Županijski sud u Zagrebu 2016. poništio je presudu Stepincu zbog nepravedno provedenoga ili montiranoga postupka, no to ne znači da je rehabilitiran, piše Ivan Hrstić u kolumni za Večernji list. Ključna je to tvrdnja zbog koje je udžbenik povijesti “Zašto je povijest važna?” autora Hajdarovića, Ristića i Torbice ekspresno brisan sa školskog popisa, što pak povlači lavinu bijesnih reakcija povjesničara, političara i kolumnista, koji tvrde da je udžbenik zapravo – zabranjen i to na poticaj Crkve i “pravovjernih” povjesničara. Da su autori postali žrtve cenzure i nacionalističkog križarskog pohoda koji s povijesnom znanošću nema nikakve veze.
>Dossier(1/4): Razotkrivamo ideološko-interesnu mrežu oko povučenog udžbenika povijesti
Istina, torpediran je (pre)brzo. Ne baš preko noći, kako neki to žele prikazati, jer prethodilo je nekoliko mjeseci pritisaka. Istina je i da je odlučeno unutar onog istog ministarstva koje mu je prije tri godine dalo pozitivnu ocjenu. No to nam ništa ne govori je li odluka ispravna ili ne. Moglo bi se raspravljati i je li procedura bila poštovana – kad bismo znali kako je ona uopće normirana. Ali, oprostili mi oni ili ne, meni je ovdje mnogo intrigantnija sama ta tvrdnja koja je izazvala oluju.
Nastranu osjećajčići vjernika, često ništa manje snažna vjera a(nti)teista ili tankoćutnost agnostika, ako ih vrijeđa istina, onda nisu relevantni. Jedino što je bitno jest – je li ta tvrdnja formalnopravno i jezično ispravna? Odražava li povijesne činjenice ili nečije želje? Nažalost, autori tu padaju na svim ispitima. Na ispitima povijesti, prava, zdrave logike i hrvatskog jezika. Cijenjeni profesori morali bi hitno na popravni!
>Dossier (2/4): Kako je nekompetentni Torbica postao autor udžbenika o povijesti 20. stoljeća?
Povijesna je činjenica da se od 1992. do 2016. doista moglo govoriti da je Sabor donio deklaraciju o osudi političkog procesa Stepincu, ali da samim tim činom on nije rehabilitiran. No nakon presude Županijskog suda, kojom je taj proces pravno poništen, situacija se potpuno mijenja. Povjesničar koji danas tvrdi da Stepinac tom presudom nije rehabilitiran može biti samo apsolutni neznalica.
Ili imati neke skrivene namjere. Isto vrijedi i za novinare. Jedan koji se diči udarničkom značkom istraživačkog novinarstva tako javno “objašnjava” da poništenje znači da je pred zakonom dotadašnji osuđenik nevin. Ali – da se nevinog ne može rehabilitirati. Da se samo zločince može rehabilitirati!
Naravno, nastranu da se ono što inače misli o Stepincu svodi na to da on zapravo jest zločinac, uvaženi kolega polupao je sve lončiće. Jer, postoji penološka rehabilitacija, kojom se osuđene zločince nakon odslužene pravedne kazne vraća među punopravne članove društva. No postoji i sudska rehabilitacija kojom se potpuno poništavaju nepravedni sudski procesi – i njihove posljedice. Nažalost, prečesto nakon što osuđenik odavna nije među živima.
>Dossier (3/4): Kako je Hrvatska udruga nastavnika povijesti povezana s manipulacijama u povučenom udžbeniku?
Dakle, točno jest da je presuda poništena zbog montiranog postupka. Ali to znači doslovno ni manje ni više nego da – Stepinac JEST sudski rehabilitiran! Dakle, potpuno suprotno od tvrdnje u udžbeniku! Pobogu, to je bio jedini razlog tog postupka! Možda su uvaženi povjesničari zapravo htjeli istaknuti nešto drugo – da Županijski sud nije ni procjenjivao Stepinčevu krivnju, već isključivo prirodu montiranog procesa?
Ili da bi, da mu se stvarno ponovno sudilo, možda svejedno bila dokazana krivnja? Da je rehabilitiran pred zakonom, ali da ostaje moralna krivnja koja se ne da izbrisati? Što god da je od ovog odgovor, samo ukazuje na ono što im se i stavlja na teret – da su usputice, ali svjednako tendenciozno, našoj djeci sugerirali Stepinčevu krivnju. Eto, zato povijest jest važna!
** Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
