Uvjek si činio sve da ne stršiš iznad gomile.
Kupio si svoja široka ramena da ne udaraš u slučajne prolaznike.
Spuštao torzo da ne vide koliko si velik.
Nosio prekratke hlače da ne kažu da kupuješ u dućanu za velike.
Zabavljao okupljene na svoj račun.
Kada si imao davao si bespovratno onima koji nemaju.
Potajno čitao knjige i tek ponekad o njima pričao s onima koji ih razumiju.
Pristao na prosječnost, pravio se jednim od njih, prihvaćao teme koje ne odudaraju od zidova kutije u koju su te stavili.
Kupio si zrnca ulične mudrosti od onih koji su prošli život .
Opraštao zločine protiv sebe.
Prešutio izdaje.
I ponovo pružao ruke onima koji su te prevarili.
I kada ti kažem da se ispraviš i raširiš ramena, podigneš glavu, sakupiš ordenje, gledaš me u čudu.
Sa osmjehom koji dobro razumijem.
Samo da znaš.
Ipak ću učiniti sve da se ne ispune pisma.
Za odjeću tvoju, neće baciti kocku… I tvoga boka ponovo probosti neće…
* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr
Tekst se nastavlja ispod oglasa
