Hrvatski iseljenik i australski milijunaš Franović koji ulaže u Hrvatsku: ‘Hrvati i dalje žive u Titovom strahu’

Foto: Stipo Mlinarić

Marko Franović australski je milijunaš i hrvatski domoljub koji je obilno ulagao u Hrvatsku

Buntovnik, ali s razlogom. Tako oni koji ga vole i poštuju opisuju Marka Franovića, australskog milijunaša i jednog od najvećih pokrovitelja borbe za hrvatsku samostalnost. Franović je skroman i samozatajan čovjek za kojeg kada ga upoznate nikada ne biste rekli da se njegovo bogatstvo procjenjuje u milijunima australskih dolara. Svojim ponašanjem i izgledom on sam to ničim ne odaje. Baš suprotno, kad god stigne izražava svoj prijezir prema luksuzu i rasipničkom načinu života, piše Mia Mitrović za 100 posto u uvodu intervjua kojega djelomice prenosimo.

Bilo mu je samo 18 kada je zbog neslaganja s komunističkim režimom pobjegao u Australiju. Baš kao i većina hrvatskih emigranata Franović je krenuo od nule, a u dalekom je svijetu radio sve moguće poslove. Mukotrpan rad mu se isplatio i danas u Australiji slovi za jedno od najmoćnijih imena građevinskog biznisa. Njegove dvije najveće kompanije ‘Cro Developments’ i ‘Boka Aluminium Windows’ već desetljećima posluju u konstantnom plusu, a ono što zaradi Franović koristi kako bi pomogao domovini.

Razočaran politikom

Prvo je financirao kupnju oružja kojim je Hrvatska izborila samostalnost, a potom donirao humanitarne i braniteljske udruge te ulagao u stranke hrvatske desnice. Najviše je dao HDZ-u iz kojega se razočaran ispisao 2016. nakon što je pala vlada Tihomira Oreškovića. U hrvatsku je politiku danas duboko razočaran.

Iako je skriveni protagonist hrvatske politike od ranih devedesetih i jedna od ključnih figura hrvatske emigracije, za medije govori nerado. Ne voli se fotografirati i eksponirati, kaže, no za portal 100 posto pristao je porazgovarati o svom trnovitom putu hrvatskog iseljenika, političarima koje je izdašno financirao te svojim planovima za poboljšanje života u Hrvatskoj.

S Franovićem su se sa 100 posto sastali u foajeu hotela Dubrovnik. Dočekao nas je odjeven u majicu s HOS-ovim grbom što je u skladu s njegovim imidžem ‘najkontroverznijeg hrvatskog iseljenika’.

„Prozvali su me kontroverznim zato što uvijek kažem ono što mislim. Je li to kontroverzno ili ne, ne znam. Hrvat sam koji ne investira u Hrvatsku već za Hrvatsku. Od Hrvatske ne živim, već od svog rada u dalekoj Australiji“, govori nam Franović, Hrvat koji se rodio u siromašnoj obitelji u Boki Kotorskoj.

Lažni dobrotvori

Kada smo ga upitali o njegovom dobrotvornom radu, Franović nije bio toliko razgovorljiv i pokušao je promijeniti temu.

„Ne volim pričati o tome. O pomaganju i o novcu. Smatram da je to suvišno. Ono što radim, ne radim zbog samopromocije. (…)  Kada je počeo Domovinski rat, u Sydneyju smo organizirali prikupljanje pomoći. Siromašne starice u svojim su rupcima donosile svu svoju ušteđevinu da pomognu Hrvatskoj. Ono što sam dao ja i drugi bogatiji, to je bio naš višak. Zar je to ponosno, davati višak? Ponos je davati od srca. Sve što su imali, ti ljudi su dali. Oni koji su puno imali, malo su dali. Neki i ništa. Neki su čak više pojeli i popili na raznim dobrotvornim večerama nego što su poslali Hrvatskoj. To su uglavnom oni koji se reklamiraju kao dobrotvori“, otvorio se ipak jedan od najvećih australskih donatora.

„Živim skromno. Ne pijem, ne kockam, ne pušim pa mi ostane viška od mog rada i taj višak dajem za ono što mislim da je za našu Hrvatsku potrebno“; dodao je, a na pitanje o iznosu novca koji je dao domovini unazad tridesetak godina nije htio odgovoriti.

„Kada bih vam to rekao zvučalo bi kao ogromna laž i nitko mi ne bi vjerovao. Moja tajnica zna cifru, a znala ju je i moja pokojna žena. Neću vam reći koliko, ali mislim da sam dao dovoljno. Mogao sam i više“ zagonetan je Franović koji je borbu za hrvatsku samostalnost počeo financirati 1988.

Na ispitivanju kod Udbe

Franović je također ispričao kako je zbog te njegove djelatnosti jedan njegov prijatelj imao problema s UDB-om. “On se vratio kući u Boku gdje su ga uhapsili jer je bio u podvodnom ribolovu odveć blizu vojne luke. Šef Udbe ga je tada ispitivao o meni i donacijama” – rekao je Franović.

„Prvi novac za obranu Hrvatske iz Australije je stigao od nas, braće Franović. Nismo stavljali svoja imena, osobito u početku jer nismo htjeli da naša obitelj i rodbina u Boki Kotorskoj zbog toga ima problema. Potpisivali smo se kao IBM što je skraćeno od Ivo, Božo i Marko. U početku smo novac davali zajedno. Sada dajem samo svoj novac, ne onaj od kompanije“, priča Franović te naglašava kako nije samo on financirao borbu za samostalnost i kupnju oružja.

Franović je također otkrio zašto je prestao novčano pomagati neke stvari.

„Novčano sam pomagao brojne stvari u Hrvatskoj, no vidim da nema rezultata pa sam prestao.” – kaže.

Isitče kako je najviše novca dao Ivu Sanaderu, u kojega se kasnije potpuno razočarao.

“Sve moje greške su škola pa tako i ova. Dao sam mu oko 100 000 australskih dolara. Sjećate se onih njegovih jamstava u kampanji? (…) Kada me netko izigra, ja ga zauvijek izbrišem”.

Franović je HDZ prestao financijski pomagati 2016., nakon pada Oreškovićeve Vlade, kada se i ispisao iz HDZ-a.

Financirao je predsjedničku kampanju Miroslava Tuđmana 2009. te kampanju aktualne predsjednica Kolinde Grabar-Kitarović.

„Ovu zemlju već dugo vremena ne vode pametni, već oni koji kimaju glavom i govore yess, ministre. Hrvatsku mora voditi stranka koja je prohrvatska, a takvih je u zemlji sve manje“, smatra Franović.

Zbog kojeg se političara htio odreći hrvatskog državljanstva

Posebno se obrušio na zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića.

„Lako je tako voditi grad i rušiti sve što je domovinsko. Zagreb je prije nekoliko godina bio u deficitu oko sedam i pol milijardi kuna. Danas je brojka mnogo veća. Bandić gradnjom fontana i popravljanjem Titovih spomenika kupuje glasove birača dok grad propada“, ljut je australski poduzetnik na zagrebačkog gradonačelnika.

Kao idealnog predsjednika Hrvatske vidi Andriju Hebranga, a kao premijerku Ružu Tomašić.

Ističe kako se, kada je za predsjednika izabran Ivo Josipović, zaputio u hrvatski konzulat kako bi se odrekao hrvatskog državljanstva. U povijesti hrvatske emigracije 20. i 21. stoljeća to još nitko nije zatražio i nisu imali formulare pa je ipak odustao od svog nauma.

Predsjednicu bi bolje savjetovala starica iz Like

Govorio je i o svom razočaranju predsjednicom Kolindom Grabar-Kitarović.

„Podržavao sam predsjednicu, ali napravila je nekoliko neviđenih gluposti. Najveća od njih je posjet Vučića Hrvatskoj. Predsjednica ima loše savjetnike pa sam joj jednom prilikom rekao da bi joj bilo bolje da je uzela neku staricu iz Like za savjetnicu. Ona bi ju puno bolje savjetovala nego svi njeni savjetnici zajedno. Kada je bila u Australiji, trebao sam sjediti kraj nje, ali sam poslao svog unuka jer se ne volim slikavati. Došla me pozdraviti pa sam joj rekao da sam ponosan na nju, ali da sam izgubio dio povjerenja nakon Vučića. Ne ostajem nikome dužan ni u novcu ni u riječima“, ispričao nam je detalje svog odnosa s predsjednicom za koju će, priznaje, ponovno glasati ako ne bude bilo boljeg kandidata.

„Njihovi potomci trebaju znati što su radili. Mi i dalje živimo u Titovom strahu. Još uvijek ga osjećamo“, pomalo je zlokoban naš sugovornik koji smatra da je osim Titovog nasljeđa veliki neprijatelj Hrvatske i Njemačka.

O otežanom glasovanju Hrvata u Australiji

Podržava pravo glasa hrvatskoj dijaspori.

„Smatram da bi svatko tko se osjeća Hrvatom trebao imati pravo glasa bez obzira gdje živi. No, u Australiji na hrvatske izbore izlazi sve manje ljudi. Prvih godina nakon samostalnosti, moglo se glasati na više mjesta diljem Sydneyja. Danas se u Sydneyju glasa samo na jednoj lokaciji. Očekuje se da ljudi na biralište dođu s velikih udaljenosti. Naši ljudi uglavnom ne žive u gradu. Njima je doći u veliki grad poput Sydneyja veliko opterećenje jer nisu naučeni na promet velegrada. Meni se čini da je to tako planirano da bi se važnost dijaspore umanjila”, govori Franović.

„Prije nego što je Račan došao na vlast, dijaspora je mogla glasati na puno mjesta. On je to ukinuo i uveo da možemo glasati samo u konzulatu. I ne samo to, svaki put kada se glasa trebamo ispuniti nekakav papir za ponovnu registraciju. Kakva je to sramota? Ako ste jednom glasali, dovoljno je da dođete s putovnicom ili osobnom kartom i da glasate. Jednom sam se zaboravio registrirati pa su mi rekli da nisam na popisu. Ni moj prijatelj svećenik zbog toga nije mogao glasati, a nisu dali ni čovjeku u invalidskim kolicima. Zamislite vi tu ‘demokraciju’! To je fašizam i mafijaški posao, a ne demokracija“, govori Franović koji je u Australiju emigrirao kao jedva punoljetni mladić.

Hrvat iz Boke, protivio se komunizmu i crnogorskoj okupaciji Boke

„Na molu u Tivtu, u blizini vojne luke, vojnici su me pitali ‘kako je, mali Franoviću’. Odgovorio sam im ‘katastrofa. Čekam oslobođenje Boke od okupacije koju je provela Crna Gora’. Zahvaljujući Titu, Boka je postala crnogorsko primorje i nisam se mogao pomiriti s tim. Nisam, kao neki, postao Hrvat ’90. ili ’91. Hrvat sam otkako postojim i zbog toga sam dva puta završio na sudu. Prvi puta sa 16 i tog sam puta oslobođen. Kada sam došao na sud zbog svojih riječi, pitali su me gdje mi je odvjetnik. Rekao sam sucu da mi ne treba. Kako sam u školi bio pristojan, dobar i ugledan učenik, sudac je rekao da me ne može osuditi“, prisjeća se.

Ni dvije godine kasnije, ranih šezdesetih odlučio se na bijeg iz zemlje.

„Pobjegao sam s djevojkom četiri godine starijom od mene. Ulovili su nas na granici u Kopru i pronašli adresu svećenika koji mi je u Italiji trebao pomoći da se ukrcam na brod za Australiju. Zatvorili su nas u Kopru i tada mi je ta djevojka predložila da se oženimo, a ja sam pristao“, kaže nam Franović kojemu je suputnica na putu za Australiju na koncu postala i životnom partnericom.

Po dolasku u Australiju živio u hostelu s ostalim emigrantima iz ruralnih krajeva Europe.

„Bilo je i naših koji nisu znali pisati. Kada neki kažu ‘ta nepismena dijaspora’ ja se time ponosim jer nije ispravno kada oni koji nikada nisu držali alat u ruci ili išta radili, tako govore“, pomalo je ogorčen na oni koji ne razumiju što su sve prošli hrvatski emigranti.

Opisuje kako su njegovi početci u Australiji bili teški.

„Gradio sam kuće i postavljao prozore. Vozio viljuškar i kamion, a potom s braćom osnovao kompaniju za ugradnju prozora. Radili smo oko sto sati na tjedan. Nije bilo druge. Kada sam kupio prvu kuću, supruga i ja imali smo samo krevet i ormar. Kupili smo ih povoljno u dućanu koji je bio oštećen u požaru. Umjesto stola koristili smo kašetu za banane koju smo prekrili krpom. Nismo imali ni hladnjak, ni stolice, niti televiziju jer se nisam htio nikome zaduživati, a toga se držim i danas“, opisuje svoje skromne početke australski milijunaš kojemu se negdje u to vrijeme rodio prvi od dvojice sinova.

Franović se iznenadio kada mu je rečeno da je u posljednjih godinu dana Hrvatska dobila 500 novih milijunaša.

„To nisu milijunaši nego lopovi, mafijaši. Milijunašem se ne postaje preko noći“, smatra Franović te za kraj otkriva zašto usprkos tome što svoj novac donira Hrvatskoj u našu zemlju nikada ne bi investirao kao biznismen:

„Iz Jugoslavije nisam otišao za bogatstvom, nego za slobodom. Sloboda je najveće bogatstvo, a u Hrvatskoj ljudi još uvijek nisu slobodni.”

Cijeli intervju pročitajte ovdje.

Izvor: narod.hr/100posto.hr