Od svih velikih javnih poduzeća u Hrvatskoj Hrvatska je pošta najmanje na udaru: Organizaciju posla je postavila još Austrija i od onda se stvari tamo nisu bitno mijenjale, a zna se da je bivša monarhija imala vrhunski uređene i organizirane državne službe i službenike, za razliku od svih država koje su uslijedile. Modernizirala se – bar donekle, uvela relativno na vrijeme usluge poput HP ekspresa kako bi se othrvala konkurenciji privatnih dostavnih tvrtki, a i najmanje ih se povezuje s korupcijom, uhljebljivanjem stotina direktora, i pljačkom.
1998. je zakonom iz sastava tadašnjeg HPT-a izdvojen HT, telekomunikacije, koje su također što se mreže tiče bile uglavnom još na austro-ugarskoj infrastrukturi i paricama, bar u Zagrebu, s neizbježnim dvojnicima, telefonskim priključcima koje se plaćalo 2.000 maraka unaprijed i čekalo godinama, međugradskim pozivima koji su koštali kao međunarodni, ožičenjem koje je bilo takvo da je modem od 56 k bio neupotrebljiv, i tehnološkim viškom od nekoliko tisuća ljudi.
Obaveza liberalizacije
U Hrvatskoj danas postoji 21 pružatelj poštanskih usluga, no gotovo sva pisma i dalje idu preko Hrvatske pošte, dok preko nje ide samo 22 posto paketa. Lani je pošta imala nešto više od 95 milijuna kuna čiste dobiti, pa su krenuli i u investicije, zamjenu davno dotrajale opreme i izgradnju novog sortirnog centra u Velikoj Gorici. Zapošljavaju više od 10 tisuća radnika, a u zadnje dvije godine su, kažu, inače mizerno plaćenim vozačima i poštarima digli plaće za dvadesetak posto, iako su im plaće i dalje osjetno ispod hrvatskog prosjeka.
No i u toj, naoko manje problematičnoj javnoj kompaniji, postoji nekoliko itekako velikih problema. Prvi je taj što je CityEx, odnosno njegov vlasnik, pokrenuo postupak protiv Hrvatske, jer mu država, nepovođenjem liberalizacije tržišta na što se obvezala kao članica EU, kao i financijskim nametima te favoriziranjem Hrvatske pošte – ugrožava poslovanje. Usto, vlasnik CityEx-a pokušava naći kupca za svoju hrvatsku podružnicu i na taj način se povući sa ovog tržišta.
Dampinške cijene
Naime, početkom 2013. Hrvatska je trebala početi provoditi direktive EU i dodatno liberalizirati tržište poštanskih usluga, a državni monopolist HP trebao se uključiti u tržišnu utakmicu. No, iz CityExa kažu kako je Hrvatska pošta, potpomognuta regulatornom agencijom i nadležnim ministarstvom krenula u damping cijena i uništavanje konkurencije na način da velikim korisnicima odobrava popuste koji nisu niti na koji način ekonomski opravdani.
Regulatorna agencija, nadležno ministarstvo, pa čak i Saborski odbor za promet odlučili su da je zaštita Hrvatske pošte od utjecaja tržišta nacionalni interes te da je stoga opravdano Hrvatskoj pošti omogućiti da ide s dampinškim cijenama. Pri tome je svjesno stavljeno u podređeni položaj preko 2000 radnika alternativnih davatelja poštanskih usluga u odnosu na radnike poduzeća u državnom vlasništvu. Usto, regulatorna agencija zabranjuje rad privatnicima na određenim područjima – umjesto liberalizacije tržišta, provodi se monopolizacija, a rezultat je da građani u konačnici usluge plaćaju skuplje, ili se jednostavno razlika nadoknađuje izravno iz proračuna, dakle opet novcem građana. Usto, privatni poštanski operateri prisiljeni su plaćati 5% od prihoda u kompenzacijski fond kojim se HP-u nadoknađuju navodno neisplative univerzalne usluge.
Na reklamacije HP ne reagira
Drugi problem su reklamacije. HP tvrdi da na 500 milijuna usluga dobiju 0,01 posto prigovora. A od toga je 0,004% naposlijetku ocijenjeno opravdanim. Najviše od svih tih prigovora odlazi na dostave. Poštar jednostavno NE ZVONI. Samo ostavi ceduljicu u sandučiću. To da svaki put morate čekati u redu, ponekad i preko sat vremena, u područnoj pošti da bih došli na red za preuzimanje pošiljke, a pored vremena trošite i gorivo jer pošta u kojoj možete preuzeti pošiljku možda i nije tako blizu.
Najgore je od svega što se sad niti sudski pozivi ne dostavljaju po dostavljaču, nego preko poštara – koji ne zvoni, što može prouzročiti ogromne probleme i troškove. Osim sudskih poziva i paketi su se vraćali pošiljatelju. Istina, možete pismeno ispuniti obrazac i žaliti se kontroloru dotičnog poštara, ali opet će to ostati bez ikakvog učinka.
Pred dvije godine, portal “Zagrebački.hr” je na svojoj stranici na Facebooku pitao građane za njihova iskustva s Hrvatskom poštom u Zagrebu, i profil im je, kažu, zasut pritužbama. Najčešće zamjerke Zagrepčana su da im paketi iz inozemstva ili naručeni preko interneta jednostavno ne dolaze. “Bitno da mi Bandićevo pismo isporuče redovito, a moja nova proljetna majica će, nadam se, za iduću sezonu biti ovdje”, napisao je jedan korisnik. S druge strane, drugi korisnik komentirao je da se poštarima često ne da provjeravati ima li nekoga doma i penjati na viši kat pa zato samo ubace žutu ceduljicu, odnosno obavijest u sandučić da je paket stigao.
U Hrvatskoj pošti pak smatraju da je riječ o “zanemarivo malom broju prigovora”. No troškovi zbog neisporučenog sudskog poziva mogu biti sve samo ne zanemarivi. I tu se ne radi o paketima, za koje u pošti tvrde da ih, iz nekog razloga, ne dostavljaju jer ih ne mogu ubaciti u sandučić a radi se o običnim pošiljkama radi kojih ne zvone. Radi se o preporučenim pismima, o sudskim pozivima, o uplatnicama iz porezne. Sve to nije razlog da vam poštar pozvoni, već redovito ubacuje ceduljicu – bez da uopće pokuša provjeriti ima li koga kući. I to, sudeći po napisima u medijima i komentarima korisnika, uopće nije endemski niti usamljen slučaj, već način rada u državnoj tvrtki koja službene dokumente koje šalju državna tijela tretira kao razglednice s godišnjeg odmora. A ako ih ne stignete podignuti, to nije njihov problem.
