Razgovaram eto sa mojim mamom neki dan.Reče ona oduševljeno:Jesi li gledala Nedjeljom u 2? Kako je lijepo govorio onaj voditelj –
pozvao ljude da ne mrze i ne psuju i ne vrijeđaju.
Moja mama svaki dan ide u crkvu.I stalno sluša Katolički radio. Moja mama je dijete rođeno u Drugom svjetskom ratu. Nije znala zašto joj se otac vrati bos, krvav i izgladnio iz rata. Bitno je bilo da je bio koliko toliko živ. Čak o tome nikada nije govorila. Od drugih sam čula što je bio Križni put. Tek ponekad bi sa suzom u oku spomenula kako su kao djeca plakali kada su došli po njenog dadu i odveli ga u zatvor jer nije htio prepisati zemlju državi.
Ja ga se sjećam jedino sa slika.Prerano je otišao.
Ujak svećenik i ona, moja mama,nikada me nisu učili mrziti ljude koji su upravljali sustavom u kojem sam odrastala. Uvijek i jedino su govorili o opraštanju i Bogu kao jedinom sucu kojemu treba vjerovati. A onoj televiziji i novinama nisu vjerovali ništa. To je bila jugoslavenska televizija.
I novine.
I gle čuda! A sada ta ista televizija i novinarska ekipa koja radi u javnim, običnim ljudima koji se ne služe internetom, dostupnim medijima,
nosi naziv hrvatska! I oni joj vjeruju! Jer eto, konačno je država u kojoj žive Hrvatska, pa su onda i mediji, valjda isto hrvatski.
Tako bi to trebalo biti. I onda ih oduševe ljudi koji na kraju emisije u kojoj je bilo svašta, pozovu na toleranciju i borbu protiv mržnje.
Vjeruju im i kada ti isti kažu tko ne valja, tko je najnepopularniji političar ili koga treba izbaciti iz javnog prostora.
Vjeruju i onima koji pričaju viceve i onima koji lijepo i sabrano i mirno govore.I sviraju klavir.Fini neki ljudi.
Sve oni to vjeruju radi pridjeva. Radi jednog pridjeva.Kojeg su tako dugo čekali.Hrvatski!
Jer, ljudi bježe ili se spremaju na obranu samo od vidljivih stvari.Od vidljivog, prepoznatljivog neprijateljstva. A kad je neprijateljstvo ili laž ili manipulacija umotana u fin, sjajan papir – toga se se ne boje.
Iako sadržaj umotan u taj papir malo po malo napada njihove vrijednosti, iznosi laži o lako provjerljivim činjenicama, slabi njihove obrambene mehanizme.
Kao vječni Trojanski konj.
Završila bih citatom:
NENAD PISKAČ — Režim bi nas mogao poštedjeti mrcvarenja! Neka jednostavno prestane s demosom komunicirati dosjetkama Stankovića, Macana, “satiričara”, “opinion makera” – slugu za sva vremena i sve režime.
Poštenije je otvoreno, dosljedno “mainstream” politici sveopćega inkluzivizma, usvojiti ustavni zakon o obvezi hrvatske šutnje.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
