Užurbano nam se približava mjesec svibanj.
Miris graha
sluti se u zraku oko prvoga.
Općenarodna strka po parkovima
i šetnje oko uzavrelih kotlova vrućeg variva s kobasicom
sjećaju radni narod na neke prošle dane.
U bivšoj Jugi to je bio mjesec
posvećen ritualima dozvoljene komunističke religije i slavljenja njenog vrhovnog vođe.
Praznik rada slavio je rad!
Teški osmosatni rad svih naroda i narodnosti koji bi počeo općim izlaskom na livade i parkove u kojima su drugovi prvo držali govore i hvalospjeve
svim radnim dostignućima svojih subjekata.
Onda bi išli kotlovi sa uzavrelim grahom i kobasom i obavezni crveni karanfili da neutraliziraju postprandijalnu završnicu dana.
Sve je to bilo zagrijavanje za najveći dan.
Rođendan Maršala.
U općoj ekstazi trčala se urnebesna štafeta, pripremao slet i čekalo da se veliki vođa u par šablonskih riječi obrati sakupljenima i onima mandatorno priključenima uz TV prijemnike .
Kult ličnosti u svojoj punoj objavi.
Čujem tako da ove godine nakon dana Graha koji se brižno njeguje isto tako slijede veliki događaji.
Naime, dolazi nam važna gošća.
Gospođa Merkel
Iz zemlje vrlo omrznute za vrijeme maršala i sletova.
Nije bas na dan njegova rođendana, nego tri dana kasnije .
Dolazi dati gromoglasnu podršku sestrinskoj stranci pučana, našem HDZ u!
Čudno je to, jer ona baš ne hoda po takvim skupovima.
No valjda je čula da je ovo jako važno pa se sprema na put.
Ekipe novinara jedva su dočekale takvu radosnu vijest!
Naime, naš premijer je već unaprijed rekao da nema namjeru ići na jedno drugo mjesto ,
koje se za vrijeme vladavine onoga kojemu su se nosale štafete
nije smjelo ni spomenuti.
Ne stigne on na Bleiburg.
Reče on da ima taj dan,
nekog puno važnog posla.
Sada znamo i kakvoga.
Gdje ćeš imati važnijeg posla nego biti sa svojim narodom toga dana??
Proći, rukovati se, pitati kako je i to….
Takve prilike rijetko tko propušta.
Kada narod dirnu emocije, a ti si s njima.
Vole to ljudi.
Dakle, to je dan kada će puno Hrvata krenuti na put prema Bleiburgu
odati počast
bez suda pobijenim ljudima
čije kosti još ni jedna,
recimo Hrvatska,
vlast nije zatražila da se dostojno pokopaju.
A narod ih pamti.
I djecu i žene i njihove pletenice.
Veseli primatelj štafete iz prvog djela priče ih je sve bez suda osudio na stravičnu smrt .
No kako je glavni moto njegovih mentalnih nasljednika, konzumenata graha i karanfila,
gledanje u svijetlu budućnost i zaboravljanje prošlosti,
to bi u ime mira, bratstva i jedinstva, Regijona i Brisela i općenite stabilnosti, trebalo nekako zataškati i maknuti iz centra pozornosti.
I tako bas na taj dan dolazi našoj vladi velika gošća , dati podršku na nadolazećim izborima.
Jer kažu ljudi da im baš nešto treba podrška.
Ne pozna narod nikoga sa njihove liste .
Ali ih valjda pozna gazdarica.
Ne može naša vlast bez gazda.
Pa Begeš brzo zamijenila Briselom.
Ta gošća je inače čuda odradila za svoju zemlju.
Lijepo je svom narodu dovela more stručnih ljudi. Stotine tisuća doktora, inženjera i nuklearnih fizičara.
Na rubu Nobelovih nagrada.
Sve poznate face kojima ne trebaju nikakvi dokumenti kada preskaču granice za identifikaciju.
Samo pokažu svoj pametni mobitel i granična ih odmah pušta.
Dok čekaju na papire
da im ne bude dosadno,
izvedu koji pokus iz svog laboratorija na kakvom javnom mjestu, ono da ne zaborave kemiju, fiziku i to.
Kaže ona da ih je previše kod nje pa bi i nama kojega poslala taman da razveseli goste ovo ljeto na kojoj rivi.
Velika duša je to.
Brine stvarno i za njih i za nas i cijelu Europu.
Eto, baš na dan njenog dolaska neće na žalost biti ovdje dovoljno Hrvata da ju dostojno dočekamo.
Puno će ih krenuti put Bleiburga.
No, ne treba brinuti!
Za doživljaj će se sigurno pobrinuti
koalicijski partneri.
Oni isto žele silno u Europu .
Bas u Parlament.
Mi imamo izvanredan sustav izbora naših manjina.
Dovoljno da glasaju sami za sebe i već postaju vlast.
To bi mogli i njoj predložiti!
Jedan glas jedan predstavnik.
Da svima tamo koji sjede
objasne kako je njima teško biti ovdje među nama .
Sa suzom u lijevom kutu desnog oka, spuštenoga nosa do nagiba potpune perfekcije
tragičnog pogleda uvježbanog pred ogledalom
na ćirilici
će dušu da isplače naš kronično ugroženi Milorad.
Biblijski paćenik Job je ništa naspram njega.
Čisti amater.
Da dojam bude što žešći,
dovest će sa sobom i cijelu eskadrilu
Lastinih autobusa.
Onako kao u dobra stara vremena kada se išlo na slet, a onda poslije na jogurt .
Možda dođu i ranije.
Na grah.
Od prvog do 18.
Da počasnim koalicijskim plotunima dočekaju sve koji trebaju doći .
I Junkera ako bude sreće.
Da se čuje i zamiriše i do EUROPE i do Regijona .
Dolje među narodom spremaju se ljudi .
Ne daju zaboraviti nevine žrtve.
Idu za Bleiburg.
Naučili su na zabrane, naučili na progone .
I ove nove sa kojima konzumenti prvomajskog graha i tekako imaju veze .
I karanfilaši .
I razni preodjeveni bjelosvjetski hoštapleri .
Jučer komunisti, danas globalisti.
Idu Hrvati odati počast mrtvima, a onda
Hodati za život!
Zaštititi svoje nerođene, rođene, ponižene, protjerane .
Vratiti iseljene.
Hodati za život Domovine.
U svim najvećim gradovima zemlje.
Za svoju svijest , za svoj opstanak.
Jer nama je kroz povijest jedina konstanta i svjetionik bio samo onaj
Koji je Put, Istina i Život .
Zato smo još uvijek tu .
I ostat ćemo.
Iz prkosa, iz inata.
Dok nam živo srce bije .
Tekst se nastavlja ispod oglasa
