U Hrvatskom saboru održava se rasprava o konačnom prijedlogu Zakona o hrvatskom jeziku. Propisuje se službena uporaba hrvatskoga jezika, uređuje osnivanje Vijeća za hrvatski jezik, kao i izrada Nacionalnog plana hrvatske jezične politike. Idealna prilika za još jedan predizborni sukob vladajućih i oporbe, u ovom slučaju o tome, tko je veći Hrvat i domoljub. Raspravu Zlatka Hasanbegovića prenosi Teleskop u cijelosti.
>Hasanbegović: Mnogi i danas uživaju u ratnom plijenu iz 1945. i uzurpaciji tuđeg vlasništva
“Svoje načelno stajalište o Zakonu o hrvatskom jeziku iznijeli smo u raspravi u prvom čitanju. Jasno smo rekli da će Klub Domovinskog pokreta poduprijeti usvajanje ovog zakona, bez obzira na njegov konačni sadržaj. To činimo iz načelnih političko-nacionalnih razloga, neovisno o njegovim manjkavostima, nedorečenosti i provedivosti ili neprovedivosti, budući da podupiremo svaki zakonski prijedlog koji dodatno naglašuje i oživotvoruje hrvatsku državnu, narodnu, kulturnu, u ovom slučaju jezičnu samobitnost.
Među ostalim, ne i presudno u ovom slučaju, i nasuprot trajnim pansrpskim presizanjima kao i djelovanju i utjecaju hrvatskih neojugoslavenskih i neovukovskih zagovornika tzv. jednog policentričnog zajedničkog jezika, čiju je deklaraciju 2017. potpisala i ugledna hrvatska jezikoslovkinja Sandra Benčić, koji se preko medija, politike i akademskog utjecaja već gotovo dva desetljeća obaraju na svaki pokušaj oblikovanja hrvatske državne jezične politike utemeljene na konceptu hrvatske jezične samobitnosti. Zato ovom prigodom tek parafraziram glavne teze iz prvog čitanja.
Osvrnuli smo se i na široj javnosti nepoznat zakulisni meritum koji stoji u pozadini nastanka ovog zakonskog prijedloga te s obzirom na neka predložena rješenja upozorili smo na mogući neželjeni učinak prepuštanja ključne buduće poluge hrvatske državne jezične politike u ruke koterije koja je proteklih deset godina predstavljala najgorljivije protivnike donošenja tog istog Zakona o hrvatskom jeziku.
Iskoristio sam dosjetku o prepuštanju hrvatskog jezikoslovnog jaganjca sjeni jezikoslovnog vuka Karadžića te ustanovio notornu činjenicu da zakonski prijedlog nije podudaran s nacrtom Matice hrvatske koja je legitimno odlučila zaobići javnu polemiku te se odlučila na nejavni dijalog s predlagateljem bez meni poznatog učinka osim jednog koji pozdravljam, o čemu nešto kasnije.
>Hasanbegović o knjizi Krajina 1991.-1995.: Kako je Kosta sada prihvatljiv Pupovcu i Joviću?!
Pozadinu ovog zakonskog prijedloga i to je svakom upućenom jasno treba gledati tek kao jednu, ne nužno i posljednju etapu dugogodišnjih jalovih pokušaja oblikovanja suvisle hrvatske državne jezične politike, s obilježjem jezikoslovnog rata, poznatog i kao pravopisni rat. Iako je pravopisna problematika tek jedna od sastavnica svake suvisle i odgovorne državne jezične politike.
S obzirom da hrvatsko medijsko i političko pamćenje traje koliko i ono zlatne ribice podsjetio sam da su akteri uvijek isti. S jedne strane zagovornici institucionalnog oblikovanja državne jezične politike, na podlozi hrvatske jezične samobitnosti, a s druge strane jezikoslovna siročad Vuka Karadžića i Đure Daničića, među kojima i oni koje uznemiruje i samo postojanje jednoslova U u hrvatskom latiničnom slovopisu koji se inače, potpuno nepotrebno, u ovom zakonskom prijedlogu i dalje naziva kolokvijalnim nazivom „gajica“, po Ljudevitu Gaju u osnovi tek kompilatoru, kao i u politici, tuđih i starijih slovopisnih rješenja.
Zametak neuspjelog pokušaja oblikovanja institucionalne državne jezične politike pojavio se još 1995. u Hrvatskom saboru, prijedlog za utemeljenje Državnog ureda za hrvatski jezik, riječ o zastupniku Vukojeviću, protiv kojeg se odmah digla hajka iz različitih neovukovskih medijskih, političkih i akademskih jazbina, ostao je usamljen i uvlastitoj stranci, uz argument da je riječ o obnovi istoimenog ureda iz Nezavisne Države Hrvatske na čelu kojeg je bio znameniti jezikoslovac i urednik Hrvatske revije Matice Hrvatske Blaž Jurišić.
Tek usput, zakonska uredba i njezina provedbena naredba o Jurišićevu Državnom uredu za hrvatski jezik bila je puno bolje, jasnije i konciznije sročena od ovog zakona, ako smijem blasfemično primijetiti.
Inače Blaž Jurišić ima aveniju u Zagrebu pa me gospodo iz Možemo čudi da vam je njegovo ime promaklo u likvidaciji imena ulica nazvanih po stanovitim istaknutim hrvatskim kulturnim i javnim prvacima, među kojima i znamenitom predsjedniku Matice hrvatske Filipu Lukasu.
Epilog toga pravopisnog rata, o kojem sam podrobno govorio u raspravi u prvom čitanju nastupio je 2012. kada je ministar Jovanović u duhu Khuena Karoly Hedervaryja, u stanci između isušivanja nogometne močvare, dekretom likvidirao Vijeće za normu hrvatskoga standardnoga jezika, što je akademik Katičić, koji je kao i ostali članovi o tome saznao iz novinstva, rezignirano prokomentirao: cit. „Duh hrvatskoga jezika koji smo zagovarali očito im nije odgovarao, bio im je smetnja, pa su nas onda i raspustili“.
>Raspudić: Nitko u Hrvatskoj ne smije biti diskriminiran zato što govori samo hrvatski jezik
Ministar Jovanović otišao je i korak dalje i ulogu svoga osobnog komesara za hrvatski jezik dodjelio Željku Joziću rukopoloženom na čelo Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje kojim Jozić kao nezamjenjivi transpartijski kadar svake vlade, upravlja do današnjeg dana proglašujući Institut, ne znam po kojem mjerilu, tzv. krovnom ustanovom za proučavanje hrvatskog jezika već i cit. „oblikovateljem hrvatske jezične politike“.
Podsjetio sam na činjenicu da je upravo ravnatelj ovog Instituta uporno nastupao u javnosti kao protivnik Matičine inicijative za donošenje Zakona o hrvatskom jeziku, a da je predlagatelj, točnije ministrica kulture, prema prvom prijedlogu ovog zakona iz meni nepoznatih ili poznatih razloga upravo ovaj Institut izdvojila te mu dodijelila samo na prvi pogled nevažnu ulogu sjedišta Vijeća za hrvatski jezik iako je dobro znala za otpore takvom rješenju koji bi mogli dovesti u pitanje i svrsishodnost njegova djelovanja.
Dakle ovo je sažetak konteksta bez čijeg poznavanja je svaka rasprava o sadržaju ovog zakonskog prijedloga bila bespredmetna. Što je njegov meritum? Kada zanemarimo činjenicu izostanka sankcija, tzv. imperfektna norma, deklarativne i simboličke dijelove koji nikoga na ništa ne obvezuju, zbrku oko uporabe ustavnog pojma hrvatskog jezika kao službenog jezika i pojma hrvatskoga standardnog jezika, ustav poznaje samo jedan službeni hrvatski jezik, svi ostali pojmovi su za jezikoslovne rasprave, a ne zakonske odredbe, ti pojmovi standardni, književni jezik bili su dio mimikrijskog jezikoslovnog suprotstavljanja pojmovima hrvatski ili srpski jezik, hrvatskosrpski jezik itd. i ne vidimo potrebe robovanju tom mentalitetu i u hrvatskoj državi.
Dalje tu je pitanje lektorske službe, koja zapravo nužno i ne treba biti dio ovog zakona, duša ovog kamilica zakona nalazi se u člancima 17. i 18., Vijeće za hrvatski jezik i Djelokrug vijeća.
>23. listopada 1847. Hrvatski sabor hrvatski jezik postaje službeni u javnim službama
Upravo je ovdje došlo do kopernikanskog obrata između dva čitanja. Naime ministrica Obuljen-Koržinek je po nalogu s previšnjeg mjesta, koje ta problematika uopće ne zanima, ali koje ne želi tzv. talasanje u predizbornim mjesecima, odustala od svog protežea iz Instituta za hrvatski jezik, u sudskom registru još uvijek Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, pa je u konačnom prijedlogu umjesto tog Instituta, kao da je mene poslušala, kao sjedište Vijeća za hrvatski jezik osvanulo Ministarstvo kulture i medija, a koje za Vijeće obavlja administrativne, tehničke i pravne poslove.
U kontekstu općenite bezsadržajnosti ovoga zakona time je na razuman način uklonjena zapravo jedina točka prijepora koji su se u odvijali u pozadini i zakulisju njegova porođaja. Sve to naravno slučajno koincidira i s tekućim posupkom izbora ravnatelja Hrvatskog istituta za jezik nakon kojeg će nam, ministre Fuchs, biti i jasniji i neki elementi zakulisja i smjera primjene zakona. Budući da smo zagovornici potpuno drugog koncepta, Državnog ureda za hrvatski jezik, a ovo Vijeće ne će imati status pravne osobe s javnim ovlastima, kozmetičke promjene putem amandmana predstavljale bi puko zanovijetanje.
Zaključno, ostaju i dalje sljedeće primjedbe u prvom redu na sastav i način imenovanja članova vijeća, beživotno izjednjačavanje svih sveučilišta, posebice obezvrjeđivanje Sveučilišta u Zagrebu što je apsurd s obzirom na veličinu i tradiciju pojedinih odsjeka za kroatistiku, katedri za hrvatski jezik i književnost itd. Itd.
Zaključno, ovaj vladin zakonski prijedlog nije isto što i nacrt Matice hrvatske. To treba jasno istaknuti. Njegova primjena ovisit će kao i uvijek o političkim prilikama i državno-političkoj volji koje će i određivati i sastav Vijeća, ne želimo biti zloguki proroci, ne želimo da zakon ostane mrtvo slovo na papiru, Vijeće poprište beživotnog nadmetanja jezikoslovnih samoljublja ili u najcrnjem epilogu koji bi nastupio u slučaju buduće koalicije tzv. ideološkog moratorija instrument novog vukovskog nasrtaja na hrvatski jezik.
Klub Domovinskog pokreta glasovat će za Zakon o hrvatskom jeziku.”, zaključuje Zlatko Hasanbegović.
