Ne može bez podjela: i u ovim vrućinama ljudi se dijele na mekokuhane i tvrdokuhane. Treća kategorija su frigani. Dolaze sjevernjaci i srednjaci na jug u potrazi za toplinom, pa ju i nalaze u pregrijanoj zemlji Hrvatskoj, tolerantnoj i privlačnoj, koja trpi buku i galamu, gužve i svakojake nestašluke razularenih turista. A zašto? Pa uvuklo se to u gene, svašta je pretrpjela Hrvatska u povijesti, naučila trpjeti, tako da joj je ova invazija mačji kašalj, piše Hrvoj Hitrec za hkv.hr.
Osim toga, znamo da ćemo na kraju kao uvijek pobijediti tuđince, s prvim hladnim jesenskim danima. Ostajemo zato srdačni i srčani, iako još nismo dosegnuli razinu Španjolaca, tako pažljivih prema turistima da ih u sparinama zalijevaju rashlađenom tekućinom iz vodenih pištolja, ili sam nešto krivo shvatio. Ali nešto sam dobro razumio na primjeru Splita, naime da Ministarstvo turizma određuje do koliko će sati raditi bučne terase i slični zagađivači bukom, znači ne gradske vlasti.
Održivi turizam
Pa kako to nisam znao? Ako je u bilo čemu potrebna decentralizacija, a potrebna je i inače, onda je u ovom području, te se ne radi naravno samo o Splitu koji je postao simbolom potpunoga rasula mira i reda, a još si je sam priuštio Ultru da bude potpuno sretan. Čini se da ona „nije u šoldima sve“ pripada prošlosti. Natrpati što više turista u svrhu održivog turizma, sada je strategija očito neskladna, ali tko pita.
Oni će se vratiti u svoje domovine prepuni dojmova o čarobnoj zemlji, na što računaju domaći mudraci, kao da je Hrvatska i dalje nepoznata, što je u stvari donedavno neškolovanom svijetu i bila pa se žalila, a sada pomalo razumije da poznatost i nije neka sreća, što je mogla naučiti na primjeru princeze Diane, recimo. Kako bilo, imamo i nove atrakcije: toplo more više nije geopolitički pojam, nego naša zbilja, pa uz čuvene toplice na sjeveru Hrvatske imamo sada i Jadranske toplice.
I čude se turisti kako to da se Hrvati iseljavaju iz te bogomdane zemlje u kojoj teče med i mlijeko, čak četiri stotine tisuća ljudi uopće ne radi a radno su sposobni, otprilike je isti broj praznih stanova u državini, pa zašto se mladi u njih ne usele (baš toliko ih se iselilo) možda bi onda ostali, krov nad glavom je prvi uvjet, a i posla nađe tko traži, doduše slabo plaćenog.
>Hitrec: Narod ne misli da dvanaest hrvatskih unijatskih apostola može utjecati na zakone
Andrej u vrlo tijesnoj izbornoj bitki pobijedio Plenkovića
Ostavimo to, strategija nam nikada nije bila jača strana, znamo samo improvizirati i čuditi se. Oni kojima je strategija posao, a ne rade ga, imali su u prošlom tjednu završne političke seanse, Sabor otišao na godišnji, što je izazvalo opću žalost puka, prepuštenoga sebi i očajnog, a neke su stranke imale izbore unutar sebe, s neočekivanim rezultatima. Tako je
Andrej u vrlo tijesnoj izbornoj bitki pobijedio Plenkovića, nakon iscrpljujuće kampanje, čime su ispunjeni svi ciljevi osim Pantovčaka, gdje ne baš nepametni analitičari vide Tomu Medveda, ali ni Milanović se ne da, ima adute. Sudeći po fotografiji na naslovnici dnevnih novina, aktualni je predsjednik prvo ime ne samo lokalno nego i globalno: na NATO skupu on u sredini, desno od njega Biden, lijevo Stoltenberg.
Što znači da je Hrvatska velesila, kojoj ostale mogu samo asistirati. Bez obzira na to što je Biden priveden na fotografiranje a da vjerojatno i nije znao s kim se fotografira, no to su samo nagađanja. U svakom slučaju, bolje je biti uz Bidena, barem kada se fotografira, nego stajati uz Trumpa i riskirati da budeš upucan ili barem ostaneš bez uha.
Poznavajući psihologiju prosječnih Amerikanaca, taj će atentat odlučiti u korist Trumpa, koji se i inače prikazivao žrtvom, a sada je doista postao ako ne žrtvom atentata, a ono barem potencijalnom. A da je osiguranje, namjerno ili ne, bilo bijedno, to je točno, totalno i krupno s crnim naočalama. Bolje je osiguranje, sa snajperistima, imala svojedobno Carla del Ponte kada je dolazila u Zagreb.
>Hitrec: Mi Hrvati! nikada ne smijemo stremiti prevelikoj sreći
Atentati su dio američkoga političkog folklora
Inače, atentati su dio američkoga političkog folklora, za razliku od Hrvatske gdje je upucavanje veliko u prenesenom smislu, ali ni jedan predsjednik nije doista upucan, pa ni Tuđman u Benkovcu, ali to su bila srpska posla. Mi Hrvati! ne ubijamo svoje predsjednike, čak ni one koji nas ubijaju u pojam. Glede Tuđmana i unutarstranačkih izbora, jedna digresija: kažu da ni on nije imao protukandidate, osim jednom gđu Girardi Jurkić, što je istina, ali ne cijela.
Naime, u prvo doba pokreta, dok još nije postao discipliniranom strankom, za protukandidata Franji izvikan je iz dvorane neki lik, što je radno predsjedništvo preko volje prihvatilo. A što je lik izašao pred mikrofone i zahvalio se na kandidaturi, druga je priča. Znači, ipak je točno. Samo gđa Girardi. Tko je bio rečeni lik, možete pročitati u knjizi Lijepa moja, potpisnika ovih redaka, a ima i živih svjedoka, nisu svi umrli tako rano kao Manolić.
Nakon digresije, nastavljam o kulturi i naobrazbi, i u svezi s turizmom. Nisu svi turisti mlade seljačine, drogeraši i prostaci, ima i onih koji se zanimaju za kulturu naroda kojemu su došli na kupanje. Pa razgledavaju hrvatsku (i rimsku) baštinu, crkve i ostale znamenitosti, možda odu u Muzej hrvatskih arheoloških starina, da vide što vidjeti treba, pa i starohrvatski nakit kojemu danas ništa ne može konkurirati, saznaju za srebrna sedla i pozlaćene ostruge, za natpise uklesane u kamen, za povelje, za benediktinske samostane, a poslije i franjevačke i ostale, za cvjetnu gotiku i renesansu i da je Marin pisao znatno prije Molierea, a nekmoli Goldonija.
>Hitrec: U svemu, ljevica i ultraljevica odigrale su krivo
Što će nam hrvatski?
A onda vide, ako im se gleda i ako im tko prevodi, televizijske serije poput mrkomirskih, iz kojih pak doznaju da su hrvatski vladari bili seljačine i prostaci, nepismeni, valjda i Tomislav koji je isprva vladao kao knez, a tek potom kralj (kao kralj kraće). Taj Tomislav koji je zdušno prihvatio upute pape Ivana X. a koje kažu da svaki plemenitaš koji se želi do savršenoga kršćanstva dovinuti, dade u nauk svoje baštinike (djecu) i sluge. I sluge! (Heredes suos, seruos suos).
Ali da, hajdmo mi sadanjim našim mladima putem tv serije smanjiti grižnju savjesti (ili kako oni kažu: grižnju savjest) govoriti im da su sljednici nepismenih, pa samo nastavljaju tradiciju kada ne znaju napisati stranicu smislenoga teksta, uostalom imaju pravo jer su kneževi i kraljevi hrvatski pisali uglavnom latinski, kao što ova mladunčad danas piše engleski, znači sve je u redu i za sve ima opravdanja.
Ma što im treba hrvatski, pa tko u svijetu znade hrvatski, što se opterećivati s tim složenim jezikom s toliko padeža, recimo, da čovjeku pamet stane. A engleski je tako jednostavan, pučki takoreći. I koga vraga mladi moraju čitati hrvatske tekstove s razumijevanjem, ma nemaju oni razumijevanja za te pisce koji barataju tolikom količinom riječi da je to obično razmetanje. Prave se važnima. Rabe riječi kao što su „požrtvovnost“. Ma što dovraga znači ta riječ, nikad čuli. O sintaksi da i ne govorimo, preuzeta iz engleskoga sve manje ima veze s hrvatskim jezikom. I da ne govorimo o srbizmima, koji su se nekako uspjeli prikriti, pa opet istrčali na vidjelo, i oni ponekad u svezi s engleskim, pa reporterka iz Istre govori o fudbalu.
Pulski filmski festival
Nabujali festivali (ne znam imaju li ih Buje), osobito razvikani i posebno na otvorenjima, daju priliku svima za prozirnu propagandu, pa tako Pulski filmski donosi dašak (post)jugoslavenskih osjećaja, a Dubrovački ljetni lagani štih istospolni, kako ne bi sve ostalo isto i dosadno, treba malo modernizirati kulturne događaje da ne ostanu u starinskim okvirima, hrvatskim i heteroseksualnim, a tako i „novo čitanje“ klasika s eskapadama i trendom izbora komada u kojima su žene u prvom planu, što je u redu, ali se putem u novom čitanju izgubi ženstvenost, o čemu je odvažno i točno u tisku govorio glumac Siniša.
Kad sam već pri teatru s velikom se naklonošću sjećam redatelja i prevoditelja Gerića, koji je umro usred ovih velikih vrućina, sjajan čovjek i umjetnik, domoljub. Vrtim film, ne sjećam se iz koje godine, ali svakako je bol za izgubljenima u Domovinskom ratu još bila vrlo snažna – u kazalištu organiziran prosvjedni skup (većine) hrvatskih glumaca i redatelja, koji su se usprotivili da HNK gostuje u Beogradu. Vladimir Gerić je bio najglasniji i najjasniji, a ljubitelji Beograda zavukli se iza debelih stupova u parketu, prestrašeni.
Mislim da sam o tome pisao u realnom vremenu. Gerićev redateljski rad bio je prvenstveno vezan uz ITD, u zlatno doba toga kazališta (Vjeran Zuppa), a misao me vodi do osamdesetih, ako se ne varam, i Handkeova Kaspara, blistave predstave. Tada ni Gerić ni ja ni itko nije mogao znati da će se devedesetih taj isti austrijski Handke svim srcem prikloniti Miloševiću i njegovoj bandi. Eto, tako je bilo, a Geriću laka hrvatska zemlja po kojoj je hodio skoro cijelo jedno stoljeće.
>Hitrec: Nestanci struje i vrućine, čudo je da smo se održali u povijesti
Roman Talac
U užarenom ljetu, koje Mak i Tor nekako dobro podnose, za razliku od mene, premda imaju krznene kapute a ja nemam, dolazi mi u ruke knjiga tiskana prije dvije godine. Vrlo sam zadovoljan, a kako ne bih bio, pa bavim se povijesnim romanima, a koliko mi je puta u pripremama nedostajao upravo takav izvor. Pothvat više no dragocjen. Knjiga je naslovljena: Atlas rodoslovnih karata hrvatskih vladara i visokoga plemstva, autor Zlatko Lukić.
Na više od dvjesto stranica grafički prikazane veze i odnosi, ženidbe i udaje sinova i kćeri pripadnika dinastija koje su utjecale na razvoj Hrvatske, pa i nehrvatskih dinastija iz susjednih zemalja koje su isto tako imale upliv, negativan ili pozitivan, na hrvatske prilike. U uvodu autor točno piše: „Ovo je prvi atlas rodoslovnih karata, jedinstven po namjeni i pojavi u svijetu pomoćnih povijesnih disciplina.“
>Hitrec: Uživa klatež u hrvatskom ispadanju
Doista, nama kojima je takva knjiga potrebna kao kruh svagdanji olakšat će posao, jer ako u nekim povijesnim priručnicima i ima rodoslovnih stabala, rijetka su i zaustavljaju se na predšasnicima i nastavljačima, ali ne idu ni približno tako široko da bi za specijalista ili sladokusca bila dovoljna. Recimo i to: autor je rođen u Zagrebu, živi u Splitu. Knjiga je objavljena u Nakladi Bošković. Uzgred, kao prikrivena reklama: u Nakladi Bošković pojavit će se za nekoliko mjeseci moj novi roman Talac, tema iz hrvatskoga i ne samo hrvatskoga 11. stoljeća, vrlo dobro skrivanoga u znanosti i u književnosti, te sam imao grdnih muka u prekapanju presušenih izvora.
A došla je do mene i poruka fra Šite Ćorića – o glazbeno-scenskom prikazu (Hrvatsko kazalište u Švicarskoj, HKŠ) ponekima poznate povijesne priče o Croatan Indijancima. Njima se Šito bavi desetljećima, objavila mu Alfa i dvije slikovnice (Strijele koje lete do sunca, Na krilima morskih valova). No sve su to bila kreativna nagađanja dok se nije umiješala dr. Elizabeth Hirschman i DNK analizama dokazala da sadašnji (još ih začudo ima) Croatan Indijanci doista imaju hrvatske krvi. Posredan, ali snažan dokaz je i ovaj: Croatani su jedini od Indijanaca sadili vinovu lozu, koju su im donijeli Dubrovčani, čije su dvije karake doživjele brodolom u 16. st., a bijeli pomorci nastavili živjeti među Indijancima.
Drama o Croatanima
Eh, svugdje nas je bilo i posvuda nas ima. Možda bi trebalo napisati dramu o Croatanima i prikazati na Dubrovačkim ljetnim igrama, koje (vidio sam na teletekstu, ali i drugdje) skraćeno nazivaju DLJI. Jako volim kratice. Kada sam prvi put vidio DLJI, pola sam sata razbijao glavu što bi ta kratica trebala značiti.
Čitajući u vrućim danima novine, iz Dubrovnika se prebacujem na Zagreb, potaknut napisom o Lelji Dobronić, povjesničarki koja je o Zagrebu napisala niz kolosalnih knjiga trajne vrijednosti. Kada sam negdje polovicom devedesetih kao gradski vijećnik vodio Povjerenstvo za imenovanje trgova i ulica, složio sam ekipu iz snova u kojoj je bila gospođa Dobronić, ali i sjajni eruditi poput Petra Šimunovića, te Fredija Kramera. (Ako se tko sjeća, rečeno je povjerenstvo donijelo odluku o preimenovanju Trga maršala Tita, ali je tadanji sastav Gradske skupštine dobio nalog da se odluka ne provede. To samo uzgred…) Spomenut je u rečenom novinskom napisu i suprug Lelje Dobronić Pavao Vuk-Pavlović, o kojemu se tako malo znade, nepravedno.
Od starina prezimenom Wolf, Pavao je ranih dvadesetih prešao na katoličanstvo, razvio se u jednoga od najboljih ili najboljeg hrvatskoga filozofa novijega doba, u NDH je (unatoč svemu) izbačen iz stana i preseljen na Trešnjevku, gdje je uzgajao kokoši, u komunizmu proganjan jer je previše govorio o antičkim filozofima a premalo o marksizmu, na kraju protjeran u Makedoniju (kao i Lovro Matačić), kojoj je donio puno dobra, ali trinaest godina rastavljen od obitelji, do konačnoga povratka u Zagreb.
>Hitrec: U smjeru Hrvatske turisti i migranti, u obratnom Hrvati
Svijet gleda i ništa ne poduzima
Tako je Makedonija, htjela ili ne, u jednom razdoblju bila kažnjenička kolonija za Hrvate, što se u drugom obliku nastavilo i nadalje, pa smo mi Zagrepčani s nešto fleka (moja je bila, to jest bio satirični „Paradoks“), ali i Samoborci i ostali oko Zagreba – vojni rok služili u Skopju i okolici. Danas je to mladima teško razumjeti, ne bi oni baš rado služili ni u Hrvatskoj, u hrvatskoj vojsci, premda su vremena čupava i čujem da u Zagrebu i drugdje pomalo pregledavaju zapuštena skloništa, zlu ne trebalo. Da ne dočekujemo bombe pod šatorima, kao Palestinci, kojima su Izraelci savjetovali neka žive pod šatorima, gdje će biti sigurni, a onda Netanyahu i ondje poslao krmače.
A posebno mu je drago ubijati palestinsku djecu, gađati bolnice i škole, kao i njegov pandan Putin u „specijalnoj akciji“. Svijet gleda prizore raskomadane djece palestinske, slike zamućene da tom svijetu ne pokvari raspoloženje i obilan objed. Vjerojatno je do sada ubijeno dvadeset tisuća djece, polovica od onih četrdeset tisuća ljudi zbrisanih s lica Zemlje u Gazi, kao „prihvatljiva“ odmazda za onih 1200 mladih Židova pobijenih u Hamasovu napadu. Gađanje školskih i ne samo školskih igrališta bila je specijalnost i srpskih četnika u agresiji na Hrvatsku, pa je i u slanju zvončića na Zagreb 1995. gađana Klaićeva bolnica, ali i školsko igralište u Križanićevoj, netom je jedan od mojih sinova otišao u svlačionicu.
I tako, velim svijet gleda i ništa ne poduzima, jer UN nema baš nikakvu moć i utjecaj. Ono što svijet gleda više od užasa u Gazi jest nogomet, igra veća od politika i ratova, igra u kojoj nismo nazočni samo terenskim događanjima, nego i kolektivnom izražavanju emocija, radostima i očajima, ridanjima i naricanjima. Europsko je prvenstvo završilo, pa i panameričko, ali nije gotovo kada je gotovo – još malo pa će nam, na radost Netanyahua i Putina, pozornost zaokupiti Olimpijske igre u Parizu. Zadnje prije novoga svjetskog rata, znači i inače posljednje.
* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
