U užurbanom svijetu bitno je stići na cilj.
Što brže.
Što prije.
Proces putovanja treba biti što kraći i efikasniji.
Vrijeme je novac a plaćeno iskustvo užitka ili obaveze koja nas čeka na destinaciji treba biti isplativo.
Zapadni svijet ovaj proces je učinio do savršenstva.
Automatizam jednog efikasnog robota najpoželjnija je odlika kojoj se stremi.
Djeca u automobilima imaju ugrađene televizore ili najsuvremenije pametne telefone ,naoružani video igrama.
Samo da ne gledaju kroz prozor.
I ne pitaju gdje smo , što se tu dogodilo , zašto i kako.
Cilj je doći do odredišta.
Cilj je odigrati što više igrica.
Prelaz na drugi nivo.
Realnost oko sebe , ignoriraj putniče.
Ne govori da ne budeš pitan.
Ne daj da te išta uznemiri.
Većina cesta ne polazi kroz naseljena mjesta.
Autoputi su vrhunac zaobilaženja.
Dosadni , jednolični.
Trasirani daleko od bilo kakvih prizora koji mogu omesti pažnju.
No njega nitko ne može ignorirati.
On je zid.
Granica.
Velebit.
Samo jedan. Sa imenom u kojem su dvije riječi : vele i bit…
bitak i bivanje u svojoj veličini.
Netko ga je davno shvatio.
I upozorio da se na putu nalazi jedan veliki prirodni zid.
Granica koja se ne da lako prijeći ni zaobići.
Ni presjeći.
Mjesto koje zaustavlja dah.
Izaziva poštovanje.
Strah i divljenje u jednom.
Mjesto na čijim su se obroncima i poljima odigravale najdramatičnije bitke.
Mjesto vila.
Mjesto hajduka.
Mjesto snijega.
Leda.
Mjesto bure kojom prijeti svakome tko dolazi na njega s juga i ispraća one koji su ga prošli.
Mjesto koje upozorava , ne igraj se sa mnom !
Ja sam granica koju ne možete tek tako prijeći.
U svakome od nas spava jedan takav Velebit.
Mnogi dozvole drugima da ga prelete avionom.
Da prokopaju kroz njega tunele.
Da ga miniraju i naprave ceste.
Da počupaju njegove borove.
Da opustoše njegove padine.
Da zaborave njegova stratišta.
Uspomene.
Grobove.
Junaštva.
Njegove divove.
Njegove vukove.
No njihov zaborav ne pobija realnost postojanja.
Postojanja granice koju nitko samo tako , bez dozvole ne smije prijeći.
Jer ne zamaramojmo se puno svojim umijećima.
Pustio nas je samo tamo gdje je najtanji.
Najblaži i najpristupačniji.
Tamo gdje je dozvolio.
U svakom čovjeku spava jedan Velebit.
Jedna veličina jednog bitka.
Koja traži poštivanje , divljenje.
Pred kojom se zastaje.
I moli dozvola smije li ju se prijeći.
Ta granica dijeli dva svijeta.
Dvije klime.
Dva krajobraza.
I kada ga prijeđete uz dozvolu , ne mislite da ćete lako sa morem..
Koliko god pitomo , toplo i divno izgledalo.
Pogotovo ako vas
Velebit isprati burom.
Za one koji prelaze granice bez pitanja , za one koji sa podsmjehom misle da mogu
pregaziti sve , sjesti na jedrenjak i rugati se
planinama…
Neka nikada ne zaborave na buru..
Ona nije samo vjetar..
To su duše hrvatskih vitezova..
Velebita..
Na granici između dvaju svjetova…
Stoji vječno Vila Velebita….
* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr
