Grubišić za Narod.hr: Protiv sam državnog intervencionizma kojeg je provela Vlada 2020.

Foto: Snimka zaslona

Početak nove godine prilika je da se osvrnemo i na hrvatsko gospodarstvo u protekloj godini. Naš sugovornik za tu temu bio je ekonomist Andrej Grubišić.

Narod.hr: Kraj 2020. i početak 2021. prilika je za analizu protekle godine. Kako nam, ekonomskom smislu, možete prokomentirati godinu koja je iza nas? Imali smo zaista izazovno vrijeme s obzirom na korona-krizu. Kako se Plenkovićeva vlada nosila s tom krizom?

Andrej Grubišić: Već i u Vašem pitanju krije se jedan dobar dio problema u Hrvatskoj. Pitate kako se vlada odnosno politika nosila s tim – u Hrvatskoj se u glavama mnogih ljudi jako puno toga svodi na to kako se ponaša država i što ona po nekom pitanju radi ili ne radi. Kao da se svijet i naši životi okreću oko države. To je jedan sociološki fenomen, u sklopu kojeg su mnogi prihvatili da mnogo bitnih odluka za pojedinca i obitelj donosi neki činovnik, a ne mi sami.

Što se tiče ekonomije, razvidno je kako je usporavanje bilo posljedica prije okolnosti vezanih uz Covid, međutim, moramo isto tako reći da gospodarstvo samo po sebi nije imalo problema s Covidom, nego s administrativnim zabranama kretanja ljudi i, posljedično, otežane razmjene dobara, a posebice usluga. Dakle, kao direktna posljedica administrativnih zabrana i ograničenja došlo je do poremećaja u ekonomskim tokovima što je rezultiralo padom ukupnih gospodarskih aktivnosti.

Jedna od bitnih stvari za istaknuti je da, kada govorimo o tzv. nacionalnoj ekonomiji, ne smijemo zaboraviti da to tzv. nacionalno ne znači da pripada svakome. To govorim zato što postoje biznisi koji su bili jače izloženi krizi, poput turizma i ugostiteljstva, a postoje neki sektori koji su bili manje izloženi, poput proizvodnih djelatnosti koji svoje proizvode izvoze na strana tržišta, a postoje djelatnosti i biznisi koji gotovo uopće nisu bili dotaknuti covid krizom, dapače, mnogi su nastavili svoj rast i tu se u najvećoj mjeri radi o biznisima tehnološkog tipa – bilo da se radi o web-aplikacijama, razvojima softverskih riješenja itd. Dakle, nisu svi bili pogođeni na jednak način. Mi kolokvijalno kažemo „hrvatski turizam”, „hrvatski IT sektor”, doduše, možemo ih tako nazivati u smislu vlasništva nad tim biznisima – ako su, primjerice, u vlasništvu hrvatskih osoba ili obavljaju svoju djelatnost na hrvatskom teritoriju. Međutim, rezultati tih biznisa pripadaju isključivo njihovim (privatnim) vlasnicima. U tom smislu, kad su vremena za te kompanije dobra, koristi ostaju onim dionicima koji su direktno vezani uz njihovo poslovanje, dok isto vrijedi i u lošim vremenima, tijekom kojih lošiji rezultati dominatno negativno utječu na te iste, s biznisom povezane dionike. Očekivani pad ukupnog gospodarstva u 2020. od 9% je agregirani pokazatelj relativno heterogenog utjecaja Covid krize na različite sektore u sklopu čega će mnogi pasti znatno više od tog prosjeka, ali će neki usprkos Covidu rasti.

Reakcija države na covid-krizu nije bila adekvatna

Druga stvar koju smo vidjeli jest da je reakcija države bila takva kakva je bila. Osobno sam velik protivnik negativnog državnog intervencionizma za kojeg mislim da se dogodio u Hrvatskoj (uz činjenicu da je već uvelike prisutan neovisno o Covidu), a to je situacija u kojoj država ima ulogu aktivnog sudionika koji bira koliko novaca će kome i pod kojim uvjetima dati, pa smo onda imali mjere poput onih da se daje određene iznose za firme koje su u prihodima pale za određeni postotak i to sa svrhom isplate plaće. U takvim okolnostima dolazi do diskriminacije jer državni činovnik samoinicijativno i dekretom odlučuje kome će i pod kojim uvjetima dati sredstva koja će nekome morati uzeti, bilo kroz postojeće ili buduće poreze. Tu mislim da je država trebala odreagirati na sljedeći način, tzv. pozitivnim državnim intervencionizmom, a to bi značilo da državna uloga ne bude aktivna nego pasivna u sklopu čega se odluke što napraviti s novcem ostavljaju biznisima i građanima. To se moglo napraviti primjenom velikog „tax breaka” sredinom ožujka kad je došlo do krize zbog „lockdowna”. Poštenim sam smatrao da se svim poreznim obveznicima u Hrvatskoj po svim osnovama i neovisno čime se bave, i jeste li pravna ili fizička osoba, napravi takozvani „tax break”, što znači da bismo svi mi koji po bilo kojoj osnovi dugujemo neki porez u tom trenutku – bili oslobođeni tog poreza. Konkretno, to bi u tom trenutku značilo oko 12 milijardi kuna koje biznisi odnosno građani ne bi trebali platiti državi što su otprilike prihodi države od poreza i doprinosa na mjesečnoj razini. Svatko od nas bi s tim novcem sam odlučio što će napraviti. To bi, po meni, imalo puno više pozitivnog utjecaja od ove intervencije koja je napravljena. Usput, ona je napravljena sa 8 milijardi kuna, a medijska pompa oko toga je bila toliko velika i jaka da se pokušalo ostaviti dojam kako je ta svemoguća i sveprisutna država jako dobra i da nema nje nitko od nas ne bi mogao dalje živjeti. Jedino što se zaboravlja da država ne dijeli svoje novce, nego tuđe. Dakle, istim onima kojima uzimaju, tim istima zapravo dio tog novca vraćaju, doduše, na način da mnogi nisu dobili ništa, što je diskriminatorno. Država nema svoje novce – sintagma „državni novac” – je romantizirani izraz za nešto što ne postoji. Ne postoji državni novac, postoji samo novac koji prođe kroz državu. I, druga stvar za koju mislim da se trebala napraviti, a nije se napravila jest sveobuhvatan povrat poreza – znači da su sve fizičke osobe koje su zaposlene u privatnom sektoru jedan ili dva mjeseca trebale direktno na svoje tekuće račune primiti iznos od, recimo, 3.000 kn. Uzmimo da je to milijun ljudi puta 3.000 – to je 3 milijarde kuna ako to traje jedan mjesec. Ako traje dva mjeseca – to je 6 milijardi. I opet, neka građani sami odluče na što će potrošiti taj novac. A mi smo imali intervenciju gdje je to išlo PR-ovski da se „spase radna mjesta” i da biznisi koji su kvalificirani za to isključivo po arbitrarnoj prosudbi države trebaju taj novac isplatiti za plaće. Pri tome se ne vodi računa o tome da su radnici samo jedna od interesnih skupina. Naime, biznis mora servisirati interese svih dionika u dostatnoj mjeri kao preduvjet da preživi – isplaćivati plaće radnicima, plaćati fakture dobavljačima, isporučivati proizvod ili uslugu kupcima, platiti kamatu ili glavnicu banci odnosno kreditoru, platiti državi porez i, naposljetku, ostvarivati adekvatan profit odnosno dividendu za vlasnika koji korespondira riziku kojem su ulagači (vlasnici) izloženi. Dakle, puno je tu bilo PR-a u smislu da je država napravila nešto bez čega nitko ne bi mogao dalje funkcionirati. Upravo suprotno, mislim da je država mogla napraviti još više na način da je bila pasivnija u tome svemu i prepustila više inicijative privatnom sektoru kroz „tax-break“ i sveobuhvatni povrat poreza. Utjecaj bi bio oko 15 do 18 mlrd kuna (do dva puta veći od postojećeg) i ne bi bilo diskriminacije. Naposljetku, svatko od nas, u kapacitetu fizičke ili pravne osobe, raspolagao bi tim iznosom na način koji mu, po vlastitoj prosudbi, donosi najveću korist. Na taj način bi država imala pasivnu ulogu, a ne aktivnu u kojoj je svaka interesna skupina povlači za rukav. Proračunski deficit koji bi na ovaj način nastao bi se zatvorio državnim zaduženjem, što je kolektivno zaduženje svih građana i biznisa u RH, koji će taj dug kroz buduće poreze servisirati. Usto, ovo je bilo dobro vrijeme za početak smanjenja državne potrošnje, što se nažalost, neće dogoditi. Ne čudi da mnogi u politici ipak preferiraju direktnu kontrolu nad novcem i PR-ovski im je oportunije ostaviti dojam da oni nešto „dijele“ i „spašavaju“. Ako već ne možemo očekivati smanjenje državnih rashoda, potrebno je čim prije dopustiti svim sektorima da nastave s radom uz pridržavanje epidemioloških mjera. Dakle, bitno je dopustiti rad i održavanje gospodarske aktivnosti. To ne treba miješati s nužnim pridržavanjem razumnih epidemioloških mjera.

A što se tiče nesretnih potresa, tu stječem dojam da to neće znatno utjecati na ekonomiju i da će zapravo pokrenuti jedan dio investicijskog ciklusa koji je možda bio odgađan jer privatni vlasnici nisu bili spremni, a dio ni financijski sposoban (posebno na području Sisačko-moslavačke županije) na značajnija ulaganja u svoje nekretnine, a sada ćemo imati situaciju da će obnova i ulaganja ići iz nužde gdje će, sasvim sigurno, jedna od interesnih skupina biti građevinski sektor – čiji interes je u cijelosti legitiman – to će na ukupnu ekonomiju vjerojatno imati pozitivan utjecaj, ali ne i na sve sudionike gospodarske aktivnosti i građane. Ovo napominjem u kontekstu uobičajene rasprave o ekonomiji na nacionalnoj razini, gdje ukupni rast ili pad ne znači da svi imaju iste rezultate odnosno koristi ili štete.

Treća stvar koju primjećujemo je da u Hrvatskoj nismo vidjeli, ni u programu HDZ-a ni SDP-a, dakle dvije najveće stranke prije izbora da je predviđeno reduciranje uloge države u gospodarstvu. Dakle, mi ne vidimo ni jednu od sljedećih stvari za koju mislim da bi trebalo napraviti – ne vidimo ozbiljnije planove privatizacije i izlaska na burzu državnih poduzeća (dapače, postoje planovi nacionalizacije INA-e), ne vidimo ukidanje i reduciranje subvencija, ne vidimo liberalizaciju školstva, mirovinskog i zdravstvenog sustava, ne vidimo ukidanje različitih diskriminatornih poreznih stopa na dohodak, dobit, PDV-a, reduciranje broja ljudi u prekomjernoj administraciji itd. Primjerice, problemi u zdravstvenom sustavu nisu problemi koji su nastali zato što netko od postojećih ministara ne radi svoj posao dobro ili zbog Covida, to su problemi koji su akumulirani kroz 30 godina, a posljedica je činjenice da je preko 95% sredstava koji kolaju zdravstvenim sustavom pod direktnom državnom kontrolom. Mirovinski sustav u kojem je prosječna mirovina 300 eura se ne može smatrati poželjnim za buduće umirovljenike. Oba sustava bi trebalo liberalizirati i dati više prostora privatnoj inicijativi. Ovo nije stvar ideologije, nego objektiviziranog pristupa analizi činjenica i rezultata postojećih sustava. Nadalje, ne vidim planove da se ukupna državna potrošnja smanji u naredne 4 godine jer uz plan koji su imali HDZ i SDP, očekujem eksploziju državne potrošnje što će imati i negativne reperkusije na naredne 3-4 godine jer će otežati mogućnost bržeg rasta gospodarstva.

Česi i Poljaci nas prestigli

Pozdravljam smanjenje određenih poreznih stopa od 2021., doduše apeliram na ukidanje diskriminacije – npr. porez na dobit od 10% za poduzetnike s prihodima do 7,5 mil kuna bi trebao vrijediti i za one preko 7,5 mil kuna prihoda. Nadalje, potrebno je ukinuti diskriminaciju kod poreza na dohodak – svi bi trebali plaćati jedinstvenu, po mogućnosti što je moguće nižu stopu poreza na dohodak. Nadalje, svi bi (a ne samo neki) trebali imati mogućnost plaćanja PDV-a i dobiti po naplati. Istovremeno, potrebno je ukinuti diferencirane stope PDV-a jer je to čisto politikanstvo, a ekonomski rezultati su loši baš za „one koje se želi zaštititi“. Npr. PDV na kruh je 5%. Ako obitelj dnevno troši 10 kuna na kruh, PDV u bruto cijeni iznosi oko 48 lipa. Za cijelu godinu to bi iznosilo oko 175 kuna. Kada bi PDV bi 20%, na godišnjoj razini bi to iznosilo oko 608 kuna (povećanje od 433 kune). Istovremeno, PDV na automobil neto vrijednosti 20.000 eura (150.000 kuna) je 25% (37.500 kuna). Kada bi PDV na automobil također bio 20%, tada bi PDV iznosio 30.000 kuna, odnosno 7.500 kuna manje. Navedena ušteda od 7.500 kuna je 17 puta veća od povećanja godišnjeg troška PDV-a na kruh koji bi imao istovjetni (20%) PDV kao i automobil. Kada bi isti izračun napravili za ostala kapitalna dobra koja kupujemo (npr. stanovi, električni uređaji itd.) na koje je PDV 25%, brzo bi shvatili da je jedinstvena stopa (po mogućnosti što je moguća niža), ne samo poštena i nediskriminatorna, nego i pozitivnog utjecaja na one „koje država štiti“. Istovremeno, lobiji koji svoju gospodarsku granu guraju kao „nacionalni interes“ su vrlo jaki. Npr. zbog čega bi turizam imao stopu PDV-a od 13%, a savjetničke usluge 25% (ili bilo koji drugi biznis)? Jasno mi je da je interes onih u turizmu niža stopa PDV-a, ali to nije interes i onih koji su u biznisu koji plaća 25%. Olako se i jeftino partikularni interesi (koji su legitmni) uspjevaju progurati kao nacionalni. Nemam ništa protiv 13% za turizam, ali onda 13% treba biti za sve sudionike gospodarske aktivnosti. Međutim, implementacija ove ideje je politički neprihvatljiva jer bi zahtjevala rezanje državne potrošnje što nije u interesu onih koji lijepo žive na račun drugih, a daju nedovoljeno (nerijetko ništa) zauzvrat. Bilo je nekoliko krugova tzv. porezne reforme tijekom kojih su se neke porezne stope smanjivale, što je pozitivno, doduše, uz ukidanje diskriminacije potrebna je porezna relaksacija koja će smanjiti prihode države od poreza u nominalnom iznosu, te samim tim utjecati na potrebu smanjenja državnih rashoda. Međutim, brojevi pokazuju da porezni prihodi svake godine rastu (iznimka je 2020. zbog Covida) te da udjel poreznih prihoda u BDP-u ne pada. Dakle, potrebno je agresivnije pristupiti poreznom rasterećenju i deregulaciji.

Istovremeno, institut minimalne plaće bi trebalo ukinuti, umjesto hvaljenja kako je neka politička elita zaslužna za „podizanje minimalne plaće“. Jedina prava minimalna plaća je nula kuna! To je situacija u kojoj u slučaju da je administrativno određena cijena rada veća od tržišno opravdane, netko ne može dobiti posao jer nema zakonsku mogućnost raditi za iznos manji od propisanog od strane država, usprkos činjenici da možda želi raditi za manji iznos uz uvjet da radi skraćeno radno vrijeme ili ima neku drugu vrstu dogovora s poslodavcem. Istovremeno, rezultat previsoke administrativno određene plaće je da neki ljudi neće dobiti povećanje plaće. Naposljetku, ako zakonska minimalna plaća „pomaže“ u rješavanju materijalnog statusa djelatnika, zašto ju ne bi stavili na 10.000 kuna? Najbolji način zaštite radnih mjesta nije institut administrativno određene minimalne plaće nego velika potražnja za radnicima zbog dobrog funkcioniranja gospodarstva. Tu država može pomoći na način da smanjuje PDV i trošarine (koje su činile cca 70 mlrd kuna prihoda proračuna u 2019.) koje će direktno pozitivno utjecati na profitabilnost biznisa, a posljedično ostaviti više novaca za podizanje plaća. Obzirom da postojeći cash flow biznisa ne može izdržati pritisak na plaće bez dovoljnog povećanja produktivnosti rada, ljudi odlaze van, jer se plaće na tržištu ne određuju administrativnim odlukama politike nego stvarnom sposobnošću biznisa da raspolažući ograničenim resursima, razborito balansira između interesa svih dionika vezanih uz taj biznis. Od 1.000 kuna novčanih priljeva nekog poduzeća, jedan dio ide dobavljačima na ime kupnje roba i usluga, jedan dio na plaće djelatnicima, dio na troškove kamata i servisiranje glavnice kredita, dio državi na ime različitih poreza, te nasposljetku preostali dio vlasnicima kao zarada. Dakle, država smanjenjem poreza može direktno doprinijeti tome da veći dio od navedenih 1.000 kuna bude raspoloživ za ostale dionike, uključujući i radnike, međutim, PR-ovski je lakše reći da je „država podigla minimalne plaće“, što u suštini znači da je rekla kako u slučaju da produktivnost biznisa ne raste, veće plaće će ići na teret ostalih dionika (dobavljača, kreditora i vlasnika). Na zaboravimo da svaka akcija ima i reakciju, jer biznis mora biti u stanju servisirati interese svih dionika u dostatnoj mjeri kako bi imali motiva surađivati, u suprotnom, biznis će propasti.

Covid i potresi su ostavili svoje posljedice, međutim, stvari će se stabilizirati, ali naši su strukturalni problemi prije svega vezani uz činjenicu da imamo preslab privatni sektor, preveliku ispolitiziranost i involviranost države u gospodarstvu i sve dok se to ne bude počelo ozbiljnije mijenjati, ja ne očekujem da će hrvatsko gospodarstvo moći rasti više od 2-3% u nadolazećim godinama, a kao posljedica toga će, vjerujem, rasti jaz između Hrvatske i bivših socijalističkih zemalja koje su nas, izuzev Bugarske, po paritetu realne kupovne moći mjerene BDP-om, sve prestigle, uključujući i Rumunjsku. Nekad su Česi i Poljaci bili dočekivani s podsmijehom pri dolasku u na godišnje odmore u Hrvatsku, ali danas jedan Čeh ima 20% veću kupovnu moć od Hrvata i ta razlika u zadnjim godinama postaje sve veća i veća.

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr