Predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović objavila je kako je posthumno dodijelila odlikovanje Red kneza Branimira s ogrlicom Johannu Georgu Reiβmülleru, izdavaču Frankfurter Allgemeine Zeitunga (FAZ), za osobite zasluge u priznanju hrvatske neovisnosti i promicanje istine o Domovinskom ratu.
Njezinu objavu prenosimo u cijelosti:
“Hrvatska pamti one koji su bili uz nju kada joj je bilo najteže
Posthumno sam dodijelila odlikovanje Red kneza Branimira s ogrlicom Johannu Georgu Reiβmülleru, izdavaču Frankfurter Allgemeine Zeitunga (FAZ), za osobite zasluge u priznanju hrvatske neovisnosti i promicanje istine o Domovinskom ratu, a u njegovo ime preuzeo ga je jedan od sadašnjih izdavača FAZ-a, Berthold Kohler.
Ovo priznanje odraz je iskrene i duboke zahvalnosti Republike Hrvatske i mene osobno gospodinu Reiβmülleru koji je svojim dugogodišnjim, krajnje profesionalnim odnosom kao novinar prenosio istinu o odnosima u bivšoj zajedničkoj državi neravnopravnih naroda, o uzrocima raspada te iste države te naposljetku istinu u krvavom ratu i srbijanskoj agresiji na Hrvatsku.
Svojim je člancima snažno utjecao na tadašnju njemačku vladu koja je priznanjem Republike Hrvatske stvorila osnovu trajnog hrvatsko-njemačkog prijateljstva.
Gospodin Reiβmüller je preminuo na isti datum kao i predsjednik Tuđman, koji je osobno iskreno cijenio ljude koji su mu pomagali na putu do ostvarenja hrvatskog sna o samostalnosti.
Nisu na našoj strani tada bili neki svjetski književnici i apologeti koji su na izopačen način tumačili ratne događaje, opravdavajući rat i agresiju, već su istinu o ratu pronosili časni ljudi koji su jasno razlikovali dobro i zlo.
Johann Georg Reiβmüller bio je jedan od tih časnih ljudi”, istaknula je predsjednica.
Starešina: ‘Nije riječ samo o stotinu i tridesetak uvodnika i reportaža koje je 1990. i 1991. objavio u FAZ-u’
O važnosti Reiβmüllera za priznanje hrvatske neovisnosti pisala je i kolumnistica Slobodne Dalmacije Višnja Starešina ističući kako je on “barem jednom tjedno dolazio u ured saveznog kancelara Kohla i brifirao ga o razvoju situacije, požurujući ga na priznanje. Nakon čega bi Kohl sa strepnjom čekao njegov sljedeći uvodnik u FAZ-u”.
“Reißmüller je ušao u bitku za međunarodno priznanje Hrvatske punim srcem i punim novinarsko-izdavačkim kapacitetom. Nije samo pisao dva do tri članka tjedno, već je i osobno odlazio na ratišta. I sasvim nerazumljivo za današnje nazovinovinarstvo i današnje nazoviangažmane, ne samo da nije tražio ništa, već nije ni želio primiti ništa. Čak ni u vidu simboličnog priznanja. A o bilo kakvim materijalnim nagradama, na kojima počivaju današnji nazoviaktivizmi, u njegovu slučaju nije bilo dopušteno ni pomisliti. Pristao je prihvatiti jedino počasni doktorat Zagrebačkog sveučilišta. Sveučilišta koje je u međuvremenu (p)ostalo rasadnik i promotor crveno obojenih projugoslavenskih ideja i ideologija, koje je Reißmüller u svojem četrdesetogodišnjem novinarskom djelovanju nastojao razobličiti i poslati u povijest.
Upoznala sam J. G. Reißmüllera već kao umirovljenika, u jednom privatnom društvu na Braču, mislim 2007. godine. Već je bio pročitao moju knjigu “Haaška formula” i bio je duboko zabrinut sadržajem, izvjesnošću da hrvatska država pred Haaškim sudom bude osuđena za dva udružena zločinačka pothvata. Iako već narušena zdravlja, imao je ideja kako učiniti nešto i pokušali smo sukladno njegovim preporukama to učiniti. Nije uspjelo. I nije moglo uspjeti jer je hrvatska država zapravo gurala u suprotnom smjeru”, otkrila je Višnja Starešina dodavši kako je Reiβmüller o raspadu bivše Jugoslavije i ratu u Hrvatskoj stotinu i tridesetak uvodnika i reportaža između 1990. i 1991. godine.
