavali između našeg školja i kopna. Tražimo od vas da pridložite kako bi taj spomenik triba izgledati. Imate na raspolaganju dvi šetemane. Vrimena je malo. Tili bi da spomenik bude otkriven za prvu godišnjicu smrti druga Tita, pa računajte. Sad smo ga na početku veljače. Na četiri maja spomenik mora bit na svome mistu. Metnićemo ga tamo odma kraj trajekta tako da ga svak ko dolazi na naš školj, pa i Talijanci i Njemci, moraju vidit kad se iskrcaju na ovaj školj.

Na Pepino pitanje, znaju li oni o kakvoj se to vezi radilo, svi su potvrdno odgovorili. Štoviše, jedan od njih je izjavio:

– I moj tac je jedno vrime vesla. Priča mi je kako je to bilo.

– A, čiji si ti? – upitao ga Pepe.

– Stipanov. Stipana, kovača.

– Ti si Stipanov. A, mulac jedan, ne bi te pripozna. Od kako si otiša u Zagreb u školu, skroz si se prominija. Je, vesla ti je tac jedno vrime. Volija je uvik veslati na livoj strani. Bija je livoruk. Poslin se pribacija u naše jedinice u Bosnu. Stipan će to tebi, razumiš ti mene, još sve lipo ispričati.

> Krpina: Hrvatska je u zabrinjavajućoj ustavnoj, sigurnosnoj i kadrovskoj krizi

Nakon dva tjedna na povelikom stolu na središnjem prostoru ureda seoske boračke organizacije stajala su tri prijedloga spomenika tajnoj partizanskoj gajetskoj vezi otok – kopno. Svi su bili izrađeni u gipsu, u formi reljefa, naravno u smanjenom omjeru.

Prvi je prikazivao gajetu koja se jedva nazirala među morskim valovima. Jedino su se zvijezde petokrake na kapama veslača, obojene jarko crvenom bojom, na gipsanoj podlozi, nametljivo isticale.

Drugi je prikazivao brodicu koja se uspravila u gotovo okomit položaj boreći se s golemim valom.

Treći je prikazivao gajetu na posve mirnom moru, za noćne bonace, u kojoj su jasno vidljivi obrisi veslača s istaknutim mišicama napregnutim od snažnih, usklađenih zaveslaja. Za krmu je pak bio privezan vol. Iznad površine vidjela se visoko uzdignuta volunjska glava koja pokorno slijedi gajetin plov.

Iza svakog rada stajao je njegov autor, a nasuprot njima Pepe kao ocjenjivač.

– Dobro, drugovi, dajte vi meni, razumiš ti mene, lipo rastumačite svako svoj spomenik.

Prvi je objasnio kako je htio naglasiti da se veza odvijala isključivo noću i da je zato gajeta jedva vidljiva. Zvijezde petokrake su istaknute zato da simboliziraju plovidbu iz mraka prošlosti u svijetlu budućnost za koju se partizani bore u mračnim vremenima okupacije.

Drugi je kazao kako je htio istaknuti nadčovječanske napore koje su borci NOR-a ulagali da bi na kraju odnijeli pobjedu nad okupatorom kojeg simbolizira golemi prijeteći val s kojim se gajeta hrabro bori.

Treći, kovačev sin, za čijom je gajetom, na posve mirnom noćnom moru, plivao vol privezan za krmu brodice, kazao je kako je želio pokazati domišljatost i lukavstvo boraca u osiguranju hrane neophodne otočnim partizanskim odredima.

– To je to, to je to, razumiš ti mene – uskliknuo je Pepe, oduševljen ovim, posljednjim prijedlogom.

Dobro se on, Pepe, sjećao događaja koji je prikazan na ovom prijedlogu budućeg spomenika. Na kraju krajeva, kao priučeni mesar, osobno je bio zadužen da vola skrati za glavu i istranšira gotovo pola tone govedine.

Bila je, što bi se reklo, gladna ratna godina. Do hrane se sve teže dolazilo. Upali su te noći veslači s gajete u štalu Luke Šarića u obližnjem selu na kopnu, za kojeg se, inače, načulo da nešto muti s ustašama. Unatoč Lukinu zapomaganju da bez vola neće moći prehraniti brojnu obitelj u kojoj je bilo i desetero malodobne djece, veslači su bili neumoljivi.

Odriješili vola s jasala, pod okriljem noći dognali ga do lučice u kojoj je čekala gajeta. Kako je brodica bila premala da bi se u nju ukrcao toliki plijen, vezali oni vola kratkim konopom za krmu i natjerali ga u more. Vol se isprva otimao, ali je onda ipak, mirno i pokorno, zaplivao za gajetom. Nakon malo više od pola sata, vol je, otresavši vodu sa sebe, stupio na otočno tlo.

Pepe priđe Stipanovu sinu, pruži mu ruku i čestita na odabiru njegova prijedloga spomenika.

– Od koga si čuja za taj slučaj? – upita ga Pepe.

– Od koga bi čuja, pa od ca – odgovori kovačev sin.

– Nisan ni sumnja da ćeš od Stipana čuti štogod pametno – zadovoljno dometne Pepe.

Ujutro, 4. svibnja, bila je nedjelja, točno u deset sati, baš kad, slučajno, počinje misa u mjesnoj crkvi, okupilo se mnoštvo na platou pored trajektne luke oko, crvenom svilom još pokrivenog, spomenika.

Nakon što su učenici iz mjesne škole, s plavim pionirskim kapama na glavi i crvenim maramama oko vrata izveli prigodni recital, nazočnima se prigodnim riječima obratio Pepe.

Podsjetio je na “slavne dane partizanskog otpora talijanskim i njemačkim okupatorima i njihovim domaćim pomagačima”. Istaknuo je kako tajna partizanska veza otok – kopno koja se odvijala ”prid noson Talijancin i Njemcin” spada “među najsvjetlije stranice narodnog otpora fašističkim i nacističkim osvajačima i njihovim podrepašima”.

Nakon što je pročitao svoj pažljivo pripremljeni govor, pozvao je najstarijeg pripadnika mjesne boračke organizacije da otkrije spomenik.

Crvena svila skliznula je s brončanog reljefa i pred nazočnima se ukazala gajeta sa snažnim veslačima i volunjskom glavom iznad vode, tik uz krmu.

Očito iznenađeni viđenim, nazočni, osobito oni stariji, počnu se čudno pogledavati. Nastane potom neki pritajeni i potmuli žamor.

Od uha do uha prostruji šapat: pa to je onaj vol … sićaš se… e, lipo su ga podilili… e, članovima narodnog odbora šnicele… rodbini bržole… e, a ostalin šta je ostalo… e, kosti i rebra… e, još se govorilo da su ga oteli nikoj sirotinji gori na Kosi … e, da ji je čovik proklinja… e, bome lipo… e, lipi spomenik… e, lipo su im ga podvalili… e, da se selo ima čime rugat…, e, Pepe, Pepe…, e, bija je glavni meštar onda pa je i sad, e,… e,… e,…

Umjesto da ostanu na predviđenom općenarodnom slavlju, većina nazočnih, mrmoreći među sobom, počne se udaljavati od tek otkrivena spomenika. Među prvima se udaljio kovač Stipan.

Pepe se obazre oko sebe i sa zaprepaštenjem isprati pogledom one koji su se stali razilaziti.

– Pa šta je ovin judin, sad je narodno slavlje, iće, piće … digli smo spomenik kojeg smo davno tribali dignit…

Pred zabezeknutog Pepu istupi jedan od njegovih suboraca, Šimaja, i obrati mu se povišenim tonom:

– Kakav si to spomenik podiga, Pepe? Da nam se judi rugaju i smiju. Da pričaju kako su naši sirotinji ukrali vola, a Odbor ga podilija sebi i svojima. To su ti podvalili narodni neprijatelji. Pepe, di ti je glava? Ma neće to tako ostati. To je provokacija. Ja ću se obratiti republičkoj boračkoj organizaciji…

Pepe se zapiljio u ljutitog Šimaju i ne otvara usta. Kao da je zanijemio. S nakostriješenog suborca pogled mu bježi i lijepi se za volunjsku glavu za krmom gajete. Izranja i njemu iz sjećanja svađa koja je ono bila izbila među borcima i mještanima oko podjele vola koji je s kopna doplivao na otok za njihovom partizanskom gajetom. Obazre se opet oko sebe. Svi su se razišli. Ostali su samo on i Šimaja.

– U pravu si, Šimaja, privarili su nas, podvalili su nam, narugali su nam se… – protisne Pepe kroz zube, nakon duge šutnje, dok mu se na čelu skupljaju sve veće graške hladnog znoja, glasom iz kojeg je kipjela gorčina.

Zapilji se opet u volunjsku glavu za gajetom i sad mu se ona učini mnogo većom i nekako podrugljivo iskešenom, kao da se i sama ruga njegovoj naivnosti. Okrene se prema Šimaji koji ga je s rukama na leđima i dalje ljutito promatrao.

– To nam je podvalila ona Stipanova vucibatina. E, moj Pepe, u što si ti svoje godine utuka? – izusti Pepe ogorčen vlastitom lakomislenošću.

– Kovačev, umitnik, to ti je on smeštrija. A šta si ti mislija? Ol’ se ne sićaš da je on još ka student sudjelova u maspoku? Njemu si povirija da ti radi spomenik. Crni Pepe! A, tac mu? Ka da su s njim četrset osme bila čista posla. Ol si zaboravija!? Ima je sriću pa je proša lišo iako je po pravdi triba završit na Golom. Snalazi se kako znaš i skidaj tu volunjsku glavu sa spomenika ili bi ti moga ostati bez svoje, teleće – obrati se Šimaja očajnom Pepi.

Već poslije podne pred spomenikom su stajali Pepe i autor kompozicije gajete i vola koji pliva za njom.

Očajni Pepe na sve je moguće načine pokušao kovačeva sina nagovoriti da sa spomenika ukloni volunjsku glavu. Uzalud! Autor se samo šeretski smješkao, braneći se da je to umjetničko djelo koje je, na kraju krajeva, kao najbolje od sva tri ponuđena, odabrao upravo on, Pepe.

– Platit ćeš mi za ovo, maspokovac jedan – završio je Pepe prijetnjom bezuspješno nagovaranje autora da ukloni vola sa spomenika.

Bijesan i očajan, Pepe je zaključio da stvar mora uzeti sam u ruke. Banuo je na prag kovaču Stipanu.

– Stipane, spašavaj, završit će u zatvor, razumiš ti mene, ona tvoja vucibatina i ja zajno s njim. Ajde, ka Boga te molin, skini ti glavu onom nesritnom volu.

– Neman ja ništa s tin – nezainteresirano je odgovorio Stipan. Ako baš šćeš, eno ti tamo brusilica pa mu ti skidaj glavu. Skinija si, sićaš se, onom pravom pa ćeš znati i ovom.

Svjestan poznate kovačeve tvrdokornosti, bez daljnjih nagovaranja i objašnjenja, Pepe zgrabi brusilicu i odjuri prema spomeniku udaljenom ni sto metara od Stipanove kovačije.

U potpunom mraku, koji se već bio spustio nad otokom, iskre koje je stvarala brusilica dok se resko i bučno urezivala u brončani volunjski vrat, osvijetle Pepino smrtno ozbiljno lice. Za kratko na beton ispred spomenika zvonko tresne odstranjeni komad bronce. U tren oka jadni vol, ni kriv ni dužan, po drugi put osta bez glave. Pepe zgrabi s poda brončanu volunjsku glavu, svom snagom je zavitla i, što je od obale dalje mogao, baci je u more.

Kad je ujutro došao vidjeti kako izgleda spomenik nakon što je večer prije u mrklom mraku volu za gajetom odrubio glavu, Pepe je primijetio da je niz krmu ostao visjeti komad konopa.

Na tren se zamislio, a onda sam sebe utješio:

– Ma pusti, Pepe, za koju godinu ionako će se sve zaboraviti i svi će misliti da je za taj konop bilo privezano sidro, a ne vol Luke Šarića s Kose.

Dok se udaljavao, ipak mu se učini kao da je, iz smjera spomenika, začuo potmulo i pomalo podrugljivo mukanje vola.

*Drago Krpina jedan je od utemeljitelja HDZ-a koji je zbog kritike vodstva stranke po pitanju ratifikacije Istanbulske konvencije bio smijenjen s mjesta predsjednika Zajednice utemeljitelja HDZ-a Zadarske županije. U listopadu prošle godine zatražio je razrješenje s dužnosti zamjenika predsjednika Zajednice utemeljitelja HDZ-a “Dr. Franjo Tuđman”. Oštro je kritizirao vrh HDZ-a na čelu s Plenkovićem nakon izbora za Europski parlament, poručivši da je “bahati pokušaj promjene svjetonazorskog identiteta HDZ-a dobio odgovor biračkog tijela”.

* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.