“Prvi dan trodnevnog čekanja Godota u Neumu, kao najbolju vijest u mojim javljanjima isticao sam činjenicu da sa zatvorenog sastanka bosanskohercegovačkih političkih velikaša i europskih i američkih namjesnika još uvijek ništa nije procurilo u javnost. Možda ipak ima uma u Neumu? No, već drugi dan uvukao mi se crv sumnje da možda zapravo – nije imalo što ni procuriti.” – piše Ivan Hrstić u kolumni za Večernji list koju djelomično prenosimo.
To su drugi dan pred 15-ak kamera iz nekoliko država implicitno potvrdili Amerikanac Matthew Palmer i Nizozemka Angelina Eichhorst. Koliko god se i dalje trudili biti oličenje diplomatskog optimizma, jasno je već bilo da im je pod udarom neumske bure toplina osmijeha pala za nekoliko stupnjeva te da im se drhtavo zamrzava na licu. Njima sigurno nije teško pao režim klauzure kakav su sami zamislili u samo za njih zakupljenom hotelu.
Dok s pustog Repa Kleka gledam na Neumski zaljev okupan suncem, gledam zapravo na “mare clausum” – u geopolitičkom smislu zatvoreno more. Koje takvo treba i ostati! Ne u fizičkom smislu zatvoreno. No, svakako valja u korijenu spriječiti suludu ideju da se izgradi neka velika teretna luka koja bi zamijenila ulogu Ploča. Bez političke suradnje RH, to je i posve nemoguće.
Klaustrofobija pri pogledu na Pelješki most
No, najintrigantniji podatak jest da najžešću klaustrofobiju pri pogledu na Pelješki most iskazuje čovjek koji se lažno predstavlja kao predstavnik Hrvata u BiH, iako je jasno da ga Hrvati uglavnom birali nisu. Da Dodik nije uložio veto, Sarajevo bi na inicijativu Željka Komšića tužilo Zagreb pred svim međunarodnim instancijama kako bi spriječilo gradnju. Zato će, kako sada stvari stoje, Komšića na predstojećim izborima Bošnjaci i četvrti put odabrati kao predstavnika Hrvata u predsjedništvu BiH.
Treći dan “pregovora” u Neumu gore spomenuti crv već je glasno mljackao. Naime, dvojac međunarodnih medijatora otvoreno priznaje da u BiH nisu doletjeli ni s kakvim konkretnim prijedlogom koji bi nametnuli “balkanskim plemenima”, kamoli da bi zavrtali ruke. A posve je jasno da se na ovim prostorima ništa ne pomiče bez dobre mrkve i još bolje batine. Dakle, ništa od “Male Jalte” ni “Malog Daytona”. Je li to dobro ili loše?
Kad se pogleda na to što su Amerikanci nametnuli u “velikom Daytonu”, svakako je loše. U trenutku dok je Karadžićeva RS bila na koljenima, a hrvatska vojska pred Banjom Lukom, raspravljali su tek hoće li Srbe nagraditi s 51 ili “samo” 49 posto BiH. Dakle, sasvim sigurno je dobro to što Palmer više ne govori samo o “građanskoj BiH”, koja bi samo ozakonila bošnjačku majorizaciju Hrvata. Prijedlog da se formalno ne bira predstavnik Hrvata u predsjedništvu BiH, već da se u suštini bira člana Predsjedništva s teritorija na kojima većinski žive Hrvati, na prvi mah djeluje prihvatljiv. Sve dok ne postavimo pitanje: a tko Hrvatima onda garantira da će sami sebi birati predstavnike? Čak i ako se njihov egzodus nastavi? Izetbegović svjesno gura Čovića u naručje Dodiku, kako bi ga diskreditirao. Očito nesvjestan da time najviše ugrožava izglede BiH. Jer BiH bez Hrvata onda nema ni najmanju šansu za opstanak.
“Prvo sapun, onda parfem”
Zoran Milanović, koliko god nediplomatski njegov izričaj bio, u suštini je potpuno u pravu kad kaže “prvo sapun, a onda parfem”. Naravno, time ne sugerira da su ljudi u BiH prljavi, kako neki tamo spremno izvrću. Već da ne može postojati efikasna građanska država, ako ona prije toga nije dokazala da može stvarno poštivati ustavom zajamčena etnička i prava konstitutivnih naroda. Dakle, doista onda prvo sapun, pa tek zatim parfem.
Prošli tjedan pitao sam Milanovića je li pametno vezivati se uz Dodika kojemu nad glavom stalno vise sankcije. Odgovorio mi je: “Tko glasa za sankcije Dodiku, hrvatski je izdajnik”! No, odnos prema BiH jedno je od rijetkih pitanja u kojima vjerujem Milanoviću da ga ne vodi antagonizam prema Plenkoviću. Nažalost, on svojom galamom sebi posve zatvara prostor za razgovor s predstavnicima bošnjačkih stranaka. Prije neki dan navodno iz sigurnosnih razloga morao je odustati od puta u Srednju Bosnu. Kako ne bi prošao kao Vučić u Srebrenici. Iz Vrhbosne, aktivisti mu prošli vikend na dar šalju sapun, parfem i – nakurnjak. Kad ih pak pitaš za etnička prava Hrvata, onda vele: “E, to nemamo! Nije više na meniju!”
No, reakcije iz Sarajeva zapravo samo ilustriraju da tamo prave volje za razgovor ionako nema. Umjesto javnog ismijavanja Milanovićevih (ne)diplomatskih vještina, premijer Plenković na predsjednikovu kaubojsku intervenciju trebao bi gledati kao na dragocjeni dar. Hoće li pak galama pomoći? Nema baš nikakve garancije. Ali bez svilene rukavice na desnici i boksačke na ljevici, to bi i ovaj put mogla biti unaprijed izgubljena bitka. – zaključuje Hrstić za Večernji list.
Kolumnu u cijelosti pročitajte u Večernjem listu.
* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
