„Neki su u Vukovar, u vrijeme obnove, dolazili s kolicima i lopatama, a odlazili s kamionima i modernom mehanizacijom“.
Ovo su riječi nekadašnjeg predsjednika vukovarskog HDZ-a i saborskog zastupnika Petra Mlinarića koji je preminuo prije nekoliko godina, kada je govorio o obnovi objekata u Vukovaru i okolici poslije Domovinskoga rata. I te njegove riječi u izjavama medijima, od prije 15-ak godina, govore kako se svih ovih godina znalo da se na nekim objektima provodila nekvalitetna obnova, da su građani prijavljivali sve te nedostatke, tražili pomoć, piše Večernji list.
Međutim, ništa s time u vezi nije se istraživalo niti su traženi odgovorni za loše obavljene radove. Upravo zbog toga danas čudi tolika nevjerica mnogih kada se govori o lošoj obnovi, kada se najavljuju razne istrage, traži odgovornosti i sl. Vukovarci, kada govore o svojim iskustvima s nekvalitetnom obnovom, podsjećaju na prokišnjavanje objekata nakon obnove, spominju obnovu obnove krovišta ulaza u zgrade u naselju Olajnica, obnovu vanjskih zidova zgrada na Vijencu Ruđera Boškovića, urušavanje krova na obiteljskoj kući…
Nakon završenih radova vlasnici niza obiteljskih kuća morali su ulagati svoj novac i sami organizirati radove kako bi objekt priveli k svrsi jer izvoditelji nisu napravili svoj posao kako treba.
– Mišljenja sam kako je većina objekata kvalitetno obnovljena, a da su ovakvi loše odrađeni poslovi izuzetak. Napraviti kuću na takav način i predati je vlasnicima da žive u njoj jest kao da ste im pucali u glavu. To pravi građevinac nikada ne bi napravio – kaže jedan građevinar s istoka Hrvatske koji je sa svojom tvrtkom radio širom Hrvatske.
Dodaje i kako se vrlo brzo može utvrditi tko je radio koji objekt i tako utvrditi odgovornost, ali i da je pitanje postoje li uopće te tvrtke i gdje su vlasnici.
Posljednja masovna obnova objekata zabilježena je poslije poplava u županjskoj Cvelferiji. Tadašnji načelnik Općine Gunja Hrvoje Lucić, koji je danas u mirovini, kaže kako su mještani čekali na obnovu, ali da se i na tome području svjedočilo nekvalitetno odrađenim radovima.
– Radove na obnovi obavljalo je više od 20 tvrtki, od kojih je nekoliko njih radilo kvalitetno, dok su ostale „fušarile“. Građani su mogli birati hoće li obnavljati sami i dobiti za taj posao od države 40 ili 70 tisuća kuna, ovisno o visini vode, ili pak čekati da im država obnovi kuću. Tamo gdje je država obnavljala svjedočili smo iznimno napuhanim cijenama koje su bile više i od sličnih radova u Zagrebu ili Dubrovniku. Mještani su se žalili, ali dobivali su često odgovor kako je ovo super s obzirom na to kakve su kuće imali. Uglavnom, nije bilo rezultata od svih tih pritužbi – prisjeća se Lucić dodajući kako su dolazili u sukob i s nadzornim tijelima, ali opet bez rezultata.
S odmakom od gotovo sedam godina Lucić kaže kako je bio zadovoljan s reakcijom države i poslom koji je odrađen na terenu, ali i kako je sve to sasvim drukčije u odnosu na katastrofu koja se dogodila u Sisačko-moslavačkoj županiji. Nepuna dva mjeseca poslije poplave došli su i prvi kontejneri za smještaj mještana koji nisu imali kupaonicu niti toalet. Inače, na poplavljenom području bila su postavljena četiri kontejnerska naselja, a najduže je u njima živjela jedna obitelj iz Gunje – čak pet godina.
