Premijer Hrvatske Vlade Andrej Plenković svoju je drugu godišnjicu na čelu hrvatske Vlade odlučio proslaviti ni više ni manje nego u Parizu. A Pariz sam po sebi je dobro mjesto, gdje se dobro jede, dobro pije, dobro je mjesto i za shopping, sjajni komadi, ako ih već ne povedete sobom i dobro se zabavlja… Zašto, dakle, ne proslaviti tolike uspjehe Plenkovićeva dvogodišnjeg vladanja, koji su toliko “usrećili” hrvatski narod, koji mogu opčiniti po takvim vjerodostojnostima i sam Ville de lumiere (Grad svjetlosti).
Naravno, tako velika događanja bi bilo kaj god proslaviti u Zagrebu, na Gornjem gradu, ili pak na Plenkovićevom otoku, to nije tak’ šik, jer Zagreb i Hvar su neke balkanska selendre, to ne zvuči dobro za premijera koji bi trebao upravljati Europom od Nove Godine.
Nužne su, dakle, i adaptacije na lepršave svjetleće, seksi prijestolnice i odgovarajući dekori, fešte, priznanja, luksuzna okružja u kojima se uspijeva zadovoljiti sve stupnjeve skorojevićkog ukusa, blještilo egocentričnog, pohlepnog i bahatog političara treće zone. Priča je dobro znana, vidjeli smo je već i defilirati ispred naših očiju bezbroj puta.
Tako se Andrej Plenković odlučio sa svojom brojnom svitom da proslavu dvogodišnjice svoje vlasti veže za pariške elitne lokacije – ni manje ni više nego La Sorbonne, Carussel du Louvre i Palais de l’Élysée, ne spominjući prethodnog dana cocktail-party u hrvatskom veleposlanstvu pripremljenog za ponovljeni govor o njegovim “uspjesima” koje je izrekao pred Saborom, a koji je zgrozilo brojne zastupnike i prouzročio neugodnu scenu pred očima hrvatske javnosti, TV gledateljstva, da je sve te ispravne kritike opozicije, odslušao u Saboru pognute glave, gledajući u svoje cipele; iz prozaičnog razloga, jer jednostavno nije imao argumenata, koje je pojeo sa svojom neučinkovitom i nesposobnom administracijom i Vladom.
Taj isti premijer ima hrabrosti poslije svega to ponovo ponavljati za grupu odabranih klimavaca iz emigracije u veleposlanstvu u Parizu, i svojoj brojnoj sviti poput kakvog zaigranog srednjoistočnog šeika, zaboravljajući onu emigraciju kojoj je i sam uzrokom, koja bježi iz Domovine u posljednje dvije godine; koji se upravo poklapa sa Plenkovićevim periodom na čelu Vlade RH, a što predstavlja 10 posto hrvatske populacije. Crna predviđanja kažu, ako se ritam nastavi ovim slijedom zahvaljujući demografskoj dinamici hrvatskog egzodusa i nekim zabrinjavajućim projekcijama konjukture gospodarstva do završetka njegova cjelovitog premijerskog mandata 2020, ako prije toga ne završi u Remetincu, onda bi čak i gotovo 30% hrvatskog pučanstva moglo napustiti Hrvatsku, u njegovom četverogodišnjem mandatu.
Premijerova publika – maloljetnici
Uputih se tako na Sveučilište La Sorbonnu, iz čistog kurioziteta, udaljene par stotina metara od mog pariškog stana, da čujem iz prve ruke, što će Andrej Plenković ovog puta reći francuskoj intelektualnoj eliti, misleći da će tu biti nazočni, kakvim sam imao prigode biti nazočan bezbroj puta u sličnim prigodama, značajni predstavnici francuskog političkog, kulturnog i intelektualnog kruga, ugledni gospodarstvenici, koji bi mogli čuti informacije o putevima, transformacijama, reformama Hrvatske i “vizijama” hrvatskog premijera.
Došavši na La Sorbonnu tri minute prije zakazanog termina, penjući se legendarnim bijelim mramornim stepeništem prema svečanoj auli La Sorbonne, vladala je praznina, što je bila rijetkost u mojim prethodnim iskustvima. Došavši do ulaza u svečanu aulu čuo sam neopisivu graju, provirivši u prostoriju vidjevši veliki broj djece, srednjoškolaca nižih razreda od 10-12 godina starosti, već sam pomislio da sam se prevario da sam promašio dvoranu.
Upitavši jednog čuvara na vratima, «Gospodine, gdje je dvorana za predavanje hrvatskog premijera » ? Čuvar mi odgovori sa osmjehom na licu »Gospodine, vi ste već u njoj » ! Smjestih se, dakle, u pozadini velike dvorane gotovo u potpunosti ispunjene sa 200-ak kuriozne dječice, okružene njihovim učiteljima iz pratnje, nekolicinom novinara iz hrvatskih TV postaja. Samo jednu minutu kasnije jedan od najavljivača se oglasio, kao u pravom razredu niže škole sa vrlo zvučno naglašenim « Pst !pst !pst….! » da bi najavio kraj dječje graje, kad profesor ulazi u razred, uvodeći na scenu hrvatskog Premijera i njegovu svitu u prva dva ili tri rezervirana reda. Shvatio sam surealnost te situacije, kakav si plaća luksuz hrvatski premijer, da bi mu se napunila dvorana napunila, jer stvarne publike nema, pa su je tako napunili sa dječjim nejakim glavicama, kako bi oni u zajednici sa njegovom brojnom poput šeikovskom svitom, zaposlenicima iz veleposlanstva, rodbinom članova premijerova kabineta, dali impresiju o prepunoj dvorani glava te legendarne aule pariškog sveučilišta La Sorbonne. Moje priložene fotografije to znakovito pokazuju same za sebe, da ne ispada da pretjerujem u mojim sudovima.
Vidjelo se i po pozicioniranju pratećih TV kamera jedino hrvatskih medijskih kuća, koje su očito po uputama snimale od straga da se ne vidi da se radi o dječjim glavama, ili prema sviti iz prva dva reda, kako bi se zadovoljio optički efekt « velikog uspjeha » premijera, prepune dvorane na slavnoj Sorbonni. On je samo ponovio već jedan isti govor, nešto što je večer prije ponovio za odabrane u veleposlanstvu, gotovo na dlaku isto prevedeno na francuski jezik, ono što je kazao i u Hrvatskom saboru prije par dana, što je on sam proglasio velikim uspjehom njegove vladavine, a što je zgranulo ili sablaznilo svakog ozbiljnog i dobrohotnog hrvatskog građanina i opoziciju u Saboru.
To zaista izaziva pitanje, koja zabranjuje šutnju, ali s dignitetom, tom istom premijeru se trebaju bez isčekivanja postaviti i temeljna pitanja, na takvo neozbiljno, nedolično ponašanje, koje konsternira svakog hrvatskog uozbiljenog građanina.
Pitanje o hrvatskoj realnosti
Ne vjerujući mojim ušima u ono što sam slušao na Sorbonni zapitao sam se na kojoj to planeti taj Premijer RH živi? Što su njegove ideje o ovakovim ekskurzijama, koje sramote jedan državnički i zbiljski gard, degradirajući svojim načinima, ponos jednog vrlog i hrabrog i pametnog naroda, koje ovakova otuđena birokratizirana nesenzibilna odmetnuta skupina vodi i pri tome degradirajući osnove pristojnog i dobrog kućnog odgoja, da ne kažem državničkog garda, s kojim bi trebao biti isprepleten put i rad svakog odgovornog političara.
Plenković se ne ponaša kao nekakav Premijer RH, već kao premijer neke banana republike! On se hvali ispred te male dječice, koja evidentno ne razumiju, kad kaže da je smanjio dug države, iako je Hrvatska najzaduženija zemlja čitave regije i u odnosu na sve svoje susjede, hvali se suficitom države iz koje je pobjeglo 10% stanovništva, a koja ima još uvijek stopu nezaposlenosti blizu 9% populacije i unatoč ovom broju ljudi koji su napustili masovno državu u aktivnom radnom vijeku. Hvali se rastom BDP-a, čiji rast nije u stanju pokriti davanja za kamate po interesima po uzetim kreditima. Premijer očito ne razumije što je jedna aktivna monetarna politika i njen komplicirani ali i jednostavni instrumentarij s kojim bi se djelotvorno moglo djelovati, kada bi bilo minimuma znanja i volje.
Opisao je tako pred svojom svitom i dvjestotinjak djece, kojima je govorio rječnikom koji je tabula rasa za tu djecu, što je sve u svemu bila jedna prava teatarska predstava apsurdnog teatra na pariškoj Sorbonni, kroz jedan čitani tekst na francuskom jeziku, kojem su falile ritmičke sastavnice, senzibilitet, na kojem hrvatski premijer također nije briljirao ili se iskazao.
Dvoje djece su poslije Plenkovićeva izlaganja pročitali pitanja, koja su im bila data što sam i sam gledao, jer su djeca bili ispred mene, na pitanja koja očito nisu shvaćali ni signifikaciju onog što su tražili ili pročitali.
Usudio sam se tada postaviti mirnim i dostojanstvenim glasom, bez ikakvih povišenih tonova i moje pitanje, respektirajući instituciju u kojoj se događaj odvijao :
“Gospodine Premijeru, zar nije čudno da vi situaciju u Hrvatskoj bojate u roza ili ružičastim bojama, kako je sve sjajno u Hrvatskoj, sa pozitivnim pokazateljima, od kada ste vi na vlasti, stanja kojeg vi dajete, a znamo da je stvarno stanje sama suprotnost, a istovremeno, kako protumačiti činjenicu da je za vrijeme vašeg mandata iz Hrvatske pobjeglo, 10% njenog stanovništva. Kako vi gledate na tu činjenicu?”
Naravno, vjerojatno nije očekivao moju nazočnost u publici, a još manje pitanja, jer su pitanja bila već podijeljena nesretnoj dječici, kao lošim glumcima. Farsa je izbila vani na vidjelo dana. On je ponovio svoje već poznate odgovore, da se to dogodilo i drugdje, kao valjan odgovor, kao da me time može zadovoljiti. Druga pitanja se potom nisu mogla više postaviti, jer je trebalo spašavati smiješnu Plenkovićevu predstavu ili farsu na svaki način da sramota ne bude i veća. Ali, dakako, nisam ispustio da prosvjedujem mojim pitanjem, da kažemo Plenkoviću i njegovim pobočnicima, i nalogodavcima, da više nitko nema pravo na tišinu! Sve dok takova pogubna politika bude vođena za strateške nacionalne interese.
Poslije te, kažem komične, a i tužne, apsurdne predstave zapitao sam tih par djevojčica i dječaka, jesu li nešto razumjeli i shvatili, kao u jedan glas su mi uz osmjeh odgovorili, pas grand choses (Ne jako puno). Što bih i ja mogao zaključiti na isti način.
Šokira nas ovo kao metoda, kako se za propagandne potrebe manipulira dječjom iskrenošću, koja bi trebala skandalizirati svakog ozbiljnog promatrača. Zgrozila je i mene osobno, kroz ovo moje viđenje Plenkovićeve eskapade i njegove svite u Parizu u njihovoj promašenoj teatarskoj predstavi apsurda, u kojoj su nesretna dječica pa i hrvatski puk, brutalne žrtve manipulatora koji upravljaju hrvatskom državom!
Poveo je premijer u Pariz na proslavu svoje dvogodišnjice ne vladanja, sav svoj tim. Vidjeli smo i direktora njegova stožera i njegovu zamjenicu Tenu Mišković. Uglavnom, vrla Tena je fotografirala svog premijera iz svih poza i paradirala ne sprijeda već otraga tih sićušnih dječjih glavica, jer ona ima isto svoje objektive. Uz nju je bio i njihov medijski stručnjak.
To je i katastrofalna spoznaja da je jedan Premijer RH uzeo državu kao taoca i razara je i vizualno i stvarno, a svojom je politikom natjerao nacionalno pučanstvo na zbjeg, zbog bespuća u koje ih je dovela Plenkovićeva politika.
Teatar apsurda
Ono što se desilo u Vukovaru je znakovito, gdje je 30000 domoljuba došlo posvjedočiti da više neće biti tišine, dok isti ovi Plenkovićevi kompanjoni, ljudi bezdušni i bez osjećaja za patnje hrvatskih branitelja i mučenika paradiraju , trpe njegovu nepravdu i bezdušnost.
Približila mi se na kraju priče, pri izlazu jedna bakica, obučena u crno, oslovivši me sa “Gospodine Glibota, pročitala sam vaš članak u 7 Dnevno o Plenkoviću, s kojim se u najvećem djelu slažem.” Ne prepoznavši tu ženu, pripitah je, a koje je vaše ime? Ona odgovori: Silvija Luks, a koja je navodno došla za ovu prigodu iz Erevana. Malko začuđen fizičkim promjenama, prisjetih se te gospođe koja je htjela spašavati Jugoslaviju, prije 27 godina, dok smo mi hrvatski domoljubi tražili priznanje za našu državu 1991., dotle je ona sa Žarkom Puhovskim & Co, na L’Arche de la Défense u Parizu, nama proturječila i hodala po svijetu govoreći o izjednačenoj odgovornosti hrvatskih žrtvi i srpskih napadača. Kad se prisjetih tog detalja, to mi je dakao bilo dostatno, da se izgubim iz takve blizine, i tim više i dakako, bez rukovanja i pozdrava! Nisu li i ove nazočnosti uz Plenkovića i na njegovoj Sorbonnskoj predstavi apsurda, također znakovita!?
* Mišljenja iznesena u kolumnama i komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr
Tekst se nastavlja ispod oglasa
