(FOTO) Damir Plavšić: Bitka za Vukovar, Sajmište – istinita ratna priča o porušenoj kući, ‘Prsanu’ i zrakoplovima

Foto: Damir Plavšić: fotomontaža: Narod.hr

Nedjelja je, 22. rujan 1991. godine, zbog povremenog granatiranja silazimo u podrum i tamo nam majka na malenom plinskom roštilju, u tavi, na svinjskoj masti, zagrijava komade piletine ispečene prije tri tjedna a koji su bili u zdjeli zaliveni svinjskom masti. Kako u Vukovaru već duže vrijeme nema struje, meso koje smo držali u zamrzivaču morali smo ispeći, poslagati u burad i veće zdjele te sve zalili s otopljenom svinjskom masti radi konzerviranja i kako bi izdržalo dovoljno dugo da se pojede a ne pokvari.

U 13,45 sati navlačim na noge svoje čizme “kanađanke“ i iz svoje obiteljske kuće odlazim na stražu. Nakon dvjestotinjak metara hoda a ispred “Gujine“ kuće sastajem se sa suborcem Robertom Janićem “Prsanom“ pa zajedno ulazimo u dvorište, pozdravljamo ukućane i nastavljamo polaganim korakom do stražarskog mjesta koje se nalazi na samom rubu brda “Desne Supoderice“. Preuzimamo stražu od dvojice naših suboraca i sjedamo na drvene panjeve ispred kojih nam se pruža velika betonska ploča na kojoj uspravno stoji naš zeleni radio uređaj za vezu (RUP 33). Tu debelu betonsku ploču izlili su pripadnici njemačke vojske još davne 1942. godine, a na njoj je bio postavljen “FLAK“ (Njemački protuzračni top). S obzirom da je tijekom II. svjetskog rata u Vukovaru (Borovo naselje) bila ustaška pilotska škola, protuzrakoplovni topovi (FLAK-ovi) u funkciji su obrane Vukovara od zračnog napada bili postavljeni na uzvišenjima rubnih dijelova grada.

Sada na našem stražarskom mjestu ova velika betonska ploča služi kao nekakav stol na kojemu danas uz uređaj veze stoje boca s vodom, zdjela s kolačima od višanja koju je donijela jedna susjeda i nekoliko crvenih jabuka koje su pokupili stražari ispod obližnjeg drveta. Betonska je ploča poput zida polukružno ograđena jutenim vrećama ispunjenim vlažnim pijeskom i poslaganim u šest redova. Gornji sloj vreća maskirali smo pokrivanjem zelenim granama obližnjeg grmlja i s nekoliko svežnjeva suhog granja vinove loze a sve kako naš položaj ne bi uočili neprijateljski zrakoplovi koji neprestano nadlijeću grad.

Sajmište, Branitelji koji su uništili prvi tenk u bitki za Vukovar, lijevo Robert Janić “Prsan“, desno Damir Plavšić “Plavi“, kolovoz 1991. godine, autor fotografije: Damir Plavšić

Tijekom dana još uvijek je vruće pa na sebi nosim crnu majicu kratkih rukava, a preko nje maskirni prsluk bez rukava koji sam još u kolovozu “užicao“ u našem štabu u mjesnoj zajednici “1. svibanj“, imam svjetlo plave farmerice, a na nogama svoje narančaste čizme “kanađanke“. Robert Janić “Prsan“ nosi majicu kratkih rukava, a preko nje do vrata zakopčanu tamno plavu vjetrovku, tamno plave hlače i crne duboke cipele. U jednom trenutku zapuhnuo je sjeverni vjetar, a nas dvojicu zapahnuo je užasan smrad iz pravca dvorišta u kojem živi veliki smeđi jarac. Naime, stari Guja, vlasnik ovog imanja, ima jarca starog desetak godina, kojega drži radi parenja i na tome pristojno zarađuje. Smrad koji taj jarac širi oko sebe gotovo je nepodnošljiv jer je to bila kombinacija smradova sastavljena od gorkog mirisa urina, oštrog mirisa znoja i slatkastog mirisa sjemena tako da svojim intenzitetom “grize za oči“. Koze osjete miris jarca na udaljenosti od 150 metara, a mi smo od njegove kućice udaljeni svega 40 metara pa u danima kada su ovakve vrućine a posebno sada u jesen kada se koze tjeraju i pare, smrad jaraca je još intenzivniji. Jarac kako bi stvorio tako jak “miris“ konstantno u tankim mlazovima mokri i ejakulira po prsima, prednjim nogama, bradi i ustima, a kada su ovako velike vrućine ovaj je “miris“ pojačan i smrdljivim znojem.

Kako trenutno ne padaju granate, a stražarsko je mjesto prekriveno nevidljivim oblakom ovog prirodnog “bojnog otrova“ koji nagriza pluća i sluznice očiju i nosa, odlazimo ispod stražarskog mjesta niz padinu brda i započinjemo s kontrolom našeg minskog polja.

Kako smo Robert i ja u bivšoj jugoslavenskoj vojsci naučili raditi s minsko – eksplozivnim sredstvima tako smo bili zaduženi za postavljanje i kontroliranje našeg minskog polja koje je okruživalo zapadnu i sjevernu stranu brda te “crni put“. Obronci našeg brda obrasli su gustim raslinjem tako da smo Robert i ja postavili te dobro zamaskirali mnogo poteznih, protupješačkih rasprskavajućih (PRM) i protupješačkih rasprskavajućih odskočnih mina (PROM). Uz postavljene mine, na nekoliko mjesta, a ispod naših stražarskih položaja, između drveća, napravili smo mrežu povezanih ribičkih najlona na kojima vise limenke napunjene šarafima i kamenčićima, kojima je namjena da tijekom noći upozore naše stražare na dolazak neprijateljskih vojnika. Robert je krenuo prvi, a bez obzira što i ja znam gdje smo postavljali mine, za svaki slučaj pokazuje mi poteznu žicu prve mine postavljene preko uskog puta koji vodi u podnožje brda svega tri metra ispod našeg položaja. Dizanjem nogu pažljivo prelazimo preko žice postavljene na visini od dvadesetak centimetara i spuštamo se putićem prema nadvožnjaku preko kojega ide željeznička pruga koja spaja tvornicu “Vuteks“ s Vukovarskom riječnom lukom na Dunavu.

U jednom trenutku začujemo zvuk obrušavanja zrakoplova prema našem položaju iz pravca Vojvodine, automatski nam se savijaju koljena i čučeći, spuštenom glavom na koljena, očekujemo eksploziju, ali zrakoplov se samo podigao i mirno nastavio letjeti u pravcu iz kojega je i doletio. Ustajemo i pažljivo hodajući dolazimo do žice privezane za mlado drvo bagrema koja se spaja sa protupješačkom rasprskavajućom odskočnom minom sakrivenom u travi iza mladog drveta Maklure kojega još nazivamo i “Drvo mozak“ ili “Konjska jabuka“. Ovo je drvo dosta rijetko. Zanimljivo je po tome što ima zelene plodove u obliku male lopte veličine dva ljudska dlana, a površina lopte izbrazdana je mnogim brazdama pa po izgledu asocira na mozak. U sjevernoj Americi su zbog tvrdoće drveta Indijanci od grana izrađivali svoje lukove a znanstvenici vjeruju da je na ovim našim prostorima plod drveta bila hrana divovskim ljenjivcima i mamutima. Robert je pažljivo prekoračuje razapetu žicu. U trenutku kada i ja podižem nogu, ponovno se pojavljuje glasan zvuk obrušavanja zrakoplova iz istog pravca pa se ponovno hitro spuštamo na tlo i u tom trenutku odjeknula je zaglušujuća eksplozija udaljena od nas nekih tristotinjak metara. Eksplozija je toliko jaka da osjećamo kako se zatreslo tlo pod našim nogama. Zvuk eksplozije pojačava i ponavlja nekoliko puta jeka koja se stvara u kotlini ispod našeg brda. Zrakoplov se naglo diže visoko u zrak, pravi polukrug i leti u pravcu Vojvodine na sjeveru.

Ovaj naš položaj koji brani vod “Desna Supoderica“ na meti je čestog granatiranja topništva i raketiranja zrakoplova još od 25. kolovoza kada smo Robert Janić i ja (Damir Plavšić) uništili prvi tenk u Vukovarskoj bitki, a naša je postrojba zaustavila i vodila borbu s kolonom tenkova koji su iz Vukovarske vojarne krenuli u pravcu Borova naselja.

Iako smo tada imali samo ručno pješačko naoružanje, nekoliko ručnih protutenkovskih kumulativnih bombi i “Molotovljeve koktele“, pokazali smo neprijateljskoj vojsci da ovaj položaj brane hrabri i dobro organizirani Hrvatski vojnici koji imaju veliku vatrenu moć. Ovaj je položaj iznimno važan jer je to jedini zapadni ulaz u grad Vukovar i ako bi neprijateljske snage osvojile naš položaj tada bi s brzim tenkovskopješačkim probojem s boka, odsjekli Sajmište od grada Vukovara, okružili ga i brzo osvojili. Kako jake tenkovsko pješačke snage neprijatelja do sada nikako nisu uspjele probiti naš položaj a nalaze se ispred samog zapadnog ulaza u Vukovar, na susjednom brdu “Pašnjak“, udaljenom svega oko pet stotina metara od naše linije, tako naš položaj gotovo svakodnevno pokušavaju “omekšati“ čestim napadima zrakoplova i topništvom svih mogućih kalibara.

Zrakoplov brzo nestaje iz našeg vidnog polja. Odmah započinju granatiranja svih dijelova grada osim našega pa Robert i ja na miru nastavljamo obilazak minskog polja, a potom se istim putem, polako i pažljivo vraćamo na stražarsko mjesto. Prestao je puhati vjetar te smrad jarca više ne ometa naš boravak na stražarskom mjestu pa na miru provjeravamo naše improvizirane ručne bombe. Ručne bombe pravimo sami tako da jedan štapin eksploziva s utisnutom detonatorskom kapislom, spojenom na desetak centimetara crnog sporogorećeg štapina, umetnemo u sredinu plastične boce ili limenke a okolni prazan prostor popunjavamo čavlima, maticama, šarafima… Oko eksploziva stavljamo metal kako bi bomba s krhotinama čavala i ostalih metalnih komadića ubila ili ranila što više napadača jer sama eksplozija dinamita nema većeg utjecaja na neprijateljske vojnike koji se nalaze dalje od mjesta eksplozije. Ove improvizirane bombe često pregledavamo i pazimo da uvijek budu na suhom mjestu jer vlaga izaziva otpuštanje nitroglicerina. a kako je nitroglicerin iznimno osjetljiv na udarce i toplinu može doći do samozapaljenja i eksplozije.

Pola sata prije završetka naše smjene straže, ubrzanim korakom dolaze dvojica naših suboraca i govore nam da će oni ranije preuzeti stražarsku dužnost, a ja neka odmah odem do svoje kuće jer je pogođena, srećom roditelji su živi. Skamenio sam se, ali već u slijedećoj sekundi trčim, prebacujem se preko niske ograde Gujine kuće, trčeći cestom preskačem rupe od granata i za desetak sekundi stižem ispred ruševine koja je nekada bila moja kuća. Gledam stravičan prizor, naša lijepa katnica ukoso je prepolovljena od krova do temelja, polovica kuće još stoji a druga polovica razbacana je u komadima po našem i susjednim dvorištima. Na ostatcima krova stoji još samo koji crijep. Od siline eksplozije, bez crijepova su ostale i kuće koje okružuju moju, posvuda u krugu od pedeset metara leže razbacani komadi betona, crijepa, cigle, namještaja, posteljine, garderobe…

22. rujan 1991. godine, kuća obitelji Plavšić uništena direktnim pogotkom iz zrakoplova raketom zrak-zemlja, autor fotografije: Damir Plavšić

Moj otac stoji naslonjen na zid prednjeg dijela kuće, u šoku je, drhti, ruke i lice su mu kao u rudara koji upravo izlazi iz rudarskog okna, zaprljane, muljave i išarane krvavim ogrebotinama, a raščupana kosa na pojedinim je mjestima slijepljena krvlju i zaprljana prašinom. Odjeća više ne postoji, umjesto veste i hlača na njemu su samo dronjci, iscijepani ostaci odjeće sa vidljivim resicama i rupama koji otkrivaju njegovu kožu i krvave ogrebotine. Tijelo i odjeću prekriva sivo crvena prašina pa otac izgleda kao da je upravo izašao iz rudnika lapora, sivog kamena od kojega se pravi cement i samo se ističu njegove velike bjeloočnice crvenkaste boje zbog ispucanih kapilara od udara eksplozije. Onako skamenjen, ne pokazujući nikakve emocije, tupim pogledom gleda u ruševinu koju je svojim rukama gradio dvadeset godina. Ispred sebe gledam nepoznatog čovjeka jer moj otac je bio uvijek čvrst poput stijene i nikada ga ništa nije moglo slomiti ali sada vidim čovjeka koji odaje dojam da mu je uništen čitav život. Mi ljudi život promatramo kroz prizmu materijalnog bogatstva i nešto nas podsvjesno stalno tjera da povećavamo to bogatstvo a najvažniji element je upravo imovina koja nas hrani osjećajem sigurnosti i određuje lažni položaj u društvu. Kada čovjek koji je svojim rukama dvadeset godina stvarao svoju imovinu, odnosno, gradio svoju savršenu kuću, i kada u nekoliko sekundi ostane bez svega, onda u tome trenutku doživljava katarzu, pročišćenje i spoznaju o bezvrijednosti imovine i svega materijalnoga. U toj jednoj sekundi smo moj otac, majka i ja ostali bez svoje sigurnosti, dokumenata, odjeće, fotografija, uspomena, svih materijalnih vrijednosti… i sada se bez ičega nalazimo na otvorenom prostoru pored ruševine, nezaštićeni od granata, vjetra, kiše, hladnoće… Imam osjećaj da se mome ocu sa njegovom kućom srušio i cijeli njegov svijet i da je potpuno slomljen. Ostavljam ga sa njegovim mislima i prilazim majci.

Majka čuči ispod iskidanog štoka ulaznih vrata koja su u komadima razbacana po dvorištu, kosa joj je raščupana i prekrivena sivom prašinom, drhti i tiho plače, a suze koje se cijede niz oči ostavljaju svjetlucav trag na prljavom licu. Prišao sam joj, podigao je i zagrlio. Ona mi jecajući, kroz suze govori što se dogodilo: “Pola sata nakon što si otišao na stražu otac je zatvorio vrata od podruma i krenuo uz stepenice prema ulaznim vratima kuće i kada je bio negdje na polovici stepenica začula se strašna eksplozija. U tom se trenutku kuća zaljuljala, a očevo je tijelo probilo vrata od podruma i zajedno s vratima uletio je u podrum i udario u zid. Podrum se ispunio gustom prašinom i u jednom trenutku ništa se nije vidjelo. Ja sam u trenutku eksplozije mijesila tijesto za kruh u središnjem dijelu podruma. Kada je otac zajedno s vratima uletio u podrum potrčala sam do njega vidjeti je li živ. Bio je bez svijesti. Po licu i tijelu je bio sav izgreben i krvav, drmala sam ga, vikala sam Zvonko, Zvonko…, a onda je u jednom trenutku došao k svijesti i u šoku je gledao oko sebe ne znajući gdje se nalazi. Ali znaš kakav je otac, brzo je došao k sebi, obrisao je prašinu s očiju, rekao je da je dobro i onako krvav odmah je krenuo razgrtati komade vrata, betona i cigle koji su bili dijelom na njemu, a dijelom razbacani po cijelom podrumu. Potom smo oko pola sata sjedili u podrumu, pokušavali smo doći k sebi i smiriti se. Onda je on izašao napolje i počeo razgledavati ostatak kuće.“

Prilazim ocu i grlim ga ali kako je on uvijek negdje u žurbi sve je trajalo svega nekoliko sekundi i već se izmigoljio iz zagrljaja i ubrzanim korakom kreće prema stražnjem dvorištu. Pratim oca u stopu prelazeći preko velikog komada betona iz kojega vire rebraste željezne šipke, prolazimo pored bočnog zida očeve spavaće sobe koji poput spomenika u jednom komadu stoji uz kuću kao da ga je netko odlomio s kata i samo spustio u dvorište.

22. rujan 1991. godine, kuća obitelji Plavšić uništena direktnim pogotkom iz zrakoplova raketom zrak-zemlja,
bočni zid spavaće sobe sa kata stoji uspravno uz kuću, autor fotografije: Damir Plavšić

Provlačimo se ispod slomljenog stabla kajsije koje se naslonilo na ostatak kuće a onda prelazimo preko iskidanog prozorskog okna koje se zajedno sa ciglama zida spavače sobe poput domina rasuo po dvorištu. Ispred nas na hrpi cigli, šute i crijepa mirno stoji moj crni mačak i kao da se ništa posebno nije dogodilo, promatra nas dvojicu kako se probijamo do stražnjeg dijela kuće. Uz svu tugu koju osjećam zbog oca i srušene kuće, oplahnuo me je osjećaj sreće sa spoznajom da je moj mačak živ, a koji je očito bio negdje u skitnji pa je ostao neozlijeđen.

22. rujan 1991. godine, kuća obitelji Plavšić uništena direktnim pogotkom iz zrakoplova raketom zrak-zemlja,
crni mačak stoji na hrpi betona i promatra a Damir Plavšić drži u rukama ostatke rakete koja je uništila kuću, autor fotografije: Damir Plavšić

Preko terase, razgrćući cigle i šutu, ulazimo u dnevnu sobu, ormari leže razbacani po podu zajedno sa stolovima i trosjedom a fotelju je udar eksplozije bacio prema terasi pa visi u zraku zaglavljena među metalnim okvirima koji su na sebi nosili velika prozorska stakla. Razgrćemo ostatke vrata i gomilu cigli te ulazimo u kuhinju koja zapravo više ne postoji a pred nama je prizor u kojem kuhinjski elementi zajedno sa betonom, ciglama i šutom čine jednu veliku hrpu iz koje vire ostaci zrakoplovne rakete zrak – zemlja koja je razorila našu kuću.

Iznenada, baš u trenutku kada otac pokušava izvući dijelove rakete, počinju padati granate i kroz rupu na kuhinjskom stropu propada komad zida s kata i zaustavlja se naslonjen na južni zid kuhinje. Hitro preskačemo hrpe cigli i utrčavamo u podrum koji je još uvijek siguran jer je betonski strop nekim čudom ostao čitav i barem privremeno štiti od granata manjeg kalibra. Još zadihani sjedamo za stol u središnjem dijelu podruma, spuštamo glave i prepuštamo se svojim bolnim i teškim mislima pokušavajući odgonetnuti na pitanje: Što sada? Trgne nas svaka bliža eksplozija iza koje se čuju zvukovi padanja cigli, dijelova zida sa kata kuće ili kojeg zaostalog crijepa sa krova. Svi smo u teškoj depresiji, šutimo, pogledi su nam prazni i usmjereni prema praznom stolu, a svjetlo koje se probija iz ulaza u kuću otkriva gustu crvenkasto sivu prašinu koja slobodno leti po podrumu. Iz letargije nas izbacuje zvuk pucketanja stakla i komada crijepova razbacanih preko stepenica koje vode u podrum, hitro okrećemo glave i usmjeravamo poglede prema ulazu u podrum kroz koji poput “brzog Gonzalesa“ ili “Ptice trkačice“ ulijeće naš crni mačak. Odahnuli smo a mačak čim se domogao sigurnosti podruma lijeno se dogegao do majčine noge, nekoliko ju je puta okružio mazeći se a onda se udaljio od stola kako bismo ga svi mogli vidjeti i kao da se ništa posebno nije niti dogodilo, počeo je mijaukati tražeći hranu.

Otac podiže glavu i drhtavim glasom progovara: “Gotovo je, eksplozija je bila toliko jaka da su razdrmani temelji kuće, popucao je armirani beton deke na stropu podruma a krov, zidovi i dimnjak od centralnog grijanja uskoro će se sami urušiti. Podrum sada više nije siguran jer bilo koja granata većeg kalibra može bez problema probiti debelu betonsku deku iznad podruma zato što više nema betonske ploče iznad kuhinje. Kuća je potpuno uništena i u njoj više ne možemo živjeti a ako ovaj rat završi morati će se potpuno srušiti i graditi ispočetka.“

22. rujan 1991. godine, kuća obitelji Plavšić uništena direktnim pogotkom iz zrakoplova raketom zrak-zemlja, autor fotografije: Damir Plavšić

Prvi puta vidim kako se niz očevo lice cijede suze a drhtavi glas i grčevito skupljene duboke bore na čelu odaju slomljenog čovjeka koji proživljava veliku tugu. Moj pametni mačak kao da osjeća ovu veliku bol koja tišti očevo srce i u trenu skače ocu u krilo a ovaj, iako nije volio mačke i uvijek bi ga potjerao kada bi se pokušao uvaliti u njegovo krilo, sada ga nježno pridržava lijevom, a miluje svojom desnom rukom. Majka je svoju lijevu ruku spustila na očevo a desnu na moje rame i drhtavim glasom, plačući, zapita: “Što ćemo sada, u jednoj smo sekundi ostali smo bez svega što smo stvarali sve ove godine, nemamo gdje živjeti niti što obući, u trenu smo postali siromasi koji poput štakora moraju živjeti u ruševini. Zašto baš mi, zašto je baš naša kuća jedina u naselju potpuno uništena, a jedino mi svake nedjelje idemo u crkvu i stalno se Bogu molimo, živimo po Božjim zapovijedima skromno i uvijek pomažemo potrebitima?“ Svi šutimo jer na ova teška pitanja ljudski um ne može pronaći pravi odgovor.

Moj otac odjednom mijenja izraz svoga lica koji postaje vedar i optimističan, imam dojam kao da je u ovom trenutku upravo shvatio da niti kuća, niti išta materijalno zapravo nema nikakvu vrijednost i kao što nam je nešto dodijeljeno tako isto sve to u jednoj sekundi može biti i oduzeto. Pun nade, kao da je nekako tijekom šutnje napunio duhovnu bateriju Božjom milošću, tiho progovara: “Ostali smo bez svega materijalnoga i to nas obične ljude teško pogađa ali nitko nam ne može uzeti ono što je neuništivo a to je naša obitelj, naši životi i naše duše. Dragi Bog nam je poslao poruku koju danas ne možemo razumjeti, Bog nas voli, mi smo njegova djeca i on nam želi samo dobro. Sigurno postoji razlog zašto je baš danas uništena naša kuća a mi trebamo poštovati i izvršavati Božju volju jer jedino tako možemo spasiti svoje duše. Najvažnije je to što smo živi i što je naša obitelj na okupu a kuću ćemo izgraditi iz početka kada završi ovaj nesretni rat.“

22. rujan 1991. godine, kuća obitelji Plavšić uništena direktnim pogotkom iz zrakoplova raketom zrak-zemlja, autor fotografije: Damir Plavšić

Granate više ne padaju po našem položaju pa uzimam svoju pušku, uspinjem se stepenicama iz podruma drobeći svojim čizmama crijepove i staklo. Prolazim pored “Spomenika“ – dijela zida koji stoji uz kuću, ispod slomljenog drveta kajsije i preko gomile cigli i šute. Više nema žičane ograde koja je dijelila moje dvorište od susjedne kuće pa s nekoliko koraka ulazim u podrum u kojem je smješten dio naše postrojbe. U podrumu ove kuće mi branitelji boravimo tijekom dana, hranimo se i spavamo a sada tu sjede zapovjednik, njegov zamjenik i desetak suboraca, izražavaju mi žaljenje zbog porušene kuće. Onda Zapovjednik progovara: “Već neko vrijeme sumnjamo kako jedan od susjeda srpske nacionalnosti posjeduje radio stanicu i pretpostavljamo da je danas javio kako se većina nas nalazi u podrumu ove kuće. Zanimljivo je da se baš u trenutku kada smo bili ispred ove kuće prema našem naselju obrušava zrakoplov, mi u tom trenutku utrčavamo u podrum misleći da će nas raketirati ali on se samo digao i odletio je u pravcu iz kojega je i doletio. Ostali smo u podrumu a nakon desetak minuta isti se zrakoplov vratio, ponovno se obrušio i onda se čula jaka eksploziju koja je zaljuljala i kuću i nas zajedno s njom. Istrčali smo napolje i vidjeli da tvoje kuće više nema. Zrakoplov je zapravo trebao uništiti ovu našu kuću jer smo mi bili u podrumu ali je pilot ispalio raketu jedan djelić sekunde ranije nego što je trebao pa je umjesto naše uništena tvoja kuća. “ Odmah su mi u glavi zazvučale riječi moga oca: “Dragi Bog sigurno ima neki razlog zašto je baš danas uništena naša kuća.“ Zaista, da je pilot ispalio raketu samo djelić sekunde ranije uništio bi ovu kuću i vjerojatno bi poginulo desetak naših suboraca. U sebi zahvaljujem Bogu što je uništena naša a ne ova kuća i što je živa moja obitelj i ova naša Hrvatska mladost koja brani jedini zapadni ulaz u grad Vukovar.

22. rujan 1991. godine, kuća obitelji Plavšić uništena direktnim pogotkom iz zrakoplova raketom zrak-zemlja, autor fotografije: Damir Plavšić

Dogovaramo se da sutra svi koji neće biti na straži dođu pomoći raskrčiti moju kuću i osigurati podrum kako betonsku deku ne bi probile granate velikog kalibra, a nakon posla idemo pretražiti kuće na našem položaju u potrazi za radio stanicom. Nastavljamo razgovor o radio stanici. Uzimam četiri prazna okvira za automatsku pušku i punim ih municijom za gađanje zrakoplova na način da okvir punim sa jednim obilježavajućim pa jednim pancirnim i jednim pancirno – zapaljivim zrnom, a onda nastavljam niz do popunjenja okvira.

Od ovoga dana uvijek sam pažljivo promatrao nebo i čim bih ugledao zrakoplov gađao sam ga sa ovom kombinacijom metaka pa su nekoliko dana nakon uništenja moje kuće, vidjevši sa kojeg položaja stalno dolijeću obilježavajući metci, izvršili granatiranje našeg položaja kod “Guje“.

Bilo je to jednog mirnog, toplog i sunčanog poslijepodneva, sunce je bilo na zapadu pa zbog njega nisam odmah primijetio zrakoplov koji se prikriven suncem u jednom trenutku pojavio ispred mene kao da je izletio iz sunca i obrušio se prema našem položaju. Hitro mijenjam okvir na svojoj pušci i ne skrivajući se u zaklon pucam u njegovom pravcu za vrijeme njegovog uzleta iza naših leđa. Zrakoplov se podigao visoko u zrak pa sam zamijenio okvir a onda je napravio polukrug i ponovno prikriven blještavilom sunca započeo novo obrušavanje. Ispaljujem svoj drugi okvir u pravcu zrakoplova a u istom trenutku kada zrakoplov prelijeće iznad mene odjekuju dvije stravične eksplozije koje me bacaju na pod. Zrakoplov je tijekom obrušavanja na naš položaj ispalio dvije bombe “krmače“, prva je eksplodirala ispod susjednog brda “Pašnjak“, a druga je eksplodirala u podnožju našeg brda ali nas je dragi Bog opet spasio jer da je drugu bombu ispustio djelić sekunde kasnije bio bi uništen naš položaj, a nas dvojica stražara bismo sigurno poginuli. Ovo iskustvo sa zrakoplovima natjeralo nas je da iskopamo duboki rov za stojeći stav dug desetak metara, te na njegovom kraju i zemunicu u koju smo se sklanjali u vrijeme najjačih granatiranja.

Izvadak iz očevog ratnog dnevnika:

Ivan Zvonimir Plavšić, 22. rujan 1991., nedjelja

“Oko 14,30 sati sam izašao da čujem što je vani. Čuo sam avion i zatvorio vrata (od podruma) tada je grunulo strahovito, pritisak me ošamutio i bacio u podrum. Čula se glasna detonacija, kuća se tresla kao u potresu i digla se strahovita prašina. Nakon par minuta sam izašao da vidim šta je sa kućom. KUĆA JE TOTALNO UNIŠTENA! Odnesen je krov, spavaća soba i dnevna soba na katu i kuhinja (u prizemlju). Bračni krevet je odletio u Macinu (susjedni vrt) bašču. Pojedini prozori i dijelovi kuće razbacani su po susjednim baščama.

Oko 16 sati se malo smirilo a Maca (susjeda) mi je rekla da je u 15 sati potpisano primirje TUĐMAN – KADIJEVIĆ. Došli su komšije i pomogli razbacivati, spašavali su ono što je ostalo. Ostala je dnevna i dječja soba. U kuhinji je ostao frižider, šporet i jedan element dolje a u dnevnoj sobi gore ostao je samo jedan ormar.

Dio namještaja smo odnijeli kod Mace (susjeda) a dio ćemo spremiti u garažu. Radili smo skoro do mraka. Bio sam iznimno umoran a steglo me je i srce, to mi se još nije dogodilo.“

Hrvatski Branitelj Ivan Zvonimir Plavšić ubijen je na Ovčari 20. studenoga 1991. godine. Obiteljski album.

Ivan Zvonimir Plavšić 1939. – 1991., Hrvatski Branitelj ubijen na Ovčari 20. studenoga 1991. godine

Veljača 1992. godine, izgled kuće obitelji Plavšić nakon završetka bitke za Vukovar, autor fotografije: Damir Plavšić
Travanj 1994. godine, izgled kuće obitelji Plavšić nakon završetka bitke za Vukovar, autor fotografije: Damir Plavšić

Damir Plavšić, 22. rujna 2020. godine za Narod.hr

** Damir Plavšić umirovljeni je satnik Hrvatske vojske, 60-postotni ratni vojni invalid, šest puta odlikovan, između ostaloga i za junaštvo u Domovinskom ratu Redom Nikole Šubića Zrinskog. O Domovinskom ratu napisao je do sada tri knjige, a prema njegovoj ‘Bitki za Vukovar’, zajedno s poznatim HOS-ovcem Damirom Markušem, realizirana je istoimena predstava. Dva Damira putovanja na predstave financiraju sami, cijena ulaznica je 0 kuna, a imaju samo jedan uvjet – da na predstavu dođu školska djeca i vide istinu o Domovinskom ratu.

* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr

* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr