Hitrec: Narod ne misli da dvanaest hrvatskih unijatskih apostola može utjecati na zakone

Hrvatska snažna i važna, bio je jedan od slogana kampanje za europske izbore. Glede urnebesnoga početka prošloga tjedna, moglo bi se dodati i – vlažna. Grom i pakao, sijevale munje, kiša na kišu, blato u vrtu i blato na šapama mojih životinja, blato koje su dijelili šapom i kapom po parketu i pločicama, a ja brisao krpom i zabrinuto slušao podli šum nabujalih potoka, gledao usput televiziju sa slikama poplava i posljedica tuče osobito u Slavoniji, ali i drugdje po Hrvatskoj, potučeni vinogradi, voćnjaci i njive, tuga golema, ali i silna radost uvoznika. I vječno pitanje zašto su zanemarene rakete i raketari koji su nekada davno pucali nebu pod oblake, gađali tučonosne oblačine i pili gemište, piše Hrvoje Hitrec za HKV.

Raketlini, što bi rekao Kerstnerov junak, bijahu koliko-toliko efikasni, ali su onda došli znanstvenici i rekli da to ništa ne valja i oduzeli im oružje teritorijalne obrane. Seljaci drumom, znanstvenici šumom. Navodno ćemo uskoro slati na oblake dronove, ništa bez njih u miru kao i ratu, nova su vremena. Za sada dronovima idemo samo na komarce.

Svršetkom tjedna primirili se bljeskovi i oluje, Mak i Tor isplazili u dvorište i grijali se na suncu, a ljudi u nedjelju izišli na izbore u tako velikom broju da se nije moglo hodati, čekali u redovima kao da su izbori besplatni, na nekim su biračkim mjestima čak prodavali karte na ulazu,na kandidati trljali ruke i računali koliko će zaraditi u mandatu, to jest petoljetki. (Na kraju neki od njih ušli u EU-parlament sa znatno manje glasova nego što će im biti plaća u eurima.)

Izbori za EP

U zbilji, izlaznost je bila mizerna. Službeno objašnjenje: izlaznost iz birališta bila je mala jer je takva bila i ulaznost. Neslužbeno: narod ne misli da bi dvanaest hrvatskih unijatskih apostola moglo bitno pa i nebitno utjecati na zakone koje donose veliki u svom interesu, i nameću ih malenima. Nema narod Uniju u srcu, računa u kunama, malenim nevinim životinjicama u čija se staništa uselila invazivna vrsta nazvana eurom. Ipak, glede Unije, vidi narod da nije sve s njom u svezi tako loše, sve dok se ima što izvlačiti, ali misli na bliska vremena kada bazen presahne i budemo prepušteni sami sebi i svojoj gospodarskoj ingenioznosti, sačuvaj Bože.

>Hitrec: U tjednu iza nas opažena je omanja provala hrvatskoga nacionalizma i klerikalizma

Tek ćemo onda vidjeti koliko je kobna bila rasprodaja nekih od temeljnih poluga naše ekonomije, poglavito naftne i farmaceutske industrije, koliko je pogubno bilo prepuštanje bankarskoga sektora pomamnim strancima, ali i ono najgore – pristajanje na „europsku stečevinu“, zeleno svjetlo strancima da pokupuju vrijedne nekretnine i zemljišta, pa sve više i poljoprivredno zemljište. Hrvatsku zemlju, takoreći. Bilo bi lijepo da tu postoji reciprocitet u papirnatoj ravnopravnosti, pa da mi Hrvati! kupujemo zgrade i zemljišta u Francuskoj ili Njemačkoj i svi zadovoljni. Ali nije tako, nemamo čime. Iznimaka valjda ima, ali znamo kako je s iznimkama. Hrvatska je tragedija prvenstveno hrvatsko more.

Da njega nema (nemamo), ne bi se stranci toliko jagmili. Izlaz je jedino u betonizaciji ne samo obale, nego i mora, barem gospodarskoga pojasa, što zahtijeva velike radove i ne može se obaviti u jednom naraštaju, ali će sljedeći profitirati: ne će biti turista i nesnosnih ljetnih gužva, smeća i buke, trajekata i živciranja, do bivših otoka vozit će se narod automobilima i sve će biti dobro. Napokon će cijela Hrvatska biti spojena, a ne ovako raštrkana. I geostrateški je povoljno: nitko više ne će sanjati o toplom moru, o imperijalnim planovima zauzeća od Cavtata do Karlobaga i nadalje.

Budućnost Europe

Ostavimo tu pripovijest potomcima, kao viziju. Posvetimo se sadašnjosti, kakva bila da bila, s hranom skupljom nego u najrazvijenijim zemljama zapadne Europe, preskupim stanovima, nedostižnim za normalan narod, s mladim ljudima koji toliko vole svoje roditelje da se od njih ne odvajaju do trideset i pete ili do smrti (roditelja) – uzgred, skovan je novi pojam „priuštivi roditelji“ – s demografskom slikom nalik bijelom platnu i ostalim delicijama.

Uz to, i nadalje imamo krtica koliko hoćete, koje Hrvatima sipaju sol na rane i propovijedaju protiv domoljublja a nekmoli rigidnoga, ha, rodoljublja, ne bi li uzdrmali i razdrmali temelje našeg identiteta, te mladeži (osobito njoj) ogadili vlastitu zemlju i narod, pri čemu se pozivaju upravo na tu vajnu Europu, koja je prezrela vlastite temelje, ne samo kršćanske, i pretvorila se u neodredljivu birokratsku mašineriju. Novi saziv europskoga parlamenta nešto je malo desniji od očekivanja, ali to ne mijenja na stvari, uglavnom jer riječ o pitomim desnima, koje divlji lijevi tuku na ulicama. Doista desni u klasičnom, a ne modernom smislu pojavit će se tek kada neintegrirani (i)migranti započnu stvarati svoje stranke i izlaziti na nacionalne i europske parlamentarne izbore, a budući da ih je sve više možemo očekivati i šerijatske zakone. Takva je budućnost Europe.

Mrkomiri

Spomenute pak krtice u Hrvatskoj ne ruju samo po našim danima i noćima, zorama i sumracima, nego – kada se u kriku i bijesu ne mogu ničega novog dosjetiti – odlaze u povijest da bi pokazali i prokazali Hrvate kao vječno zavisne i po naravi stvari primitivne likove, da bi – kraće rečeno – Branimire prikazali kao Mrkomire. Tako se u subotnjem broju dnevnih novina (koje imaju i dobrih autora) prononsirani drekfreser A. T. dohvatio, između ostalih, kneza Branimira, valjda u povodu 7. lipnja, Dana hrvatske diplomacije, a mogao je taj datum biti i Dan hrvatske državnosti. S razlogom, jer, kao što je i vrapcima na krovovima poznato, podsjeća na Ivana VIII. i pismo toga pape Branimiru i cijelom hrvatskom narodu. Nije toliko važno što je papa blagoslovio kneza i narod godine 879. na blagdan Uzašašća 21. svibnja, ostao je u povijesti 7. lipnja kao prvo priznanje hrvatske državnosti, i neka bude.

Drekfreser

Zašto sam pri spomenu A. T. spomenuo riječ drekfreser, kojom su se služili stari Zagrepčanci? Zato što je u naslovu napisa nimalo zagrebački provokator rabio riječ „drek“, koju zbog vlastitih iskustava treba izbjegavati. U nadnaslovu govori o hrvatskim domoljubima, u naslovu pojašnjava „Drek su oni samostalni i suvereni…“, a onda još dodaje i Branimira, valjda preteču tih „drek samostalnih“. Tekst nisam čitao jer idiotske napise A. T. nikada ne čitam, ali su mi ovaj put prepričali dobri ljudi, manje netolerantni od mene. Pa čujem da je od Branimira učinio divljaka, barbara, ubojicu itd. Što je s jedne strane bizantska, a s druge mletačka škola u kojoj je Branimir nazvan uzurpatorom.

Čujem da je drekfreser kao krunski dokaz naveo ubojstvo Zdeslava, navodno rukom kneza Branimira. Pa dobro, kada smo već pri povijesti devetoga stoljeća, više no značajnoga za budućnost hrvatske države i njezine „orijentacije“, recimo i ovo: Zdeslav je od vrlo mladih dana odgajan i školovan u romejskom, carigradskom okružju, pa ako je koji knez bio doista odanim vazalom caru Baziliju, onda je to svakako taj siroti mladić bez ikakvih diplomatskih vještina, osim toga hirovit i nemilosrdan, pa je u kratko vrijeme uspio protiv sebe dobiti baš sve hrvatske župane i njihove ljude.

Pobunili se oni, smaknuli Zdeslava i romejsku pratnju, otjerali svećenike dovedene s istoka, izabrali Branimira, očito uglednu osobu, čije sam porijeklo “kreativno“dešifrirao u romanu Dux Chroatorum. Znači, premda je do crkvenoga raskola došlo znatno poslije, razmirice između Rima i Konstantinopola bijahu žustre, a u igri je bio i tadanji „treći Rim“, odnosno Akvileja prema kojoj je simpatije imao ninski biskup Teodozije. Branimir se odlučio za Rim, i dobro je učinio.

Vladar „po milosti Božjoj“

Blagoslov rimskoga pape, ne treba ni reći, bio je tada i još dugo ostao znakom da zemlja i vladar stupaju na zemljovid suverenih država toga doba. Treba reći i to da se car Bazilije nije previše uzbudio zbog Zdeslavove smrti, nije poslao kaznenu ekspediciju, bio je zaokupljen na drugim stranama, na kraju se pomirio. I tako je Branimir, kao i Trpimir u svoje vrijeme (Zdeslav je Trpimirov sin, kao i Branimirov nasljednik Mutimir iliti Muncimir) pisao za sebe da je vladar „po milosti Božjoj“, a oni koji nešto znaju – znaju i to da su se tako nazivali samo oni kneževi i kraljevi koji ničiju vrhovnu vlast nisu priznavali, ili samo formalno, u privremenim situacijama, diplomatski.

Na kraju, čujem da drekfreser dovodi u pitanje i pismenost hrvatskih kneževa, što je nepovijesno, na kraju krajeva u Ninu su u devetom stoljeću živjeli, radili i molili benediktinci, u njihovim samostanima (ne samo u Ninu) školovala se djeca plemenitih.

Previše sam prostora dao drekfreseru, ali nije trebao dirnuti u Branimira, koji je Hrvatima ostao u zajedničkom sjećanju po dobru a ne zlu, zato što je u cijelom mandatu vodio samo jednu bitku, doduše značajnu, a i zato što sam osobno srdit ne samo zbog spomenutoga romana (rukopis odbijen na natječaju Ministarstva kulture, objavljen ipak prije koju godinu), ne samo zato što između ostalih državnih odličja imam i ono nazvano po Branimiru, nego i iz drugih razloga, takoreći javnoprivatnih, ali to je druga priča. K tomu, proslava Branimirove godine u doba komunizma, bila je prvi znak novoga buđenja hrvatske samosvijesti nakon sloma Proljeća. I to je ono što užasava jugoslovenske drekfresere, ta stuba prema devedesetima i rađanju moderne hrvatske države, stuba kojom je koračao Franjo Kuharić, a rukohvat potom učvrstio papa Ivan Pavao II., sveti borac protiv komunizma.

Malo o nogometu

Pa i danas hrvatska nogometna reprezentacija odlazi po blagoslov u Rim, kod Franje kakav bio da bio. Naravno da naši sjajni nogometaši nisu postavili pitanje o Stepincu, ali kako sada stvari stoje, prije će izbornik Dalić biti proglašen blaženim, nego Alojzije svetim. Lijepo je ipak bilo vidjeti Modrića i ekipu blagoslovljenu talentom, netom prije Portugala, ali i europskoga prvenstva na koje će izaći puno više Hrvata nego na europske izbore. Uzgred (kad smo već pri nogometu), dnevni je list još jednom, valjda konačno, pokušao riješiti dvojbe oko osnutka kluba imenom Dinamo, i nisam siguran da ih je riješio, ali po svim svjedočanstvima ispada da je službenik Elektre, co Hitrec, bio inspirator i organizator stvaranja „fiskulturnoga“ kluba poslije preokreta.

Premalo se pisalo, i piše, koliko je ljudi slavni nogometaš Ico spasio u vrijeme Drugoga svjetskog rata, a nije mu poslije rata naškodilo ni što je brat njegov, Rudi, bio u vrijeme NDH izbornik hrvatske reprezentacije. Kao ni Rudiju, potom uglednom kardiologu. Čini se po svemu da je prva varijanta imena novoga kluba, sljednika Građanskog, trebala biti – Elektra. Da se to primilo, danas bi se klub zvao HEP, a navijači bi pjevali Sveto ime Hep.. .A glede nove navodno navijačke pjesme vatrenih – mislim da je otpjevala svoje već pri prvoj pojavi.

Idemo u Srbiju

Toliko o nogometu, tek kao odušak. Idemo u Srbiju. To jest, ne idemo ako držimo do sebe, ne dok su četnici ondje na vlasti. U Beogradu je održan svesrpski miting, na koji je Dodik jedva stigao iz Moskve, s prilično dobrim vijestima za komandanta Vučića, neka Srbija i Srpska još samo malo pričekaju sa svojim velikosrpskim planovima dok Putin ne osvoji Ukrajinu. U Bosni i Hercegovini već su razumjeli što se sprema, imaju neka iskustva, u Hrvatskoj su još zauzeti eurosongovima, euronogometima i euroizborima, pa će o svesrpskom programu tek razmišljati, iako i tu iskustva ne fale. K tomu, još nismo osudili sve svesrpske teroriste iz devedesetih, ali se trudimo – eto, čitam, da je ovih dana za gađanje Siska i civila osuđeno sedam ili koliko svesrpskih „lica“, u odsutnosti naravno. Ali neka se nađe.

Nije to Međunarodni sud pravde, ali neka. Taj se sud sada bavi Putinom i drugarima iz NKVD-a poradi ubijanja ukrajinskih civila, što je dobro primljeno, ali kada se počeo baviti Netanyahuom i drugarima, odjednom je nastala panika, pitanja pa kako to možete, pa zašto, pa Izrael se samo brani. Najviše su se zabrinuli mentori preko Bare, čak žele sankcije za suce (tužitelje) Međunarodnoga suda. Oko za oko, zub za zub. Hipokrizija, i to velika, vlada oko tragedije Gaze, mimo zdravoga razuma i obične ljudskosti. Čim se spomene četrdeset tisuća ubijenih Palestinaca, većinom žena i djece, odmah se potegne dan kada je Hamas što pobio, što odveo u ropstvo veći broj Izraelaca.

Mi Hrvati iz Hrvatske i Herceg Bosne…

Taj su čin svi normalni ljudi na vrijeme osudili, jest divljački i krvožedno, ali su mnogi ostali na rečenom danu i ne žele ni čuti za osudu razaranja Gaze i ubijanja Palestinaca, za – malo je reći – prekomjerno granatiranje svega što živi i miče se u pojasu Gaze, za genocid koji se odvija pred očima svijeta. Licemjernoga svijeta. Potpisnik ove rubrike i sam je doživio zlurade komentare da je propalestinski raspoložen, je li. A nije li proturatno, što bi bilo točnije, nije li na strani bespomoćnih u ovom slučaju, gdje izrazito snažna i moderno opremljena armija danomice izaziva očaj, smrt i glad?

I na nas je, Hrvate, ne tako davno navalila dobro naoružana armija, a „svijet“ je šutio, ali smo se pribrali i na kraju pobijedili, uz tapšanje istoga onoga šutljivoga svijeta, koji je ipak tražio izručenje hrvatskih generala, tek da kaže kako je donekle bio u pravu. Mi Hrvati iz Hrvatske i Herceg Bosne, jedan i jedinstven hrvatski korpus. U prošloj kolumni pisao sam o Lipanjskim zorama i oslobađanju Mostara od srpske soldateske, a eto saznajem – ne iz medija, oni o tome ništa ne znaju – da će u utorak, 11. lipnja, u Mostaru biti otkriven spomenik nazvan Zore slobode, rad velikana Kuzme Kovačića.

* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.