Nakon što je predsjednik srbijanske vlade Aleksandar Vučić izjavio u Bačkoj Palanci kako je ‘Hitler htio svijet bez Židova, a Hrvatska je željela Hrvatsku bez Srba’ vlada u Zagrebu, (za sada namjerno ne pišem hrvatska vlada) odmah je morala povući hrvatskoga veleposlanika iz Beograda i srbijanskoga ambasadora u Zagrebu pozvati u Ministarstvo vanjskih i europskih poslova da mu se uruči prosvjed protiv te nevjerojatne klevete uz prijetnju prekida diplomatskih odnosa, piše Gojko Borić za Hrvatski tjednik.
A što je učinio premijer Andrej Plenković ? Ništa osim ispraznih riječi ‘što je previše, previše je’. Konkretni koraci nisu uslijedili. Kako to treba tumačiti? Jednostavno nesposobnošću da vodi državu ili podložništvom nekim stranim silama koje su mu naredile da ‘ne talasa’? A nakon što se vidjelo da je na četničkome derneku na kojemu je Vučić izrekao te strašne riječi bio nazočan član vladine koalicije i predsjednik najvažnije srpske stranke u Hrvatskoj Milorad Pupovac, Plenković ga je odmah trebao izbaciti iz koalicije uz opasnost da pade vlada i da na jesen budu raspisani novi izbori. Ali to taj beskičmenjak nije učinio jer bi za ostanak na vlasti sve dao, čak i ljudsko dostojanstvo ako ga uopće ima u dovoljnim količinama.
Ovo su sigurno teške riječi, no druge ne možemo pronaći opterećeni s tolikom neaktivnošću najviših predstavnika vlasti u Hrvatskoj suočenima s ponižavanjem hrvatskoga naroda od strane srbijanskoga političara koji je za vrijeme Domovinskoga rata na teritoriju Hrvatske huškao srpske pobunjenike na rat protiv vlastite domovine šireći propagandu o Velikoj Srbiji i koji je prijetio da će za jednoga ubijenoga Srbina likvidirati sto Muslimana, točno onako kako su u Drugome svjetskom ratu postupali njemački okupatori s njegovim sunarodnjacima u Srbiji. Toliko je nacistički kod ušao u krv prvome srbijanskom političaru.
Kako je dr. Franjo Tuđman preduhitrio UN i srpske planove: 25 sati koji su odredili sudbinu Hrvatske
U isto vrijeme on hrvatsko reagiranje na njegovu klevetu naziva histerijom premda su službeni odjeci na njegove riječi bili šutnja ili mlako čuđenje, dok su mediji rekli što je trebalo reći, ali to je ostalo bez utjecaja na političare kojima su fotelje vlasti draže i bliže od volje poniženoga hrvatskoga naroda. Posebice je zakazao HDZ iz čijih su redova ponikli političari kao što su Ivo Sanader, Andrej Plenković i Kolinda Grabar-Kitarović, koji su podilazili srbijanskim političarima na način koji ih sramoti ne samo kao dužnosnike nego i ljude. Ali ništa drukčiji nisu bili njihovi protivnici iz oporbe –Ivo Josipović i Stipe Mesić. Prvi je primio na dar od svoga prijatelja predsjednika Srbije Borisa Tadića pretisak srbijanskoga časopisa ‘Zenit’ u kojemu je hrvatožder Ljubomir Micić hrvatski narod nazvao ‘izrodom majmuna i papige’, drugi je tvrdio da Crnogorci nisu bili agresori na Hrvatsku. Hrvatska politička klasa zatajila je gotovo kao cjelina u svojoj politici prema Srbiji i njezinim kvislinzima u Hrvatskoj.
‘Srbobran’ usred Zagreba
Kavgu s Hrvatima započeo je Vuk St. Karadžić tvrdnjom da su na slavenskome jugu ‘Srbi svi i svuda’, odnosno da su barem svi štokavci Srbi, dok su kajkavci Slovenci, a samo čakavci Hrvati. Nakon razvojačenja Vojne krajine u kojoj pravoslavci (Srbi i Vlasi) ipak nisu imali apsolutnu većinu, dio Srba odupirao se uključenju u Banovinsku Hrvatsku. Isto se ponovilo nakon osnivanja Banovine Hrvatske. Za vrijeme mađaronske prisile Dragutina Khuena Herdervaryja, Srbi su bili uz Mađare izbjegavajući suradnju s hrvatskim rodoljubima.
Srpski nacionalistički političar Nikola Stojanović navijestio je verbalni rat Hrvatima u članku ‘Do istrage vaše ili naše’ objavljen u časopisu ‘Srbobran’ usred Zagreba. Dok su se Hrvati stoljećima borili za ujedinjenje Dalmacije s ostalom Hrvatskom, Srbi na jugu naše domovine šurovali su s Talijanima da se to spriječi, a za vrijeme NDH četnici u Dalmaciji traže od fašističke Italije da okupira cijelu pokrajinu. Psihijatar i vođa hrvatskih Srba Jovan Rašković u razgovoru s Tuđmanom tvrdi da su Srbi ‘lud narod’ i ‘remetilački element’ itd. U svim tim pretjeravanjima ipak ima dosta istine. Razlike su u civilizacijskim i vjerskim suprotnostima između Hrvata i Srba bile su znatno veće nego sličnosti tako da je bulažnjenje o ‘troimenome narodu’ bilo izvan svake pameti.
Nakon ubojstva Stjepana Radića i trojice hrvatskih narodnih zastupnika u beogradskoj Narodnoj skupštini svako jugoslavenstvo može se smatrati izdajom. I komunistički pokušaj da preko tzv. bratstva i jedinstva stvore jugoslavensku naciju neslavno je i u krvi propao. Tko je danas ‘Jugoslaven’ i pristaša tzv. zajedničkoga jezika četiriju južnoslavenskih naroda, taj je provokator ili neznalica, vjerojatno jedno i drugo. Da su Srbi s obje strane Drine bili politički zreliji, raspad SFRJ mogao je uslijediti bez rata, ali oni to nisu htjeli. Pokušaji da se Tuđmanu podmetnu riječi kako je Hrvatska željela rat da bi se osamostalila (Dejan Jović) spadaju u tipično srpsko ‘delegiranje’ odgovornosti za vlastite pogrješke na susjedne narode, poglavito Hrvate, prema Sartreovim riječima ‘pakao su oni drugi’. Poslovična su i srpska presizanja za hrvatskim kulturnim dobrima kao Dubrovnikom, (Na vrh Srđa vila kliče, zdravo srpski Dubrovniče), Ruđerom Boškovićem i Ivanom Gundulićem kao i cijelom dubrovačkom literaturom kao i narodnom poezijom, primjerice ‘Hasanaginicom’ itd.
Hrvatsko-srpsko pomirenje nije moguće bez suočavanja s istinom
U Beogradu se redovito naglašava kako će Srbija i Hrvatska uvijek drukčije gledati na svoje međunacionalne sukobe u Drugome svjetskom i Domovinskome ratu, ali te tvrdnje ne piju vodu. Istina postoji, ona nije ni hrvatska, a niti srpska, ona je neutralna ako se zasniva na činjenicama, pri čemu uvijek treba uzimati u obzir uzroke, tijek i posljedice međusobnih krvavih obračunavanja. Ukratko, Hrvati su ušli u prvu Jugoslaviju otvorena srca i s mnogo idealizma, ali su u njoj bili nemilice iskorištavani i ugnjetavani. Tek nakon ubojstva hrvatskih narodnih zastupnika u beogradskoj Narodnoj skupštini vođa patuljaste Hrvatske stranke prava Ante Pavelić osnovao je Ustašu – hrvatsku revolucionarnu organizaciju – koja je u svoj program unijela i mogućnost uporabe sile u svrhu osnivanja neovisne Hrvatske.
Roko Antić: ‘VRO Oluja – Neka pati koga smeta!’
U Drugome svjetskom ratu na području NDH izbio je građanski rat u kojemu su sve strane okrvavile ruke, pri čemu su brojke stradalih često preuveličavane ili umanjivane, no činjenica je da je postotak Hrvata nakon prvoga popisa stanovnika u komunističkoj Jugoslaviji bio manji nego prije rata, dok je onaj srpskoga življa bio veći. Iako su Hrvati razmjerno svome udjelu u stanovništvu Jugoslavije sudjelovali u tzv. NOB-u, Srbi su uskoro poslije rata ponovno postali dominantni u svim sferama vlasti, posebice u represivnima. Nakon sloma triju stupova SFRJ, to jest smrti karizmatičnog komunističkoga vođe J. B. Tita, raspada Saveza komunista Jugoslavije i pretvaranja „JNA“ u srpsku vojsku, svima je bilo jasno da se Jugoslavija približava svome kraju pa su Slovenci i Hrvati (Kučan i Tuđman) predlagali Beogradu (Milošević) miran razlaz preko labave konfederacije, ali Srbi to nisu htjeli prihvatili rasplamsavajući ratove protiv republika koje su htjele samostalnost. Prema konstataciji Badinterove komisije, Jugoslavija se nije raspala vanjskom intervencijom, kako tvrde srpski propagandisti, nego unutarnjim raskolom. Beograd nikad nije htio priznati svoje poraze u postjugoslavenskim ratovima očito se nadajući revanšu u nekoj bližoj ili daljnjoj budućnosti. To je jedan od razloga za sadašnje udaranje u ratne bubnjeve iz Beogradu protiv Hrvatske, ali ne i samo nje.
Njemačko-francuski odnosi ne mogu biti primjer za hrvatsko-srpske odnose
Primjer pomirenja Njemačke i Francuske ne važi za hrvatsko-srbijanske odnose jer Njemačka je potpisala bezuvjetnu kapitulaciju i priznala sve svoje političke grijehe, dok to Srbija nikad ne će učiniti dok u njoj budu vladali vučići i dačići, ali i neki iz sadašnje oporbe. Beograd jer uvjeren da je izgubio samo neke bitke, ali ne i rat. Srbija se nada da će kad-tad povratiti Kosovo, ponovno privući Crnu Goru, razbiti Bosnu i Hercegovinu i od Hrvatske odcijepiti ‘srpska područja’, barem jednu trećinu naše zemlje. Ako ne uskoro, a onda za nekoliko stoljeća. U sklopu toga fantaziranja njeguje tobože veliko savezništvo s Rusijom, Kinom i Njemačkom. Hrvatska vlast i diplomacija nisu svjesne ovih opasnosti, one stalno tvrde kako je u interesu naše države da Srbija uđe u Europsku uniju. A zašto bi tome bilo tako, ne objašnjavaju. Ne, Hrvatskoj nije u interesu da ovakva Srbija bude članica EU-a. Sve dok u Beogradu ne osvoje vlast oni koji će se ponašati kao Nijemci u odnosima s Francuskom, Srbija će biti prijetnja hrvatskoj opstojnosti. U to bi trebalo uvjeriti službeni Berlin. Osim toga, tu je i Republika Srpska čije vodstvo stalno prijeti odcjepljenjem, što bi narušilo čitavu konstrukciju postjugoslavenskih granica i time neposredno ugrozilo Hrvatsku.
No idemo dalje: nakon Vučićevih kleveta Pupovac je u Hrvatskoj reagirao na tipično svoj način, puštanjem verbalne magle pune slatkorječivih zavaravanja javnosti i izbjegavanja konkretnih obećanja glede budućnosti, dok je u intervjuu za Deutsche Welle bio nešto stvarnosniji rekavši kako ‘ne želi biti talac tuđih izjava’. U redu, no Hrvatska je od njega tražila minimum, naime da napusti taj četnički dernek u času kad je Vučić usporedio Hrvatsku s Hitlerovom Njemačkom. Da je to učinio, mogli bismo ga smatrati ne samo srpskim rodoljubom nego i hrvatskim domoljubom, no ovo drugo on očito nije. Na srpskoj je nacionalnoj manjini da pronađe svoga autenitičnijega predvodnika prema onoj Teslinoj formuli kako se ‘ponosi svojim srpskim rodom i svojom hrvatskom domovinom’. Dok se to ne dogodi, Srbi će u Hrvatskoj bio taoci jednoga političara koji sjedi na dva stolca, zagrebačkome i beogradskome. A oni trebaju novoga Svetozara Pribićevića iz doba suradnje sa Stjepanom Radićem.
Vučićeva usporedba znači omalovažavanje holokausta
Začudo da u Hrvatskoj gotovo nitko nije opazio kako je Vučić svojom usporedbom sadašnje Hrvatske s Hitlerovom Njemačkom zapravo naveliko omalovažio holokaust koji je singularni zločin svakako u 20. stoljeću, ako ne i u čitavoj povijesti čovječanstva. Neki su hrvatski političari kao Ivan Vrdoljak čak tražili razumijevanje za Pupovčev prešutni pristanak na Vučićevu klevetu koja je navodno bila rezultat ‘trenutnih emocija’. Ne, to ne stoji, sve što Vučić govori i radi temeljito je planirano, on provocira da bi postigao određene rezultate. Vučić nije jedan običan političar, on je u Srbiji ono što je Vladimir Putin u Rusiji, kreator svih posljednjih odluka u politici, gospodarstvu i medijima. Ništa kod njega nije slučajno. I nagađanje da on ‘gubi kompas zbog Kosova, a ne Hrvatske’, (Večernji list) nije dokazivo. Vučić odavno zna da je Kosovo već izgubljeno i samo traži način kako da to servira Srbijancima među kojima većina odavno ne mari za tobože svoju ‘južnu pokrajinu’. Vučić je populist, vrlo nadareni demagog, izvanredan govornik i notorni lažac, dakle posjeduje sve osobine balkanskoga samodršca koje mu omogućuju ‘vječnu vladavinu’, posebice i zbog razmrvljene i obeshrabrene opozicije u Srbiji. On će Hrvatskoj još dugo zadavati glavobolju, što i nije teško s obzirom na neinventivnost i plašljivost naših političara.
Jedino ozbiljno reagiranje za Vučićevo uspoređivanje holokausta s hrvatskom politikom prema domicilnim Srbima došlo je iz Židovskog informacijsko-edukacijskoga centra Hatikva gdje piše: ‘Ovakav i svaki sličan način zlouporabe strahota holokausta u cilju postizanja političkih, manipulacijskih i drugih dnevnopolitičkih probitaka, pokušaj je gruboga mijenjanja povijesne istine, što je oblik nijekanja holokausta.’ Da je Vučić njemački političar, došao bi pod udar zakona, pa bi hrvatska strana s ovim njegovim omalovažavanjem holokausta trebala upoznati njemačku kancelaricu Angelu Merkel koja mnogo drži do njega jer misli da je on jedini srbijanski političar koji je u stanju ‘zavesti’ Srbe da ‘progutaju’ gubitak Kosova, područja pod kontrolom Amerike. U Njemačkoj postoji stoljetna sentimentalnost spram Srbije još iz vremena borbe protiv Turaka, osnivanja prve Jugoslavije i uspostavljanja komunističke diktature, prema kojoj je službeni Berlin imao nekakvu ‘nečistu savjest’ zbog zločina svoje vojske u Srbiji. Stvari su ipak bili nešto drukčije, Srbija je uvijek bila ruski i francuski ‘igrač’ na Balkanu, Njemačka je tu nastojala uguravati svoje interese, ali bez većega uspjeha. I pri raspadu SFRJ Berlin je bio za opstanak te države dok to krzmanje nisu prekinuli veliki državnici Helmut Kohl i Hans Dietrich Genscher. Hrvatska nije iskoristila svoj ugled u Njemačkoj tijekom Domovinskoga rata i to zbog traljavosti naše diplomacije u Berlinu, no to je posebna priča.
Srbija bi htjela diktirati Hrvatskoj koje će nadnevke svoje povijesti slaviti
Dežurni antihrvat u srpskoj vladi, ministar obrane Aleksandar Vulin, poručio je Hrvatima da odustanu od obilježavanja Oluje pa ih više nitko ne će nazivati ustašama. Kakva drskost! Pomislite kad bi netko Francuzima predložio da ukinu svoj državni blagdan Pad Bastilje jer je tada u tome pariškom zatvoru bilo samo nekoliko kriminalaca, a ne političkih zatvorenika, ili kad bi netko zahtijevao od Nijemaca i Rusa da odustanu od melodija svojih nacionalnih himni jer su istovjetne s glazbom himni Trećega Reicha i Sovjetskoga Saveza. Svaki narod ima neotuđivo pravo određivati svoje simbole, nadnevke i uspomene. Isto se odnosi na srbijanske zahtjeve upućivane više puta Hrvatskoj da se ispriča za zlodjela nad Srbima za vrijeme NDH i čak Republike Hrvatske. Ponajprije, to su već učinili Mesić i Josipović, i kao drugo nije uobičajeno da se ispričavaju pobjednici, a to su bili Hrvati u Domovinskome ratu. Amerikanci i Britanci to nisu učinili spram Japanaca i Nijemaca.
Udruga financirana iz državnog proračuna RH traži od državnog vrha ispriku žrtvama “Oluje”
Kad je američki predsjednik Barack Obama boravio u Hirošimi, poklonio se žrtvama atomskoga napada na taj grad, ali nije izrazio ispriku za to u ime svoje zemlje. Britanci su do temelja srušili njemački Dresden, grad bez ikakve vojne važnosti, (više od 50.000 civilnih žrtava) no nisu se ispričali zbog toga, nego su samo darovali tome gradu zvona za poznatu katedralu Frauenkirche, dok su prije toga u Londonu podigli spomenik zapovjedniku bombardiranja, zrakoplovnome maršalu Arthuru T. Harrisu. I traženje nekih perifernih skupinica u našoj zemlji da se Hrvatska ispriča za kolateralne srpske žrtve Domovinskoga rata spadaju u orkestraciju srbijanske propagande protiv Hrvatske. Nevine žrtve svih strana zaslužuju svaku sućut, ali nikako se ne smiju politički instrumentalizirati kao što neprekidno čine srpski nacionalisti koji povećavaju svoje žrtve na astronomske visine i time truju odnose među živima bez izgleda na njihovo razumno poboljšanje. Krajnje je vrijeme da Hrvatska izvrši ispravljanje krivih brojki tuđih i svojih žrtava tako da i tu bude važila izreka ‘čist račun, duga ljubav’.
Srbijanci moraju odustati od igranja uloge velikih antifašista kad to nikako nisu
Sadašnja Srbija ni u kojem slučaju nema pravo spočitavati Hrvatskoj povezanost s ustaškim zlodjelima. Neka najprije pomete pred svojim vratima. Srbija je gotovo cijelo vrijeme Drugoga svjetskoga rata bila pod kontrolom njemačke vojske i raznih srbijanskih antikomunističkih postrojba za razliku od NDH gdje su se odigrale najveće partizanske bitke protiv Nijemaca, Talijana i njihovih saveznika. Četnici s obje strane Drine naveliko su surađivali s talijanskim i njemačkim okupatorima. U lipnju 1942. njemački SS-ovski časnik odgovoran za Srbiju, Emanuel Schäfer, javio je Sigurnosnom uredu Reicha da je Srbija ‘judenfrei’, slobodna od Židova, dok su u Hrvatskoj Židovi imali priliku spašavati se bijegom u talijansku zonu i partizane, a neki su postali ‘počasni arijevci’ i tako spasili svoj život. Beograd je osim toga postao prvi grad u Hitlerovoj Europi s oznakom ‘judenfrei’! Uostalom, Ljotićev ‘Zbor’ bila je prva fašistička organizacija u Kraljevini Jugoslaviji, a Nedićev režim itekako je surađivao s njemačkim okupatorima, potajno pomažući i Dražine četnike. Tito je kraljevskom pukovniku i kasnijem generalu D. Mihailoviću nudio suradnju, ali on je to odbio. Beograd je oslobođen od okupatora i njihovih srbijanskih saveznika tek u suradnji Titovih partizana i sovjetske Crvene armije. Odnedavno u Srbiji je pokrenuta inicijativa da se posmrtni ostatci fašista Dimitrija Ljotića vrate u majčicu Srbiju. Zašto ne, neka im bude, ali molimo neka ne igraju lažnu ulogu velikih antifašista kad to nikako nisu, piše Gojko Borić za Hrvatski tjednik.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
