”Snijeg u pravilu pada kada se djeca vrate u škole i grudaju „testovima“. Jest, priroda je nemilosrdna. U prošlom se tjednu pojavila zima, zazimilo baš prije Vincekova, proradile već zahrđale ralice na cestama, u najgorem danu ciklonalnih vrtloga gotovo ili ponegdje stvarno prekinute veze između sjevera i juga Hrvatske, s granicom na Gvozdu”, piše Hrvoje Hitrec u kolumni za HKV koju prenosimo u cijelosti.
O akciji Maslenica
Uza svu tehnologiju i suvremena čuda, u takvim se danima i tjednima pojavljuje na sceni stara i prastara boljka planinskih lanaca koji su u dobrom dijelu povijesti bili razlogom (uz mnoge druge) različitih sudbina hrvatskoga življa, gospodarskih i političkih, mnogokad kobnih po jedinstvo hrvatskoga naroda.
U Domovinskomu je ratu rečena brdska dionica jedva sačuvana kao tanka prometnica od sjevera prema moru, a zatim se u prvo vrijeme putovalo preko Paga, otoka na koji smo prelazili kratkom i vjetrovitom trajektnom linijom, pa zatim do Paškoga mosta koji je stenjao pod vozilima i samo Bog znao kako se nije urušio.
Tako sve do trenutka, do onih tri ili četiri dana koliko je trajala operacija Maslenica, ove godine snažnije i dostojnije obilježena nego inače, ako se ne varam, u svakom slučaju definitivno je usađena u memoriju kao velika navalna akcija hrvatske vojske koja se dotle uglavnom branila, a malo je nedostajalo da hrvatski teritorij bude potpuno prekinut na tom području, ne zbog snijega.
> Hitrec: Specijalna Porfirijeva mirnodopska operacija – Srbi na okup u blizini restauriranog vukovarskog vodotornja
> Hitrec: Što smo mi Bogu skrivili da nam je Srbija susjeda, ne znamo
”Najviše nam je pomogla JNA čiji su vojnici iskakali iz tenkova”
Ako se uzme u obzir kako smo u to vrijeme stajali s naoružanjem pa i ljudstvom, velika je to priča. Sreća je da su nam Nijemci početkom te godine poslali leoparde, Francuzi F-zrakoplove, a Ameri helikoptere, da sve to nismo imali teško bismo uspjeli, moj Janko, Gotovina i Roso. Ma šalim se, najviše nam je pomogla JNA i to nikada ne treba zaboraviti.
Da vojnici jugovojske nisu iskakali iz tenkova i ostavljali nam ta čudovišta, bilo bi teže. A i topove su nam donirali i još štošta, čudili se četnici u bunkerima tren prije nego što su se razletjeli na sve strane. A da je Maslenica doista prekretnica, dokaz je i pojava generala Gotovine na ovogodišnjem obilježavanju, ne ide on baš svugdje, ne ide ako nije povijesni događaj, samo za Maslenicu i Oluju napušta svoje ribe među kojima se dobro osjeća, šutljiv.
”Da se Srbija ne naoružava upravo mahnito, hrvatska bi vojska stagnirala i opadala kao lišće u jeseni”
Idemo u sadašnjost. Kako je s hrvatskom vojskom, teško je reći. Da nije suludi ruski car pokrenuo agresiju na Ukrajinu, da nema naznaka uvlačenja u kaos i jugoistoka Europe, da se Srbija ne naoružava upravo mahnito, hrvatska bi vojska stagnirala i opadala kao lišće u jeseni. Ovako se ipak malo razbudila, shvatili oni koji bi trebali razumjeti da smo se, poradi indolentnog odnosa prema vojsci, u relativnom smislu opet našli u vremenima Maslenice, pa se nastoji nešto više uložiti u obranu, nedostatno.
Sva je sreća (samo sreća, ništa drugo, rekao bi Zrinski VII.) da imamo vrhovnoga zapovjednika, verbalno snažnoga i poduzetnog. Nije više u prvoj mladosti kao onda kada je sudjelovao u masleničkim i drugim operacijama, ali još uvijek može golim rukama zadaviti potencijalnog neprijatelja, to jest mogao bi da se bolje snalazi u potencijalima i luči odakle dolazi opasnost, pa više ne znamo znade li on što se događa u Europi i šire i uže, tko nam je saveznik i komu smo saveznici u ovom trenutku povijesti.
”U takvoj crno-bijeloj slici mjeri se svaka izjava”
Stvar je u ovomu: kada je još sve rastresito i više ili manje ispunjeno nepoznanicama (pobijedit će razum i slične floskule) svatko, pa i Milanović, može što hoće, ali je to vrijeme prošlo. Sada više nema boja (farba) nema kolorističkih bravura.
U ovo doba, početkom 2023. na vojnom i političkom platnu sve je crno-bijelo, ruska se agresija na samostalnu i suverenu Ukrajinu nastavlja, Zapad se nije dao zavarati niti slomiti pred prijetnjama i štoviše, uz manja oklijevanja, nastavlja pomagati Ukrajini na sve moguće načine, ne samo zbog Ukrajine nego i zbog sebe.
U takvoj crno-bijeloj slici mjeri se svaka izjava, ako nije jasna onda pogoduje drugoj strani koja ju radosno dočekuje kao znak da, eto, predsjednik jedne zemlje puše u isti rog s Kremljem (kao i sijaset narodnih zastupnika), pa Hrvatska ispada kao tamo neka zbunjena, neuredna i bipolarna zemlja na koju se ne može osloniti.
Uzalud naši diplomati objašnjavaju da Milanović radi što već radi poradi nekih strancima nepoznatih unutarnjih animoziteta. Njih to ne zanima jer su stvari crno-bijele, kako rekoh. Do razine ili si s nama ili si protiv nas.
”Jest, Milanović priznaje da je Rusija agresor, ali uzroke traži gdje ih nema”
Jest, Milanović priznaje da je Rusija agresor, ali uzroke traži gdje ih nema, odnosno, da budemo precizni, ide uz dlaku moskovskoj propagandi. Pa ga Lavrov hvali. U neprilici, hrvatski predsjednik odlazi u Mađarsku gdje ga srdačno primaju, sastaje se sa šarmantnom ugarskom predsjednicom koja nema prevelike ovlasti i s Orbanom koji ih ima, zajednički se mrgode protiv Bruxellesa, organizma punog mana, ali sada nije riječ o bruxelleskama i nama poznatim i neugodnim, nego o sudbini svijeta kakvoga poznajemo i koji bi mogao nestati u izglednoj kataklizmi.
”Sjećam se kako su naši žongleri uspjeli ubaciti Franju Tuđmana u Davos”
No dobro, uvijek ostaje nada, kako rekoše naši rukometaši. Tzv. Zapad ima i druge probleme, bez obzira na to što su mnogi od njih povezani s ratom. Zato se predsjednici i predstavnici u siječnju sastaju na skijanju u Davosu gdje su manje važni masovni sastanci, a više bilateralni u skromnim sobičcima koji sliče ilegalnim skrovištima, a tu se, natiskani u tijesnom potkrovlju, antagonisti zbližuju barem prostorno, pa se moglo vidjeti i Vučića s kišobranom, ponešto osamljenog.
Jest, Davos je bitan svakomu. Sjećam se kako su naši žongleri uspjeli ubaciti Franju Tuđmana u Davos, u doba kada Hrvatska još nije bila samostalna, a nekmoli međunarodno priznata. Bio je to gerilski pothvat, ali se, valjda, ponešto isplatilo.
U Hrvatskoj dotle splasnulo slavlje zbog eura, to jest slavlja nije ni bilo među normalnim ljudima. Ni mjesec dana poslije izlaze na javu sve prednosti eura, recimo za one koji dižu kredite po nepovoljnijim uvjetima nego u vrijeme kuna, a sve zato što se umiješao Euribor. Tako su Hrvati ušli u Šumu euriborovu, rekla bi Ivana.
”Jedna je zastupnica rekla drugoj da ta druga ima srce rusoljubno, a vjerojatno i srboljubno”
Javile se u Hrvatskoj i neke neobjašnjive pojave, u Saboru gdje ima sve više bivših ministara pa bi mogli osnovati i klub. Ali ne radi se o njima, nego o buri u čaši vode koja ima i nešto nebuloza, pa ju treba objasniti. Jedna je zastupnica rekla drugoj da ta druga ima srce rusoljubno, a vjerojatno i srboljubno. Tu su izjavu orjunaški novinari i neki manjinci proglasili govorom mržnje.
Zastanimo malo, unesimo nešto logike u pripovijest. Što znači ljubno? Pa da saborse što voli, da je ljubav posrijedi. A ne mržnja. Ono „ljubno“ može se izraziti i grčkim, filija znači ljubav, pa tako imamo različite filije, od helenofilije (helenoljublja) do filosemita, germanofila, frankofila, ugrofila itd., u tomu dalje može se naći i japanofila i indofila, znači imamo mnoge ljude koji strasno ljube neke druge narode, civilizacije i kulture. I nitko im ne zamjera.
Zašto bi onda bilo tako strašno reći da je netko srbofil, tj., srboljub, ako to doista jest. Ne govorim sada o rečenom slučaju, nego načelno. Koliko ima ljudi koji toliko vole rusku književnost, recimo, jesu li oni na neki način rusofili, jesu.
> Hrvoje Hitrec: Hrvatska je kao prekrasna, ali zlostavljana žena koja ne vidi svoju vrijednost!
”Zašto je opisana izjava krimen, zašto pupovčani govore o mržnji, a radi se o ljubavi”
O čemu je onda riječ, zaboga? Zašto je opisana izjava krimen, zašto pupovčani govore o mržnji, a radi se o ljubavi. Pa zato što su uvjereni da ih svi mrze, čak i kada ih ne mrze, pa su u toj maniji otišli daleko, tako daleko da i ljubav proglašuju mržnjom. A usput bez sumnje nastupaju, kao i uvijek, protiv slobode govora. Kada je o toj slobodi riječ, javljao sam se u svim ovim godinama i desetljećima, braneći slobodu i pred mnogim sudovima, kao što znaju oni koji znaju.
Zloglasni član 133. Kaznenoga zakona SFRJ
Ne spominjem prvi put senzacionalnu knjigu Nevena Sesardića, Konsenzus bez pokrića (Školska knjiga), autora koji je dublje i ozbiljnije, pa i lucidnije nego mnogi od nas „ušao u problematiku“ govora mržnje i u besmislenost te frazetine. U poglavlju Sloboda govora i njezini neprijatelji spominje Neven zloglasni član 133. Kaznenoga zakona SFRJ (od jedne do deset godina robije).
> Hitrec: Neka ustančare, pupovčare i habulinčare. Ne ćemo valjda izgubiti ruke u Saboru samo zato što slave pokolj Hrvata
Zašto se kriminalizira mržnja, a da zakon uopće ne precizira ni što se podrazumijeva pod „mržnjom“?
Pa citira i Ustav RH u kojemu stoji da svatko može slobodno misliti i govoriti, ali već u sljedećem članku postoji nekoliko zabrana koje derogiraju prethodni. Dobro, veli autor (prepričavam) pozivanje na nasilje je loše i neprihvatljivo, ali ondje stoji „na nasilje ili mržnju“. Zašto se kriminalizira mržnja, a da zakon uopće ne precizira ni što se podrazumijeva pod „mržnjom“ niti što znači „poticati na mržnju“.
Sljedeće rečenice moram citirati jer su sjajne i neponovljive: „Upravo rastezljivost i nedefiniranost tih ključnih pojmova ono je što će neizbježno stvoriti pravnu nesigurnost i na taj način postići velik učinak z a s t r a š i v a nj a g r a đ a n a (spac. moj).
> Hitrec: Popis stanovništva traljavo je izveden s blesavim dvostrukostima u pitanjima o vjeroispovijesti
Naime, ako su svjesni da zbog ‘govora mržnje’ mogu dobiti tri godine zatvora, a ne znaju točno što se sve može podvesti pod taj ‘zločin’, mnogi će ljudi odlučiti da je bolje ne izlagati se riziku te će izbjegavati svaki govor koji dolazi u konflikt s javno dominirajućom ideologijom egalitarizma, multikulturalnosti, feminizma, glorificiranja raznolikosti itd.“
”Što je filadelfija? Vjerojatno niste znali, a nisam ni ja”
Vratimo se konkretnom slučaju. Nitko tu nije nikomu rekao da ga mrzi, niti da taj ili ta nekoga mrzi, nego da taj ili ta nekoga voli, što ne može biti krimen jer u zakonu ne postoji ljubav ni poticanje na ljubav, samo mržnja. Mržnja je valjda osjećaj, a osjećajima nema mjesta u zakonu, kao što sam već jednom primijetio. Ni ljubavi nema mjesta, filiji. Ni filadelfiji. Što je filadelfija? Vjerojatno niste znali, a nisam ni ja.
Navodi Bratoljub Klaić da je filadelfija bratska ljubav, a kod Srba naziv za prepredenjaka, lukavca. I eto sada smo otišli tako daleko da sve postaje blesavim. Eh, Klaić! Da su udbaši bili bolje potkovani, mogao je završiti u kazamatu. (Služim se Rječnikom stranih riječi, izdanje 1972.)
”Imamo omanju, ali vatrenu novinarsku skupinu zaduženu za neslobodu govora”
No sada imamo omanju, ali vatrenu novinarsku skupinu zaduženu za neslobodu govora. Jedno od tih pera, ne razumijevajući bit o kojoj sam govorio, ali potaknut grajom pupovčana da se radilo o govoru mržnje, napisalo je cijeli jedan članak (nije 133.) o slučaju, zgražajući se nad izjavom zastupnice. I neka ga, pa i to spada u slobodu govora, koliko god bilo idiotski.
Ali se momak zanio i otišao preduboko, spomenutu izjavu okarakterizirao kao „pogled u samo srce tame, gubavo srce HDZ-a“. No reći ćete, i to spada u slobodu govora. Napisao tako premda je vrh HDZ-a, koji ni sam ne razumije što sam prethodno objasnio, natjerao zastupnicu da se ispriča.
> Hrvoje Hitrec: Hrvatski je jezik kost u grlu protuhrvatskih aktivista
I tako su svi u lancu ispali nikakvi. Ima tu još nešto, bliže se izbori, nisu baš blizu, ali ni daleko, a pripreme su počele, očito i spremne opisane novinarske skupine koja liječi davne komplekse još iz vremena Maslenice kada ju je prvi put obuzeo očaj.
Nepristrano novinarstvo, je li? Kada sam ja to u ovoj rubrici cijelu neku stranku proglasio gubavom, molim vas? Tek tu i tamo neke pojedince gubavce.
O autoru
* Hrvoje Hitrec, poznati hrvatski književnik, scenarist, novinar i esejist. Diplomirao je komparativnu književnost i germanistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Radio je kao lektor i novinar u Vjesniku, bio ravnatelj Kazališta Trešnja, urednik Hrvatskog slova, ravnatelj HRT-a od 1990-1991. i ministar informiranja 1991… Od 1990 do 1995. Hitrec je bio saborski zastupnik. Najveći književni uspjeh postigao je ciklusom romana za djecu Smogovci prema kojima je proizvedena i izuzetno uspješna TV serija Smogovci.
** Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
