Igor Vukić: Feljton o Dinku Šakiću – Ni svjedoci iz Srbije i BiH nisu mnogo pomogli optužbi (3.)

Foto: Mirko Cvjetko / Vijenac, snimka zaslona; fotomontaža: Narod.hr

Iako se velik broj svjedoka-bivših zatočenika ispitanih u istražnom postupku Dinka Šakića nije sjećao iz logora – a mali ga je broj povezivao s nekim osobno počinjenim kaznenim djelom – sredinom prosinca 1998. godine Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu podiglo je optužnicu zbog „ratnog zločina protiv civilnog stanovništva te kaznenog djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava“.

U obrazloženju optužnice navodi se da je „zbog provođenja nacističkih i rasnih zakona i zakonskih odredbi protiv političkih protivnika od 1941. do 1945. u logoru u Jasenovcu zlostavljano, mučeno i poubijano više desetaka tisuća civila, uglavnom Židova, Roma, Srba i Hrvata“.

Šakiću se stavilo na teret da je u vrijeme njegova zapovijedanja logorom „od travnja do studenoga 1942. i osobno i dopuštajući da to čine i njemu podređeni zlostavljao, mučio i ubijao zatočenika“, zbog čega je u vremenu dok je bio zapovjednik, stradalo više od 2000 osoba, piše Igor Vukić za Hrvatski tjednik.

> Igor Vukić: Feljton o suđenju Dinku Šakiću – Svjedoci u istrazi uglavnom nisu čuli za Šakića (2.)

> Igor Vukić: Feljton o suđenju Dinku Šakiću – Sudilo mu se za posve drugo djelo, a ne za ono zbog kojega ga je Argentina izručila (1.)

Tužitelj je inkriminacije iz rješenja za provođenje istrage time suzio samo na razdoblje za vrijeme Šakićeva zapovijedanja logorom. Procjena broja žrtava temeljila se na procjeni Saveznog zavoda za statistiku Jugoslavije.

Optužnica je Šakića teretila i za prisiljavanje zatočenika na teški fizički rad, izgladnjivanje, tjelesno i duševno zlostavljanje zatočenika, što je dovodilo do teških bolesti i smrti. Zatim, za likvidaciju ljudi koji su bili bolesni i radno nesposobni. Navodila su se i mučenja pri ispitivanju zatočenika u internom logorskom pritvoru „Zvonari“.
Teretilo ga se i da je dopuštao da pojedini podčinjeni mu logorski dužnosnici ubijaju zatočenike za vrijeme radova pri navodnim pokušajima bijega.

Spomenuti su i glasoviti „nastupi“ kad se pred zatočenicima izdvajalo pojedince i likvidiralo pred ostalima. Uz slučaj likvidacije harmonikaša Wollnera i članova logorskog orkestra, te vješanja jednog zatočenika iz krojačke radionice, optužba je kao najvažniji slučaj u kojem je Šakić osobno sudjelovao, navela da je u rujnu 1944. godine naredio vješanje „oko 20 zatočenika“ pri čemu je osobno hicima iz pištolja ubio dr. Mila Boškovića.

Šakićev branitelj Ivan Kern tražio je odgovor na pitanje tko zaključio da je 2000 osoba navodno ubijeno ili umrlo u razdoblju kad je njegov branjenik bio upravitelj logora u Jasenovcu. Ukazao je da to ne stoji u činjeničnom opisu optužbe, već je riječ o navodu iz obrazloženja. „Vjerojatno je to spomenuto kao neka vrst potpore ili načina na koji tužitelj želi dati ozbiljnost čitavoj stvari pa se malo ‘poigrao’ s podacima koji su zapravo vrlo dvojbeni i čista aproksimacija“, rekao je Kern.

Naglasio je kako optužba Šakiću ne stavlja na teret tih 2000 osoba, nego samo dvije ili tri konkretne stvari za koje postoje dokazi u obliku izjave jednog ili dva svjedoka. Izjave su često u nesuglasju, svjedoci iz tog vremena se tih događaja i ne sjećaju.

Branitelj je preko medija poručio tužiteljstvu i javnosti da svjedoci ne znaju točno gdje su što vidjeli, a i njihovo smještanje događaja u određeno razdoblje je sumnjivo jer su se prema tim iskazima, neke stvari dogodile nakon Šakićeva odlaska, ili u vrijeme kad on uopće nije bio u Jasenovcu. No Kern je znao da žalba neće zaustaviti postupak.
Slijedio je jedan od dramatskih vrhunaca procesa: početak glavne rasprave.

Nakon dvotjedne odgode zbog Šakićevog zdravstvenog stanja, glavna rasprava počela je 15. ožujka 1999., u velikoj sudnici Županijskog suda na zagrebačkom Zrinjevcu. Proces je vodio sudac Dražen Tripalo, s vijećem od još dva suca iz redova profesionalaca i četvero građana-porotnika. Optužbu su zastupali tužitelji Radovan Šantek i Janjko Grlić, stranu obrane Ivan Kern, a uskoro mu se kao drugi branitelj, zbog opsežnosti postupka, pridružio odvjetnik Branko Šerić. U suđenju je kao zastupnik obitelji štećenika dr. Mila Boškovića, sudjelovao i odvjetnik Čedo Prodanović.

Suđenje je očekivano izazvalo veliki interes i domaće i strane javnosti. Za praćenje se akreditiralo 140 novinara, a osnovan je i posebni press centar. Hrvatska televizija imala je ekskluzivno pravo snimanja u sudnici. Užurbano se dotjerivala dvorana, u kojoj je svojedobno održano i suđenje Andriji Artukoviću. No ipak novca nije bilo previše, pa su novinari pokazivali kako Županijski sud ima dotrajale zahode, u kojima otpadaju pločice sa zida pa se neće neće baš u sjajnom svjetlu pokazati pred gostima.

Na početku glavne rasprave u sudnici su bili predstavnici Hrvatskog pravnog centra, Hrvatskog helsinškog odbora, Hrvatsko-izraelskog društva, zagrebačke Židovske općine, centra Simon Wiesenthal, beogradskog Muzeja genocida, predstavnici veleposlanstava…

Rasprava je počela čitanjem optužnice, a okrivljenik Dinko Šakić izjasnio se da nije kriv ni po jednoj točki optužnice.
Pred sudsko vijeće opet su počeli izlaziti svjedoci iz istražnog postupka, ali pridružilo im se i nekoliko novih, pozvanih naknadno. Bili su to bivši zatočenici koji su živjeli u Srbiji i BiH i koji, iako pozvani, nisu došli svjedočiti u istražnom postupku. Sigurnost im je dodatno zajamčena za trajanje glavne rasprave. Bili su to primjerice, Jakov Finci, Derviš Sarač, Mihajlo Marić, Miloš Despot i Josip Erlih.

Svjedok Jakov Finci izjavio je pred sudom da je Dinko Šakić osobno ubio dvojicu zatočenika iz redova postrojenih u „nastupu“ u ljeto 1944. kod kažnjavanja zbog bijega harmonikaša Ive Wollnera. Naveo je i da su početkom listopada te godine obješena trojica zatočenika i da je tome bio prisutan i Šakić.

Finci je rekao da je „čuo od drugih zatočenika da je Šakić osobno pucao u dr. Milu Boškovića“. Jakov Finci dvije i pol je godine prije dolaska u Jasenovac proveo u Staroj Gradiški, no odande se nije sjećao Šakića. U Jasenovac je stigao nekoliko dana nakon slučaja Bošković pa je obrana primijetila da nije mogao iz prve ruke svjedočiti o tom slučaju, kao ni o slučaju Wollner, jer je u to vrijeme još bio u Staroj Gradiški.

Svjedokinja Milka Žapčić koja je u Jasenovac došla kao dvanaestgodišnja djevojčica optužbi nije mnogo koristila. Govorila je proturječne stvari, da Ljubu Miloša nikad nije vidjela u logoru, ali je zato vidjela – Andriju Artukovića. Ispričala je o plinskoj komori u kojoj su se „zapečena tijela pretvorila u beton pa su drugi logoraši to morali razbijati“. Kako u tome nisu uspjeli, „čitavu su komoru morali zazidati“. I tome slično. Kad ju je predsjednik sudskog vijeća Dražen Tripalo pitao poznaje li nekoga u sudnici, svjedokinja je rekla da poznaje „gospodina Dinka“. I dodala: „Bio je super, prava muška pojava, kao i njegova žena, hodao je poput svijeće.“

Svjedok, bivši zatočenik Zlatko Munko u jesen 1944. u Jasenovcu je bio učitelj skupini dječaka u logorskoj obrtničkoj školi. Prije toga je bio zatvoren u Staroj Gradiški. U ožujku 1945. izašao je iz logora u razmjeni za pripadnike hrvatskih oružanih snaga. Iz logora se nije sjećao Dinka Šakića.

Mihajlo Marić na suđenje je došao iz Beograda. Bivši zatočenik, u Jasenovcu je bio gotovo cijelo vrijeme postojanja logora, od 1941. do travnja 1945. Ustvrdio je da ga je Šakić jednom udario bičem kad su se sreli u krugu logora. Drugi put ga je Šakić navodno htio ubiti kad je Marić ošamario jednog pijanog ustašu. No drugi ustaše su spriječili Šakića da ga ubije. Treći put vidio je okrivljenoga pri egzekuciji skupine u kojoj je bio dr. Milo Bošković.

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Josip Erlih, također pristigao iz Beograda, posvjedočio je da je Dinko Šakić ubio dvojicu zatočenika koji su se smijali prilikom dovoženja mrtvog tijela harmonikaša Ive Wollnera u logor. Za odmazdu zbog njegova bijega Šakić je izdvojio skupinu zatočenika, ali je jedan od poslovođa predložio da se poštede neki od izvojenih, jer su potrebni u proizvodnom procesu. Ostali su odvedeni u „Zvonaru“ i kasnije likvidirani.

Bivši zatočenik Derviš Sarač taođer je opisivao vješanje skupine zatočenika optuženih za pripremanje pobune i tvrdio da je vidio kako je Dinko Šakić ubio dr. Boškovića. Prilikom njegova svjedočenja dogodio se manji incident, jer je jedan čovjek iz publike ustao i uzviknuo: „Saraču, nemoj lagati!“

Pri tome onaj koji je vikao vjerojatno nije mislio na dio Saračeva iskaza u kojem je Šakića opisivao „uvijek nasmijanim i dotjeranim. Žene su imale dobro mišljenje o njemu. Ni poslije rata nisam o njemu razmišljao kao o ratnom zločincu“.
Iz Bijeljine je u Zagreb doputovao bivši logoraš Miloš Despot. I on je tvrdio da je vidio Šakića kako ubija dr. Milu Boškovića. Uz to, opisivao je i svakodnevni život u logoru pa i nogometni turnir u kojem je kao igrač ustaške momčadi sudjelovao i Dinko Šakić.

Svjedok Ivo Senjanović u zatvoru je završio kao sindikalni aktivist još u vrijeme Banovine Hrvatske. Ustaška vlast preuzela ga je i držala u zatvorima u Lepoglavi i Gospiću da bi ga u studenom 1941. poslala u Jasenovac. Odatle je prebačen u Staru Gradišku. U svibnju 1942. vlakom je prevezen u Zemun i odatle upućen na rad u okolicu Beča. U logorima, očekivano, Šakića nije vidio niti je za njega čuo.

Svjedok Ivan Palčec ispričao je tužnu obiteljsku povijest. Njega i ženu uhitili su zbog pomaganja partizana skupljanjem „crvene pomoći“. Supruga je bila trudna i rodila je u logoru u Staroj Gradiški. Kuma djetetu bila je šefica uprave ženskog logora Maja Buždon. Nažalost, Palčecovo dijete umrlo je u logoru nakon 17 mjeseci. Ivan Palčec je trebao ići kući u rujnu 1943., ali su partizani minirali prugu pa ipak nije pušten.

Svjedoci u glavnoj raspravi zapravo i nisu donijeli mnogo novih informacija u odnosu na istražni postupak. A i zanimanje za suđenje s vremenom je postajalo sve slabije, sa sve manje publike u sudskoj dvorani.

Tuđman je morao dati izjavu da će suđenje biti pošteno

Na početak suđenja u Zagreb sjatili su se i inozemni promatrači: nezaobilazni Efraim Zuroff, zatim Tommy Baer iz židovske organizacije B’nai B’rith i drugi. Izašli su brojni članci u inozemnim medijima u kojima se sumnjalo da će Hrvatska prirediti pošteno suđenje jer su HDZ-ova vlada i dr. Franjo Tuđman navodno „skloni ustaštvu“. „Proces bi mogao biti farsa“, procjenjivao je Corriere dela Serra. Slični stavovi stizali su iz Liberationa, Guardiana, itd. I u domaćim se novinama najavljivao i komentirao početak suđenja. Tako se i pisac ovih redaka tada u jednom članku čudio onima koji su tu i tamo ustvrdili da je Jasenovac bio radni logor, u kojem su se čak izvodile kazališne predstave i nogometne utakmice.
Efraim Zuroff je postavio pitanje jesu li neki članovi sudskog vijeća imali koga od obitelji u ustašama pa bi zato mogli Šakiću gledati kroz prste. Jedno ročište iz publike odslušao je i Robert Gelbard, izaslanik američkog predsjednika, u društvu veleposlanika Williama Montgomeryja.

Rezultat tog pritiska otkrio je Tommy Baer izjavom kako je Hrvatska jedina zemlja istočne Europe koja je zatražila i koja sudi „svojem“ osumnjičeniku za ratne zločine. Druge istočne zemlje do tada su se opirale takvim prijedlozima. Baer je spomenuo i Austriju u kojoj živi mnogo bivših nacista, a već 30 godina nije pokrenut ni jedan sudski postupak.
Stoga je hrvatski predsjednik Franjo Tuđman morao davati svečane izjave da će suđenje biti nepristrano i pošteno.

Jurčević šokirao sud: Jasenovac je bio radni logor

Jasenovac je bio radni logor, što se vidi iz organizacije radnih skupina, a postojao je i trgovački odjel koji je pokrivao trgovačke poslove, rekao je u stručnom svjedočenju povjesničar, dr. Josip Jurčević. Slučajno ili ne, u tom je trenutku na sudu nestalo struje i rasprava je morala biti prekinuta.

Idući dan Jurčević je više bio pitan o brojevima žrtava, čime se bavio u knjizi „Nastanak jasenovačkog mita“. Ustvrdio je kako ni jedan popis navodnih žrtava Jasenovca nije znanstveno verificiran, pa se ne može ni približno govoriti o broju stradalih. Dodao je da bi se iz pojedinih dokumenata iz logora (uputnica u logor, presuda, popisa iz paketarnice i drugih odjela, otpusnih lista…), moglo rekonstruirati koliko je ljudi tamo bilo pa i koliko je stradalo.

Da fragmenti originalne logorske dokumentacije postoje u Hrvatskom državnom arhivu potvrdio je njegov ravnatelj dr. Josip Kolanović. Demograf Vladimir Žerjavić iznio je sudu svoju procjenu da je u logorima Jasenovac i Stara Gradiška stradalo oko 80.000 ljudi. Ivo Goldstein je kao svjedok podržao Žerjavića, ali je njegov broj od 13.000 Židova odmah povećao za 5000. Mnogi su Židovi prelazili na katoličanstvo i uzimali hrvatska prezimena pa i to treba uzeti u obzir, rekao je Goldstein.

Nastavlja se…

* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr

Izvor: narod.hr/hrvatski tjednik