Jutrošnje hitne obavijesti poslane na mobitele građana Zagreba predstavljaju nepotrebno poticanje osjećaja panike i nervoze, jer sadržaj poruke nije proporcionalan alarmantnom načinu na koji su iste bile poslane. Obavijest o tome da se danas neće održavati nastava nešto je što se ne tiče svih građana koji su zaprimili taj podosta potresni ranojutarnji poziv, no još važnije od toga – roditelji s djecom školarcima oduvijek su imali kanale putem kojih su mogli saznati da na određeni dan neće biti nastave. Ti su kanali bili organski, lokalizirani i neusporedivo ljudskiji od hladne i glasne poruke s crvenom pozadinom koju šalju bezlični strojevi hitnih službi, piše Luka Goleš Babić na svom blogu Sapere Aude.
Potiče li se ovdje ponovno masovni strah radi partikularnih interesa?
Zašto, pitamo se, odjednom isprobavamo hitne alarme za nešto što objektivno gledano nije ni približno toliko hitno da svi građani moraju dobiti tu informaciju u pola 8 ujutro? Shodno tome, zašto tehnologiziramo nešto što ne traži tehnologizaciju – ima li danas, na području Zagreba, zaista roditelja do kojih škola ne može doći kako bi ih izvijestila o disrupciji u uobičajenom radu?
Nismo li upravo zbog takvog (nepromišljenog) inzistiranja na hiperinformiranosti faustovski pristali na to da djeca od najmlađe dobi imaju mobitele, kako bismo svi u svakom trenutku znali što se događa? Čemu onda daljnja tehnologizacija relativno uobičajenog izvještavanja o odgodi nastave?
Imajući na umu raznorazne obrasce djelovanja društvenih autoriteta posljednjih godina, sve nas ovo navodi i na pitanje potiče li se ovdje ponovno masovni strah radi partikularnih interesa? Ili se pak sustav hitnih obavijesti isprobava u stvarnom vremenu za moguće buduće krize? U tom slučaju elementarna pristojnost i politička odgovornost zahtijevaju da građani budu unaprijed upoznati s takvim planovima, a ne da se njihovo jutro i nevrijeme koriste kao poligon za eksperimentiranje novih tehnologija.
Izvjesno je da će se tehnologija alarmiranja građanstva i u budućnosti koristiti i kada treba i kada ne treba
S apstraktnije razine u ovom slučaju svjedočimo još jednoj manifestaciji inherentnog problema suvremene tehnike, a to je da ona zbog svoje česte skupocjenosti, kao i zbog važnosti koju joj pridajemo u upravljanju našim polisom, ne može a da ne bude iskorištena jednom kada smo ju implementirali u dano okruženje. Neil Postman naširoko je pisao o tom problemu u svom pronicljivom djelu [Tehnopolis], gdje je na povijesnom primjeru razvoja medicinskih operativnih tehnika i alata pokazao da se broj obavljenih operacija – uključujući one nepotrebne ili koje su se mogle izbjeći – iznimno povećao od kada su ti alati uvedeni u bolnice.
Moderno se društvo u tom smislu često vodi tezom da su najskuplji tehnički izumi oni koji se ne koriste, stoga im je bolje pronaći namjenu čak i kada za njihovo korištenje objektivno nema potrebe.
S obzirom na permanentnu, plutajuću anksioznost koju moderni svijet osjeća od kada je raskinuo svoju povezanost sa sferom transcendencije, a koja je konkretizirana i uvećana pod okriljem raznih kriza posljednjih desetljeća, izvjesno je da će se tehnologija alarmiranja građanstva i u budućnosti koristiti i kada treba i kada ne treba.
>Nevrijeme u Zagrebu: Ima ozlijeđenih, vjetar do 120 km/h, preko 360 intervencija
Tekst se nastavlja ispod oglasa Tekst se nastavlja ispod oglasaIzvor: narod.hr/Sapere Aude
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr dopušteno je registriranim korisnicima. Čitatelj koji želi komentirati članke obavezan se prethodno upoznati sa Pravilima komentiranja na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr te sa zabranama propisanim člankom 94. stavak 2. Zakona o elektroničkim medijima.