Mrzlo, štedim struju, ali nisam pouzdan. Hladnoća paralizira čovjeka, posebno u mojim godinama, sva sreća da imam menažeriju, psa, mačku i još dodatnoga gostujućeg psa kojega mi je uvalio najstariji sin, a riječ je o labradoru tako pohlepnom da će na kraju pojesti i mojega čuvenog psa Tora i moju mačku, a na kraju i mene. Sreća, velim ipak, jer me ta tri mušketira griju i muštraju od jutra do mraka, pa se krećem hoću ili ne ću, proradi mi cirkulacija. Zanimljivo, svi se smire kada pišem, pa nastojim pisati što više, štoviše i onda kada mi se ne piše.
Sada sam, u stvari, u ugodnoj fazi priprema za povijesni roman iz 11. stoljeća, hrvatskoga naravno, ali i srednjoeuropskoga i sredozemnoga, pa mi se događa isto kao i sa začetcima već objavljenih romana, to jest mislio sam da o stoljeću i razdoblju nešto znam, sve dok nisam shvatio da ne znam ništa, ovaj put recimo o svim okolnostima u kojima je jedan mletački dužd postao mađarskim kraljem, te jedna od najvećih tajna medievalnoga doba, ona o dva Stjepana, piše Hrvoje Hitrec u kolumni za HKV.
Tu tajnu još ni jedan povjesničar nije do kraja otkrio
Tu tajnu još ni jedan povjesničar nije do kraja otkrio, tek su naslutili da su (ipak) bila dva Stjepana, jedan koji je postao hrvatskim kraljem i to velikim, premda se o njemu manje zna nego o ostalima značajnim, i drugi kojega je kratkotrajni Suronja dao Mlečanima kao taoca, taj se oženio Hicelom Orseolo pa i on dospio nakon izgnanstva cijele familije u Mađarsku. Je li kralj Zvonimir bio potomak toga „mađarskog“ Stjepana, vrlo je vjerojatno da jest, jer je Zvonimir dobro kotirao na mađarskom dvoru, oženio se kao što znate princezom i valjda, i ne samo valjda, postao banom u Slavoniji, a onda se povijest zakotrljala u njegovu korist pa je postao hrvatskim kraljem, jednim od zadnjih.
> Hitrec: Kako oprostiti zločincima kojima može oprostiti samo čovjek-svetac, a mi nismo svetci, a oni nisu pokajnici?
> Na Interliberu predstavljen roman ‘Dux Chroatorum’ Hrvoja Hitreca
Kad smo pri Zvonimiru, kaže legenda (s mrvicom povijesne istine) da su ga Hrvati ubili kada ih je htio povesti izvan domovine, u križarski rat. Podsjetili su ga, na vrlo konstruktivan način, kako su se Hrvati davno obvezali (papi) da ne će ratovati izvan Hrvatske, što do danas i čine, osim u iznimnim prilikama, uglavnom su se branili i brane se, a srećom, ha, imaju od koga. Iznimke su bile kada su Hrvati djelovali u sastavu europskih ondašnjih snaga, recimo na Kosovu u bitki koja je (unatoč onomu što učite) završila neriješeno, u bitki kod Nikopolja koja je završila tragično za sjedinjene europske sile pod vodstvom Luksemburškog, a u onoj na Mohaču Mađari su izgubili jer nisu pričekali Hrvate, hrabre ljude kako je zabilježio kroničar.
Sve ovo govorim (pričam kako bi se danas grozno reklo), i u svezi s aktualnom polemikom oko dolaska stotinu Ukrajinaca na vojnu izobrazbu u Hrvatsku, a mnogi arlauču da je to jako opasno, da se tako dovodi rat u Hrvatsku, što je panična reakcija s tankim rezonom. U jednom podkastnom velebitskom razgovoru pokušao sam reći da je i sada kao u mnogim slučajevima u povijesti riječ o multinacionalnoj europskoj vojnoj pripovijesti, a glede uvježbavanja ukrajinskih vojnika u Hrvatskoj – da se uopće ne radi o ukrajinskim vojnicima i ukrajinskoj vojsci, jer ako tu stotinu tek treba „obučiti“ onda još i nisu vojnici, nego bi tek trebali postati. Što znači da se ne radi o dolasku ukrajinske vojske u Hrvatsku, i točka.
Velika prekretnica u povijesti
Europa u cjelini pomaže Ukrajini na sve moguće načine, što prije godinu dana nismo mogli ni zamisliti, začudno odlučno i masovno, ironično bismo mogli reći da ne laje pas radi sela nego radi sebe jer je ovo doista (jedna od) velikih prekretnica u povijesti svjetske arhitekture, pa ako se popusti bolesniku iz Kremlja, tada je sve moguće i ni jedna se zemlja ne može osjećati sigurnom od sličnih pomahnitalih susjeda. Ukrajina je, sva sreća, prevelika i ljudstvom toliko brojna da ne može biti lak zalogaj, kao što i nije, pokazalo se, a kremaljske, ruske metode rasrdile su, ali i uplašile više-manje civilizirani svijet.
Te metode sada već sliče ne samo terorizmu, nego i genocidu, ne prvom ako računamo, a moramo, gladomor. Pokušava se milijune i milijune ljudi smrznuti i izgladnjeti, tako im ubiti volju za otporom, ostaviti ih bez struje, što bi Lenjin rekao bez Boga. (Sjetimo se, taj dični Lenjin, zločinac kao i Staljin, ustvrdio je da će struja zamijeniti Boga. Nije se baš tako dogodilo, a Boga je u ateističkim glavama zamijenilo još štošta drugo.)
No je li rat ipak došao u Hrvatsku. Jest, i to (ako ne računamo onaj dron) vrlo dramatične prošle subote kada je nepoznata sila napala Predsjedničke dvore, je li, kako se sada valjda zovu, a u vrijeme Tuđmana skromno, Ured predsjednika. Na Pantovčaku su se čuli pucnjevi, ljudi se pitali što se događa, je li Zoki nedaj bože ugrožen pa se s revolverom u ruci bori u sklopu zaštitne bojne, moderni Zrinski, a na čelu napadača hrabri Bane kojemu su na kraju popustili živci, ili se radi o obuci ukrajinskih mladića kojoj se predsjednik svih Hrvata, ha, protivi. Onda čitam na teletekstu da je riječ o vježbi, doduše podosta spektakularnoj, ali ipak vježbi.
Da se vidi kakva je zaštita štićenoga vrhovnika. U devedesetima sam često bio na Pantovčaku, i u ratno doba, pa nitko nije pucao, osim što je auspuh moga starog automobila proizvodio sumnjive omanje eksplozije pa uvijek izazivao manju konsternaciju. Da, na trenutak sam u crnom petku pomislio da nas napadaju Mađari s ukusnim šalovima oko vrata i kalašnjikovima, da je i Orban tu negdje oko Iličkoga placa i čeka ishod, ukrcava se na vlak nizinskom prugom do Rijeke koja je Mađarima opet zapela za oko ne samo poradi izlaza na more, nego i omišaljskih postrojenja za ukapljeni plin, koja mu Hrvati još nisu prodali kao Inu, recimo, ali možemo se dogovoriti.
A bili smo nekada tako bliski
A jesu se svi oko nas dignuli na stražnje noge, valjda kad može Putin, možemo i mi, misle oni, mađarski je svijet bio puno veći od srpskoga, a trianonski mir gori od mohačke katastrofe. Pa i ne žele Mađari previše, glede Hrvatske, samo Međimurje, Baranju i uži koridor u ionako uskom dijelu Hrvatske, do Rijeke i ugarskoga primorja. Stvarno nije pretjerano. A i bili smo nekada tako bliski, i kruna sv. Stjepana bila nam je zajednička, doduše Istvan nije baš bio svetac i dao je oslijepiti ljude koji su mu smetali, ali ne ćemo sada cjepidlačiti, što je to prema svetcima Svetosavlja.
Glede Baranje, da se malo udaljim od današnjih ratnih i pararatnih zbivanja i odšećem u područje kulture, početkom prošloga tjedna predstavljena je knjiga Nevenke Nekić o ratnim i poratnim (nakon Drugoga rata) zbivanjima u Baranji, kroz sudbine Hrvata, Židova i podunavskih Nijemaca, kada su jedni (Židovi) stradali od nacista, drugi (Hrvati) od komunista, a treći, podunavski Nijemci, također ubijani i preseljavani. Protagonisti romana povezani su obiteljskim vezama, a naslovni je mađarski Židov koji prije rata često dolazi u Baranju i ugodno se osjeća, u ratu pak zalazi kao robijaš duboko u Nedićevu Srbiju i pati u rudnicima, na kraju logoraše vode na križni put natrag u Mađarsku, gdje rečeni protagonist biva ubijen zajedno s ostalima. A taj mađarski Židov nije tko god, kada puno poslije ekshumiraju masovnu grobnicu, u njegovoj, valjda nepromočivoj jakni nalaze papiriće sa stihovima. Nisu to prvi njegovi stihovi. On je prije kalvarije bio već vrlo poznat mađarski pjesnik, Miklos Radnoti, jedan od najboljih u svojem naraštaju.
Eh, Baranja, gledao sam u nju u vrijeme srpske agresije, gledao sam jednoga dana iz rovova na Dravi pokraj Narda, malo bolje, ali površno poslije rata kada su me Hrvati iz Jagodnjaka pozvali da vidim što im rade neki srpski prosvjetari koji se osilili zaboravljajući gdje žive.
S tom baranjskom uspomenom prelazim na manjine uopće. Ne na one koje žive i blaguju u Hrvatskoj, nego na hrvatske manjine u drugim, trećim, četvrtim itd. državama. U prošlom je tjednu u Hrvatskoj matici iseljenika u Zagrebu održan 17. Forum hrvatskih manjina, lijepa tradicija, osim premijera, ministra vanjskih posala i državnoga tajnika za Hrvate izvan domovine, bijahu ondje predstavnici hrvatskih manjina iz Austrije, Mađarske, Rumunjske i još mnogih zemalja, a bio sam i ja, nazvavši se u kuloarima predstavnikom hrvatske manjine u Hrvatskoj, čemu su se neki smijali, a neki rekli i da nije smiješno, treći da mogu za sebe tako reći. Tema je u stvari bila kako stoje hrvatske manjine u vezi s medijima, koliko ih mediji (u Hrvatskoj) preštimavaju, koliko su medijima zanimljivi. I tu opet treba reći da je HRT u redu (ne znam koji mi je đavo, već drugi put hvalim HRT), ima samostalni odjel za Hrvate izvan Hrvatske i nekoliko dobrih emisija. Pa to mu je i jedna od zadaća, na kraju krajeva, ne će valjda komercijalne televizije trošiti resurse na tu temu. A nemaju ni osobu koja bi povukla, kao što je Ivo Kujundžić na HTV-u. Nekako je u prvi plan izbila doista mala hrvatska manjina u Crnoj Gori, u povijesnoj hrvatskoj Boki, gdje postoji radio imenom Dux Croatorum, radio hrvatske krovne organizacije kojom predsjeda Zvonimir Dekanić, a taj je gospodin na Forumu dobio nagradu Bogdan Radica, zasluženo. I još je mnogo zaslužnih bilo ondje, poput neizbježnoga Petera Tyrana, književnika i publicista, perjanice gradišćanskih Hrvata, čije središte nije u Željeznom nego u – Beču. Samo još nešto, da vas ne zamaram, a u svezi s Crnom Gorom – do 1945. bilo je u Montenegru 50 društava s hrvatskim predznakom. Pedeset. O Bože kako su na odasvud potisnuli, kako je Hrvatska na zemljopisnoj karti pretvorena u morskoga konjica oblikom, a ni pisnuti ne smijemo o svojoj povijesnoj baštini u odgriženim područjima poput Bosne i Hercegovine ili Srijema, pa dok Putini i Orbani mašu svojim velikoruskim i velikomađarskim barjacima i šalovima, Hrvati ne mogu spomenuti ni Drinu, a da se ne sruči na njih lavina, uglavnom iz – Zagreba. Dokazivati idiotima da je Hrvatska u srednjem vijeku imala granicu s Bugarskom, uzaludan je posao. Idioti znaju samo za ustaše. Kao i oni u Beogradu koji su bili i ostali četnici, a za Hrvatskom im cure sline.
Pišem ovaj tekst u nedjelju navečer poslije utakmice Hrvatske i Kanade na svjetskom prvenstvu, kada je Hrvatska opet bila velika i istjerala iz mene demone depresije koja me je uhvatila dan ranije jer sam saznao da je Zuckerberg lakši za nekoliko milijardi. Jadan čovjek, cijelu noć nisam spavao zbog njegova gubitka. No, velim, naši momci iz Katara podignuli su me iz mraka, a i sebe. A gdje su do utakmice s Kanadom skrivali Kramarića, Livaju i Petkovića, nisam uspio saznati, valjda su zapeli na carini. Sada nas još čeka samo Belgija, pa možemo doma. Šalim se, samo Belgija s teškim marokanskim ožiljcima, a nju ćemo apsolvirati s nekoliko pogodaka. Važno je da Belgija nama dade prvi gol, jer su Hrvati kakvi jesu, tek kada dobiju gol u ratu ili nogometu, priberu se i sjete se što je rekao Napoleon. U međuvremenu će onaj drčni kanadski izbornik vjerojatno dobiti otkaz i u školi predavati etiku i spolni odgoj. Kamo će golman koji reče da je porijeklom iz srpske Dalmacije, a brani s tri prsta pa dobije četiri gola, još se ne zna. Možda karijeru nastavi u SANU ili se zakaluđeri… Čekamo četvrtak. Idemo, Hrvatska!
O autoru
* Hrvoje Hitrec, poznati hrvatski književnik, scenarist, novinar i esejist. Diplomirao je komparativnu književnost i germanistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Radio je kao lektor i novinar u Vjesniku, bio ravnatelj Kazališta Trešnja, urednik Hrvatskog slova, ravnatelj HRT-a od 1990-1991. i ministar informiranja 1991… Od 1990 do 1995. Hitrec je bio saborski zastupnik. Najveći književni uspjeh postigao je ciklusom romana za djecu Smogovci prema kojima je proizvedena i izuzetno uspješna TV serija Smogovci.
** Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
