Hrstić: Zabrana totalitarnih simbola – povratak progona Hrvata?

hrstić pupovac
Foto: Fah; fotomontaža: Narod.hr

Kampanja još nije na vrhuncu, ali uskoro će. Udari stižu iz nekoliko smjerova i očito su dobro koordinirani. Oporba, aktivisti, udruge, strani veleposlanici, ne ostavljaju prostora za dvojbu. Sve je usmjereno prema formalnoj zabrani ZDS i nekih drugih bremenitih simbola iz prošlosti. No, ono što u tim zahtjevima bode oči i uši jest da traže zabrane nacističkih, fašističkih, četničkih i ustaških simbola, a da pritom u širokom luku kukavički drsko (da, te dvije riječi mogu zajedno!) zaobilaze ništa manje opterećene simbole – komunističkog režima, također odgovornog za zločine biblijskih proporcija, piše Ivan Hrstić u kolumni za Večernji list koju djelomice prenosimo.

Zašto baš sada? I to nakon što je Plenkovićevo povjerenstvo pokušalo u lijepi šareni paket zamotati taj dio bolne prošlosti i gurnuti ga u ladicu? Pa, posve je očito da je Plenkoviću vrpcu svezao svizac, jer novu priliku sad su namirisali i njegovi saveznici iz nužde. Naravno, jasno je, takvu zabranu može provesti samo neka u kut stjerana nominalno desna vlada koja ovisi o lijevim koalicijskim partnerima, baš kao nedavno u Austriji. Scenarij se ponavlja. “Problemčić” je samo u tome što Austrija nije imala 45 godina diktature komunističke partije. Niti građanskog rata, za razliku od… Finske.

Retoriku su ipak malo ublažili, kako se ne bi vladajuće i izravno optuživalo, ne govori se više toliko glasno o galopirajućoj ni o puzajućoj fašizaciji, pa niti o “weimarskoj” Hrvatskoj. Članovi vladajuće koalicije ipak nešto opreznije poručuju da je u Lijepoj našoj “normalizirano stanje historijskog revizionizma negativnosti prema narodima koji su stradali kao žrtve u vrijeme NDH uspostavljene za vrijeme ustaškog pokreta”.

No, zapravo je baš ova kampanja vrhunac povijesnog revizionizma! Pila naopako. Izdvajati komunističke zločine i diktaturu iz totalitarističkog paketa nije samo revizionizam u odnosu na sve važeće europske istine, nego i vrhunac cinizma.

U XXI. stoljeću ne bi trebalo biti nikakve javne potrebe za uzvikivanjem bilo kojeg ratnog pokliča ili pozdrava, kamoli onih koje je nemoguće do kraja oprati od tereta II svjetskog rata. No, kada bismo krenuli putem zabrana, tada nema drugog načina: morali bismo biti apsolutno dosljedni te formalno zabraniti sve simbole totalitarnih sustava, vezane uz masovne zločine iz bliže i daljnje prošlosti. A to onda znači da u paketu kažnjivi postaju i simboli komunističkog režima, odgovornog za poslijeratne zločine i 45 godina diktature jedne partije.

Naravno, to je trenutak u kojem čuvari tekovina revolucije izvlače džokera iz rukava, odluku europskog suda prema kojem sveprisutna petokraka ne može biti generalno zabranjena. I ne može, pa što onda, to još uvijek ne znači da ne bi mogla biti kažnjiva kad se upotrebljava u kontekstu slavljenja nasilne revolucije i komunističke diktature. Kad god se maše zastavama te države. Kad god se javno žali što nakon rata nije pobijeno dovoljno narodnih neprijatelja. Tada petokraka postaje kažnjiva barem onako kao što se danas kažnjava uzvikivanje ZDS – kao prekršaj javnog reda i mira – onda i samo onda kad sud procijeni da je upotrijebljena u takvom kontekstu. I u takvoj sudskoj praksi, suprotno onome što govore zagovaratelji zabrane ZDS – nema ništa pogrešno. Dakle, formalnopravno vrlo lako u izvedivo. Samo kad bi za to doista postojala politička volja i stvarna društvena potreba.

(…)

Od brutalne političke nekorektnosti daleko gore je obnavljanje – milicijske države. Ostavite Hrvate na miru!

Neki s “ljevice” sad vole kao argument izvući i Tuđmana, koji, poznato je, nije imao simpatija za ZDS. Ali njemu nije padalo na pamet formalno ga zabranjivati. To je onaj isti Tuđman bez kojeg se hrvatska valuta nikad ne bi zvala kuna. Valuta koju su u povijesti prvi uveli ustaše. Još uvijek sam u dilemi, je li to jedna od najvećih Tuđmanovih neopreznih grešaka u ranim danima stvaranja neovisne Hrvatske ili najgenijalnija podvala u povijesti. Majka svih podvala. Kojom je prokazao licemjernost svojih progonitelja.

Gle čuda – svi obožavaju ustašku kunu. Točnije – kune. Jer jednu usamljenu kunu nitko ne voli. Što je više ustaških kuna, to je ljubav jača, bila zdesna ili slijeva. Nitko kuni u zube ne gleda. Vragovi – bili crni, zeleni, žuti ili pak crveni na polka točkice – kune se ne odriču. Kuna ipak ide prema svojem masovnom istrebljenju, zamijenit će je euro, pa neki sad osjećaju da je došlo vrijeme da ju se u povijest pospremi zajedno sa drugim selektivno odabranim kontroverznim simbolima.

No, unatoč opetovanim pozivima, svojih proračunskih kuna neće se odreći ni sekunde prije no što one budu zamijenjene eurom. Kao što se sasvim sigurno neće odreći ni hrvatskih eura čak ni ako na njima kao znak sjećanja na Tuđmanovu valutu preživi lik Martes martes, poznatije pod imenom – zlatna kuna, zaključuje Ivan Hrstić u kolumni za Večernji list.

Kolumnu u cijelosti pročitajte na Večernjem listu.

* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr/vecernji.hr