“Brine činjenica da Hrvatska nije sudjelovala u potpisivanju “Izjave o 75 godina od kraja Drugog svjetskog rata” koju su potpisale članice EU: Bugarska, Češka, Estonija, Mađarska, Latvija, Litva, Poljska, Rumunjska i Slovačka, zajedno s Državnim tajništvom SAD-a, u kojoj se jasno ustvrđuje kako slom fašizma mnogim europskim zemljama nije donio oslobođenje, nego novi zločinački totalitarizam”, poručuju Hrvatski novinari i publicisti u priopćenju koje potpisuju predsjednik HNiP-a Krešimir Čokolić i zajnica HNiP-a Smiljana Škugor-Hrnčević.
Priopćenje prenosimo u cijelosti:
“Svakog svibnja hrvatska javnost doživljava zagađenje medijskog prostora vezano uz obilježavanje žrtava Drugog svjetskog rata i poraća. Obično se medijska pažnja pravdala pojavljivanjem zanemarivog broja pojedinaca s oznakama totalitarnih režima. Kako ove godine zbog korona virusa nije bilo moguće organizirati javna okupljanja, provala mržnje koja se dogodila proteklih dana, vezano uz komemoriranje žrtava Bleiburga i Križnih putova, pokazala je kako i samo sjećanje na ubijene (jer svojim postojanjem prokazuju počinitelje) postaje razlogom za eksces.
Dok je obilježavanje žrtava ustaškog režima (čiju narav nitko ne dovodi u pitanje) u Jasenovcu prošlo u skoro savršenom miru (uz izuzetak nekoliko politikantskih komentara), dotle je obilježavanje žrtava masovnih partizanskih pokolja nakon završetka Drugog svjetskog rata, ponovno pokazalo civilizacijsku nezrelost našega društava. Velikim dijelom i zaslugom kontinuiranog djelovanja nekih medija. Ta mržnja je emanirala upravo ove godine, kada, ponavljamo, nisu postojali nikakvi pojedinci kojima bi se mogao pripisati neki proustaški sentiment. Zbog toga su još više do izražaja došli krajnje necivilizacijski stavovi izrečeni od strane osoba koje uglavnom zastupaju takozvanu antifašističku agendu.
Treba reći da je Hrvatska danas u krugu zemalja najviših demokratskih i civilizacijskih standarda kao punopravna članica Europske Unije i kao takva se obavezala njegovati daleko više standarde od komunističkog antifašizma. Naime, upravo nerazumijevanje zala koje je počinio komunizam (kršeći sva ljudska i demokratska prava) gdje god se pojavio, potakao je europsku zajednicu na izglasavanje četiriju rezolucija, od kojih su najpoznatije – Rezolucija Vijeća Europe 1481. o osudi svih totalitarnih režima 20 stoljeća, te najnovija rezolucija Europskog parlamenta iz rujna prošle godine pod nazivom – Važnost europskog sjećanja za budućnost Europe.
Antifašizam nije samostojeći pojam, jer nema vlastitog sadržaja već crpi smisao iz postojanja fašista. Od tuda potreba današnjih “antifašista” da svugdje pronalaze fašiste pritom potpuno nekritički proširujući pojam fašizma do neprepoznatljivosti. Bitna je razdjelnica da li taj antifašizam počiva na poštivanju ljudskih prava ili ne, pri čemu se komunistički antifašizam ne izdiže iznad fašizma. Neshvaćanje naravi komunizma u Hrvatskom javnom prostoru svakako je i grijeh djelovanja hrvatskih medija i obrazovnog sustava u kontinuitetu, jer je kod nas postala praksa govoriti o komunističkoj Jugoslaviji s određenom dobrohotnom nostalgijom. Uporno se Tita prikazuje kao nekog velikog pozitivnog državnika, zanemarujući surovu realnost koja u kontinuitetu stoji iza učvršćivanja njegove vlasti.
Oni koji prozivaju pozdrav ZDS nikada ne primjećuju semantičku i strukturalnu sličnost između pozdrava Heil Hitler i Živio drug Tito, koji jednako uspostavljaju kult vođe. Znajući za žrtve poraća apsurdno je (a na tom su ispitu pali neki komentatori političkih zbivanja ovog svibnja) kako neki, nekritički, za ulazak Titovih partizana, u brojne hrvatske gradove sustavno upotrebljavaju termin oslobođenje, pritom ni malo ne vodeći računa što je to oslobođenje najčešće podrazumijevalo.
Vjerojatno iz tih razloga Hrvatska i nije sudjelovala u potpisivanju “Izjave o 75 godina od kraja Drugog svjetskog rata” koju su potpisale članice EU: Bugarska, Češka, Estonija, Mađarska, Latvija, Litva, Poljska, Rumunjska i Slovačka, zajedno s Državnim tajništvom SAD-a, koja je objavljena prije desetak dana. U njoj se jasno ustvrđuje kako slom fašizma mnogim europskim zemljama nije donio oslobođenje, nego novi zločinački totalitarizam.
Treba reći, kako stupanj zločina, koje su počinili Titovi partizani u svibnju 1945. godine i kasnije, nije zabilježen u niti jednoj drugoj Europskoj državi. Sve te činjenice su lako provjerive, posvjedočene sa strane brojnih svjedoka, i naposljetku potvrđene iskapanjem brojnih grobišta.
Na tom civilizacijskom testu su pala i dva bivša predsjednika Republike Hrvatske, koji su dali izjave, u najboljem duhu negacionizma. Tvrdnje kako je bila riječ samo o vojnicima, obilato je već odavno osporena i iskapanjem grobišta, poput Barbarina rova – Hude jame potvrđena. Sjetimo se samo gomile djevojačkih pletenica.
U javnosti se često proziva povjesničare za tzv. pokušaje revizionizma, zaboravljajući da je revizija prošlosti legitimna znanstvena metoda povijesne znanosti. Na žalost to se čini iz pozicije civilizacijski nedopustivog negacionizma, s namjerom zataškavanja prave naravi Titovog režima i komunističke Jugoslavije, koja se vrijednosno i civilizacijski nalazi bliže Trećem Reichu nego zemljama zapadne demokracije. Iako su motivi za takvu manipulaciju, za sada poznati samo njima, treba upozoriti na štetnost takve prakse kako na domaćem tako i na međunarodnom planu.
Pri tome ne mislimo samo na popularnu sintagmu ustaške zmije (u maniri potrage za fašistima), već i na protucivilizacijsko neojugoslavensko okupljanje titoističkih antifašista u Sarajevu, koje je bilo protkano brojnim prijetnjama. Treba reći da na misi zadušnici, koju je predvodio kardinal Puljića, nisu upućene nikakve dvojbene poruke, već poruke mira, ljubavi i poziva na odgovornost, kako prema prošlosti, tako i prema današnjem trenutku.
Svjedoci smo, kako je, velikim djelom, upravo pisanje u hrvatskim medijima, kroz proteklih dvadesetak godina, doprinijelo nerazumijevanju, kako prošlosti, tako i nedostatku svijesti o civilizacijskim orijentirima na kojima se gradi današnja Europa. Stoga, u cilju podizanja svijesti o punini odgovornosti novinarske i publicističke profesije, pozivamo na preporučene standarde u odnosu prema povijesnom nasljeđu, uz iskreno uvažavanje i pijetet prema svim žrtvama. Na te visoke standarde pozivaju i spomenute europske rezolucije koje daju civilizacijske odrednice prema nasljeđu totalitarističkih režima prošlog stoljeća. “
