Erste i LGBT: Zašto krupni kapital podržava lijevi aktivizam?

Andreas Treichl, CEO Erste Group ©Erste Bank

Nemoguće je ne primijetiti da su danas glavni promotori i sponzori svjetonazorski lijevog aktivizma velike međunarodne korporacije i banke – do jučer na vrhu popisa neprijatelja tih istih aktivista.

Jedan od primjera je Erste banka, koja je još pred tri godine digla dosta bure u javnosti (što je vjerojatno i bio cilj – svaki publicitet je dobar publicitet, staro je pravilo u marketingu) emitiranjem reklame u kojoj lik Andrije govori o Hrvatskoj kojoj su potrebni ljudi koji vjeruju u ljubav te prikazuje istospolni muški par, a dok govori kako su Hrvatskoj potrebni ljudi koji se usude prikazana je transrodna osoba. Ovih dana je Erste na svojim Facebook stranicama ponovo pozvala sve na gay pride ovog vikenda. To su objasnili time da vjeruju da su svi ljudi jednaki i da vjeruju u sve ljude jednako. “Vjerujemo u različitost, u zajedništvo, a ne u segregaciju i diskriminaciju”, pojasnili su iz Erste banke.

Banke, naravno, ne vjeruju u sve ljude jednako – nekima vjeruju više, pa im daju kredit, nekima manje. I to, naravno, ne ovisi o “seksualnoj orijentaciji” već prvenstveno o sposobnosti da zarađujete novac – a ona nije kod svih ljudi jednaka (i, naravno, ima veze s urođenim osobinama, poput socijalne i inteligencije kao takve, talenta, ponekad i izgleda, pa je tako onda i to diskriminacija po istim kriterijima.) Naravno, uvijek se može reći da su pravila ista za sve u banci pa se nikog ne diskriminira, tko nije u stanju zadovoljiti uvjete njegov problem, no ostaje činjenica da su po tom kriteriju i kod tradicionalnog braka pravila ista za sve – jedna žena i jedan muškarac, a kom uvjeti ne odgovaraju, njegov problem.

Erste nije iznimka u današnjem svijetu: Priopćenje da banka u nešto vjeruje je glupost, jer svaka korporacija vjeruje samo u dobit za svoje dioničare – što je i jedini legitiman cilj postojanja trgovačkog društva, da ne bude zabune – a tko vjeruje u nešto drugo i ima bilo koji drugi cilj osim zarade, treba osnovati dobrotvorno društvo ili neprofitnu organizaciju, sve drugo je prijevara ulagača. Korporacije, međutim, javno uvijek vjeruju u ono što će im donijeti najveću marketinšku korist. Popularnost gay agende, recimo, je dovela do toga da je mnoge korporacije podrže, a mnoge su je podržale i zato da se ne nađu na udaru “gaystapa”, vida ćudoredne policije koja poziva na bojkot korporacija koje nisu dovoljno gay friendly, ili dovoljno antirasističke, feminističke, i tako dalje.

Na primjer, irski referendum o braku je bitno utjecao na velike korporacije i ono što ljevica zove “krupni kapital”, osobito na kalifornijske tvrtke poput Googlea i Microsofta. To je jedan od trendova posljednjih godina da je “krupni kapital”, koji se nekada smatrao najvećim neprijateljem “ljevice”, sada njegov najveći zagovornik; ili barem trenutno dominantnog vida ljevičarenja, liberalizma socijalne pravde.

Silicijska dolina je najekstremniji primjer toga, industrija koja je mlada, dinamična i univerzalno socijalno liberalna; ali i drugdje po zapadnom svijetu milijarderi imaju tendenciju biti lijevo i liberalniji od srednje klase i radnika. George Soros je samo najistaknutiji predstavnik te sorte, danas i svi ostali financiraju različite oblike borbe za socijalnu pravdu. Zanimljivo, u islamskom svijetu i u Kini, gdje je društvo pretežno vrlo konzervativno, milijarderi su još konzervativniji. Izgleda da se uvijek više isplati ići s većinom.

Jedan od razloga je i taj da su danas visokoobrazovani i visokoindoktrinirani mladi ljudi, a to su najvažniji klijenti i kupci ali i zaposlenici na koje se računa, uglavnom sekularni i lijevo-liberalni. Tako se u korporacijama manjinski konzervativni i vjerski glasovi brzo ušutkaju, a ekstremno ljevičarske politike postaju nova norma. No, promicanje socijalne pravde je također jeftin način za banke da dobiju jeftinu reklamu i predstave se kao humane, one koje brinu o pravdi i pravednosti, koje imaju empatiju za ljude. Kako skrenuti pažnju s bankarskih često nemilosrdnih poslovnih praksi? Kako skrenuti pažnju s pranja novca u poreznim oazama? Razgovarajmo o tome kako je homofobija strašna! A tek islamofobija! I kako banka posluje s ljudima svih vjera, nacija i seksualnih orijentacija! Dok god imaju novca, naravno.

Signaliziranje vrlina je jeftino, a biti tolerantan je lako kada vas to ne košta baš ništa; dok god stalno meljete o poštivanju različitosti i jednakosti, velik dio ljudi će previdjeti kako se stvarno ponašate, zaboraviti prijevare sa švicarcima, i koncentrirat će svoj bijes na male pekarnice i slastičarnice koje odbijaju raditi torte za “vjenčanja”. Usto, na taj način će ljevica prigrliti korporaciju čak i kad ona tjera zaposlenike da rade prekovremeno bez plaćanja, recimo, ili krši druge norme za koje se ta ista ljevica do nedavno borila. Tko bi se usudio napasti korporaciju koja na svom čelu ima lezbijku crne boje kože i islamske vjeroispovjesti, i financira pride i marš žena, i to samo zato jer vara kupce ili utajuje porez? Pa uvijek mogu reći da je je onaj tko ih napada homofob i rasist!

Tako, umjesto da socijalisti i ljevičari svojim politikama danas “kažnjavaju” i oporezuju velike korporacije kako su nekad radili, pravdajući to njihovom pohlepom (iako, da se razumijemo, sirotinja nije ništa manje pohlepna, tek manje uspješna), korporacije zapravo vuku ekstraprofite iz politika koje promoviraju “socijalnu pravdu” – zato te politike i podržavaju. Uostalom nitko normalan ne radi ništa što mu se ne isplati (osim onih Hrvata – poreznih obveznika koji i dalje žale za brodogradnjom iako im je izbila iz džepa tisuće eura), a naročito ne nitko bogat. Inače to ne bi bio.

Najistaknutiji primjer je masovna imigracija, koju veliki biznis univerzalno podržava, a podržavaju je i mnogi konzervativci iz ekonomskih razloga; iako, logično gledano (s aspekta Burkea, recimo), masovno useljavanje nema apsolutno nikakvog smisla – kratkoročni prosperitet, “sve sad i odmah”, se stavlja ispred potomstva i dugoročnih interesa nacije.

Ali, posebno u slučaju seksualnih manjina, postoji još jedan razlog, jer se interesi banaka i velikih korporacija tu izravno sukobljavaju s interesima obitelji. U tradicionalnim obiteljima žene često izlaze iz radne snage nakon što rode djecu, a to smanjuje dostupnost radnika i time šteti poslovnim interesima. Poslovni su interesi da nitko ne bude diskriminiran, da nitko nema vjeru i naciju kako bi svi bili svedeni samo na potrošače i radnike, a po mogućnosti ni tradicionalnu obitelj koja odvlači fokus s posla.

Također, ljudi u tradicionalnim obiteljima su zaštićeniji, manje izloženi ucjenama i imperativu da ne smiju ostati bez posla.

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 20, 50 ili 100 kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr