General bojnik Damir Krstičević, danas ministar obrane, na sam dan priznanja Hrvatske 1992. godine bio je zapovjednik 4. gardijske brigade i nadao se priznanju:
“Radost i ogromno oduševljenje. Sreća. Tako smo se osjećali taj dan iako nam nije bilo lako. Znali smo da imamo potporu svog naroda u borbi za slobodu, ali nedostajalo nam je i da dobijemo status priznate države, jer je to bio konačna potvrda da smo na pravom putu. Priznanje je za nas na ratištu značilo veliko ohrabrenje koje nam je ulilo vjeru i samopouzdanje da budemo još bolji.
Hrvati su dugo sanjali svoju državu, a mi smo dobili poticaj da budemo generacija koja će taj san i ostvariti. Taj trenutak priznanja prepoznali smo ključnim. Danas, 25 godina kasnije, ne smijemo zaboraviti ni predsjednika Franju Tuđmana ni ogromnu žrtvu ljudi koji su stradali.
Miro Bulj – Plakali smo od sreće tada i samo još jednom kada sam vidio Knin
Miro Bulj, saborski zastupnik Mosta: “Imao sam 19 godina i kao pripadnik 126. brigade, s desetak svojih suboraca, kojih se dobro sjećam, bio sam na području Dinare, u sinjskom zaseoku Priarica. Kad smo na radiju čuli vijest da nas je Vatikan priznao, plakali smo i ja i moji suborci. Ježim se kad se toga sjetim – zavladali su neopisivo ushićenje, ponos i nada. Još samo jednom tako sam se osjećao – kada sam vidio Knin. Tada smo osjećali da ćemo slomiti velikosrpsku agresiju i vjerovali smo da će sve dobro završiti. Vladalo je strašno zajedništvo, narod i vojska bili su kao jedno tijelo, to bi nam trebalo i danas.”
