Hrvatska u samom vrhu EU po udjelu državnih poduzeća – i po njihovoj neučinkovitosti

Iako je u Hrvatskoj jedna od češćih žalopojki ona kako smo sve privatizirali pa i prodali strancima, izdanja Eurostata govore suprotno: Od svih država EU, mi  smo među onima s najviše državnih ili paradržavnih poduzeća. Po Registru GFI Fine, Hrvatska je 2016. u većinskom državnom vlasništvu, uključujući vlasništvo gradova, županija, i općina,  imala čak 1.149 poduzeća. Od toga je čak 49 njih “od strateške važnosti”. To je značajan porast od 2013., godine u kojoj je zabilježen najmanji broj poduzeća u većinskom državnom vlasništvu – 1.005. U zadnjih pet godina taj broj raste, pa je očito pogrešna u javnosti dominantna percepcija da država rasprodaje poduzeća u svom vlasništvu.

Kad je 2017. usvojen zakon o strateškim poduzećima, poznat kao i Lex Agrokor, novinari su išli provjeriti koja su to sve poduzeća koja bi, po broju zaposlenih (preko 5.000) potpala, teoretski, pod njega. I pokazalo se da je od najvećih hrvatskih poslodavaca samo još Adris grupa privatna, i to tek uvjetno jer su kod nas i biti privatni vlasnik znači da morate imati jako dobre veze i pokrovitelje u politici, inače ne ide. Hrvatske željeznice, Hrvatske šume, Zagrebački holding, HAC, HEP, HRT, FINA su – tvrtke u državnom vlasništvu, samo neke od njih. Tu su potom još i one kojima je država pretežni vlasnik, do nedavno je tu spadao recimo škver “3. maj”, potom mješovite tvrtke s velikim udjelom države – ona, recimo, ima čak 42 posto vlasništva INA-e, iako se zakonom o njenoj privatizaciji iz 2002. obvezala spustiti svoj udio na ispod 25 posto plus jedne dionice; koliko iznosi i udio Mađarske u MOL-u. Tu su i državne banke poput Poštanske, te velik stambeni fond u vlasništvu države, koji uglavnom propada.

40% zaposlenih radi za državu

Pritom u poduzećima u potpunom ili djelimičom državnom vlasništvu, te institucijama države (ministarstva, gradovi, općine, agencije) radi čak 40% svih zaposlenih, dakle oko 550.000 zaposlenih od njih ukupno 1,36 milijuna. Od toga, samo u komercijalnim poduzećima u vlasništvu središnje države radi oko 13 posto svih zaposlenih. Spomenimo usput da broj zaposlenih u javnim i državnim službama čak i nije toliki problem koliko neaktivno stanovništvo, onih 750.000 ljudi koji niti igdje rade niti traže posao. Radi se o onima koji žive od crne ili sive ekonomije te rente, često neprijavljene.

Plaća je 2015. u tvrtkama i institucijama kojima je vlasnik država bila 6,100 kuna, za četvrtinu veća od prosječne plaće zaposlenih kod privatnika, koja je tada bila 4854 kune. Najveće plaće u državi ima šest posto zaposlenika u tvrtkama mješovitog vlasništva, poput Ine. No ovdje valja spomenuti kako su plaće onih sa srednjom stručnom spremom kod privatnika osjetno manje, a onih s visokom – osjetno veće nego u državnim firmama, što doduše nije specifičnost Hrvatske, tako je manje više svugdje u svijetu.

Pogledajte grafikon iz spomenutog Eurostatovog izvješća: Plava boja je stopa povrata uloženog novca kod poduzeća u vlasništvu države (SEO, State Owned Enterprises), crveno iscrtkano – privatnih.

Hrvatska je svoj prvi kompletan registar poduzeća u državnom vlasništvu objavila tek 2013., a graf se odnosi na period do te godine, od 2004. Zamjetno je da su u većini promatranih država tijekom krize državna poduzeća proizvodila – gubitke. To je nesporno velik teret za državne financije, jer privatna poduzeća su u pravilu problem svojih vlasnika – ako se država ne uplete kao u slučaju škverova u mješovitom vlasništvu pa izda jamstva od nekoliko milijardi kuna koje ćemo otplatiti. Kad ona rade gubitke, odu u stečaj, a onaj tko ih je financirao bez svog uloženog novca. Kad državna rade gubitke, ona su rupa bez dna.

Rupe bez dna

A negativna profitabilnost, odnosno to da su državne tvrtke gubitaši, je nešto što je očito, obzirom da postoji u svim državama s velikim državnim i javnim sektorom, sistemski problem a ne slučajnost uslijed izbora “nesposobne i korumpirane uprave”. Ogroman nerazmjer u profitabilnosti državnih i privatnih poduzeća upućuje na to da država gubi ogroman novac time što odbija provesti privatizaciju, jer ne samo da ne ubire porez kakav ubire od privatnih poduzeća, osjetno profitabilnijih pa time i oporezivih, nego se nerijetko dovodi u položaj da mora pokrivati milijarde gubitaka svake godine. Taj problem je bio poznat i u SFRJ: Industrija je 1989. ostvarila gubitke, prema statističkom godišnjaku SFRJ, od oko 15% BDP-a države, a to se (u istočnoj Europi revolucionarne, što je također imalo utjecaja) 1990. popelo na čak 30%!

Ni danas nije puno bolje: Gubitci u poslovanju poduzeća u vlasništvu države u razdoblju od 2008 do 2016 iznose oko 16,8 milijardi kuna, a pritom su naročito veliki gubici Ine (2009., 2013., 2014., 2015.), Petrokemije (u pet od devet godina), svih poduzeća iz grupe HŽ-a, Autoceste Zagreb-Rijeka (u razdoblju od 2008. do 2012.), itd.

Iz gornje tablice se vidi da je većina državnih poduzeća otpustila velik dio zaposlenih u zadnjih 15-ak godina, a zacijelo bi mogla i osjetno više, a da to uopće ne utječe na njihovo poslovanje: Višak broja zaposlenih, balast, je kronična bolest državnih tvrtki i u pravilu nije manji od 30%. Državne tvrtke su oduvijek bile socijalni amortizer, služile su među ostalim i zbrinjavanju viška radne snage, kao neformalna socijalna služba. Problem je što u pravilu nije dobro kad ekonomski subjekt postane ujedno i socijalna služba.

Više nas koštaju nego što nam vrijede

No unatoč tim otpuštanjima, Hrvatska pripada kategoriji europskih država s izrazito visokim udjelom poduzeća (trgovačkih društava) u vlasništvu države u BDP-u. Ona su raspršena po svim gospodarskim sektorima, a njihov je doprinos proračunskim prihodima malen ili čak negativan zbog slabog poslovanja. Odnosno, one u pravilu ne donose ništa u budžet, neto, već nas plaće radnika u njima i ostali troškovi više koštaju nego što one zarade.

Izvješće EU također ukazuje da je u cijeloj EU, na primjer, udio državnih poduzeća u poslovima s energijom bio manji od 60%, dok je u Hrvatskoj to gotovo 100%! (EU INU računa kao državnu kompaniju, obzirom na velik udio države u vlasništvu, dvostruko veći od 20% koje uzimaju kao kriterij.)

Spomenuto Izvješće također spominje istraživanje o produktivnosti u Hrvatskoj kojeg potpisuju Iootty, Correa, Radas i Škrinjarić iz 2014, a koje nedvojbeno pokazuje da državna poduzeća imaju kudikamo manju produktivnost od privatnih, i ne samo to – nego se razlika povećava s vremenom! Dok u privatnim poduzećima produktivnost raste, čak i u Hrvatskoj, dotle u državnim stagnira.

Usto, EU je potvrdila kako zaduženost tvrtki u javnom i državnom vlasništvu sve više raste, što je u Hrvatskoj naročito izraženo kemijskom sektoru: Državne tvrtke su u tom sektoru prezadužene, dok privatne nemaju problema s dugovima. U susjednoj Sloveniji je još veća razlika u zaduženosti državnih i privatnih tvrtki, samo što Slovenija ipak ima puno manje toga državnog.

Niska produktivnost

Kad se govori o ukupnoj produktivnosti, državna poduzeća imaju najlošije rezultate u proizvodnji metala i spomenutoj kemijskoj industriji: Produktivnost je za 36% niža nego kod privatnih konkurenata, i ne povećava se. Kod javnih servisa, građevine, prometa i turizma, zabilježena je također osjetno niža produktivnost državnih poduzeća u odnosu na privatna prije krize, no tu se barem razlika smanjila u međuvremenu. U energetskom sektoru, pošti, i ICT-u nisu pronađene značajne razlike u produktivnosti, no generalno, u većini sektora, produktivnost državnih poduzeća je osjetno niža, a niti u jednom sektoru nije viša nego kod privatnika.

Zaključak i preporuka Europske komisije je da se Hrvatska treba usredotočiti na bolje upravljanje državnim i javnim sektorom, veću transparentnost (što je eufemizam za smanjenje muljanja i korupcije), a naročito upozoravaju na to da “izbor menadžera u državnim poduzećima ne osigurava da će ona biti vođena s potrebnim autoritetom i kompetencijama” – odnosno, da država na čelo svojih poduzeća postavlja nesposobne ljude kojima je jedina kvalifikacija za posao partijska odnosno stranačka iskaznica (to se tiče obje stranke, jer se ta preporuka nije mijenjala ni u godinama kad je na vlasti bio SDP).

I, naravno, toplo preporučuju Hrvatskoj da što prije privatizira dio gubitaškog, glomaznog i neučinkovitog javnog sektora, iako oni u pravilu nisu protiv toga da države imaju jak državni sektor privrede.

Državna imovina – motor korupcije

Na kraju, spomenimo da su državna poduzeća uvijek i svugdje motor korupcije, jer ljudi svojim privatnim vlasništvom upravljaju na jedan način, a državnim na drugi: Dok je privatniku imperativ profit, dotle je onom tko vodi poduzeće u ime države imperativ nerijetko zaposliti potencijalne birače, a na direktorska mjesta stranačke drugove, rodbinu, i slično, te umjesto profita ostvariti što veću korist za sebe osobno (što je i logično, samo se to kod privatnih poduzeća poklapa).

Unatoč svemu tome, u Hrvatskoj vlada snažan otpor privatizaciji, a kad se ona i dogodi, u pravilu je motivirana politički, a ne ekonomski, a nerijetko se radi o samo formalnoj privatizaciji, gdje je “vlasnik” zapravo samo transmisija stranke odnosno politike, gdje je titular u stvari posve ovisan o mecenama iz sfere politike i zapravo je samo zamijenio socijalističkog direktora. Nerijetko su, uostalom, socijalistički direktori jednostavno postali “vlasnici” poduzeća kojima su do tada bili na čelu  – Čačić je eklatantan primjer, ali i dobar dio HNS-ovaca, stranke koja je nastala iz tehmomenadžerskog krila partije.

Sve to ukazuje da treba, prije svega, depolitizirati ekonomiju, a to se neće moći bez privatizacije. A spomenuti otpor privatizaciji potiču upravo oni koji bi njome najviše izgubili – korumpirani političari, te tzv. uhljebi, oni koji rade u državnim poduzećima jer nemaju kompetencija za privatni.