Igor Vukić: Feljton o suđenju Dinku Šakiću – Svjedoci u istrazi uglavnom nisu čuli za Šakića (2.)

Foto: Mirko Cvjetko / Vijenac

Nakon prve serije ispitanih svjedoka u istražnom postupku, Dinko Šakić i njegov odvjetnik Ivan Kern mogli su zaključiti da se nalaze u povoljnom položaju: gotovo nitko od svjedoka nije se sjećao Dinka Šakića iz Jasenovca, ili se nije sjećao da je nekom od zatočenika učinio nešto nažao. Prvo istražno ročište održano je 19. lipnja 2018., odmah nakon izručenja. Prema dogovoru s odvjetnikom, Šakić se branio šutnjom. Istražni sudac bio je Zdenko Konjić, a optužbu je zastupao Radovan Šantek i njegov zamjenik Janjko Grlić, piše Igor Vukić za Hrvatski tjednik.

> Igor Vukić: Feljton o suđenju Dinku Šakiću – Sudilo mu se za posve drugo djelo, a ne za ono zbog kojega ga je Argentina izručila (1.)

„Nisam vidio da je Šakić nekog ubio, ne zato što govorim njemu u prilog nego zato što to stvarno nisam vidio“, izjavio je nakon istražnog ročišta bivši zatočenik Tibor Lovrenčić. U logoru je proveo dvije i pol godine, a tamo je dospio kao student građevine zbog sudjelovanja u skojevskim grupama u Zagrebu. U logoru je radio u građevinskom odjelu.

Nakon izdržane kazne ustaška uprava ponudila mu je da ostane raditi u logoru kao stručnjak, za plaću, što je i prihvatio. Zatočenik Ante Milković, poslije rata direktor naftne kompanije INA-e, u Jasenovcu je bio više od tri godine. Ni on nije vidio da bi Šakić nekog osobno ubio, kako je to opisivao zahtjev za provođenje istrage. Milković je inače bio sudionik u ubojstvu zagebačkog policijskog službenika Ljudevita Tiljka, stručnjaka za borbu protiv komunističkog pokreta.

Za odmazdu zbog Tiljkovog ubojstva strijeljani su Božidar Adžija, Otokar Keršovani, Ognjen Prica i još sedam komunističkih aktivista. A Milković je kasnije izašao iz logora na slobodu u jednoj od razmjena za zarobljene ustaške časnike. Ni Dragan Roller, koji je 18. veljače 1942. stigao na internaciju u logor nije mogao potvrditi da bi Dinko Šakić osobno nekoga ubio. Igrom slučaja, Roller je u Jasenovac kao zatočenik stigao istim vlakom kojim je u logor na svoju službu putovao i Dinko Šakić. Roller je u logoru proveo pune tri godine. Ispričao je kako je u veljači 1945. s većom skupinom jasenovačkih zatočenika transportiran vlakom u Linz gdje je dočekao kraj rata. U istrazi se Roller, tada 76-godišnjak, prisjetio da je rijetko Šakića viđao u logoru: „On je bio fin dečko, nosio je uvijek ulaštene čizme i nije puno hodao po jasenovačkom blatu.“

Roller je ispričao i kako je u proljeće 1942. zbog velike poplave sa 1000 ostalih zatočenika preseljen u Staru Gradišku. Vratio se u Jasenovac u rujnu 1943. Bivši zatočenici Dragutin Škrgatić i Mirko Peršen do zagrebačkog procesa za Šakića nisu ni čuli niti su ga ikad vidjeli. Škrgatić je u logorima Staroj Gradiški i Jasenovcu bio od svibnja 1942. do 22. travnja 1945. kada je sudjelovao u znamenitom bijegu iz logora. Mirko Peršen, kasnije urednik i novinar u dnevnom listu Vjesnik, napisao je i knjigu o ustaškim logorima. Pa ni u pripremi materijala za knjigu nije naišao na Šakića. Peršen je bio samo u Staroj Gradiški od sredine 1943. do srpnja 1944. kada je pomilovan povodom rođendana poglavnika ND Hrvatske Ante Pavelića.

Pušten je kući, s još 171 zatočenikom. Ni Josip Habjanec, u vrijeme istrage star 74 godine, Šakića nije ni vidio ni čuo. Dvije je godine proveo u starogradiškom i jasenovačkom logoru, ali optužbi nije dao ni jedan kvalitetan podatak. Ispričao je kako je nakon kraćeg razdoblja u Jasenovcu 1. kolovoza 1942. prebačen u Staru Gradišku i tu je do puštanja na slobodu, u svibnju 1944. godine radio različite poslove na postavljanju i održavnju električnih instalacija. Važnije podatke za optužbu pred istražnim sucem nije iznio ni Šimo Klaić koji je svoje logorske dane uglavnom proveo u Staroj Gradiški i Lepoglavi. On je, inače, u logor interniran jer je sa skupinom prijatelja, skojevskih zanesenjaka, stavio pakleni stroj pod prugu kod Slavonskog Broda. Usijane glave, bili su stari jedva 16-17 godina. „Imali smo sreću jer nije eksplodirala. Brzo su nas otkrili i uhvatili.

Da je opalila, ne bismo prošli samo s logorom“, rekao je autoru ovog feljtona u intervjuu objavljenom 2007. godineu Poslovnom dnevniku. Bivši jasenovački logoraš Miljenko Bobanac također nije čuo da bi Šakić naredio neku likvidaciju. Njih su se dvojica poznavali iz srednje škole 1938. godine u Bosanskom Brodu. Bobanac je bio u vezi s partizanima, a u listopadu 1942. otkriven je i uhićen. Vidio je Dinka Šakića kad je ovaj doveo 80 žena iz Stare Gradiške na poljske radove u ljeto 1943. godine. Vidio ga je i 1944. u Jasenovcu, u prolazu, u bolnici. I to je sve.

U kolovozu 1944. Bobanac je iz logora otišao kući. Među novinskim izvještajima koji su opisivali istražni postupak protiv Šakića 1998. godine nalazi se i ovaj: „U istražnom postupku do sada je ispitan 21 svjedok, no sve više postaje razvidno da tužiteljstvo u daljnjem pozivanjem svjedoka, koji Šakića ili nisu uopće vidjeli, a i ako jesu nisu vidjeli da je počinio zločine, inzistira na optužnici koja bi se temeljila na tzv. zapovjednoj odgovornosti, prema kojoj je Šakić izravno odgovoran za zločine počinjene u vrijeme njegova zapovjedanja logorom“ (Vjesnik, 5. rujna 1998).

Podsjetimo, u to vrijeme je u Zagrebu i široj okolici hrvatska policija identificirala tristotinjak bivših jasenovačkih logoraša koji su mogli dati svoja svjedočenja iz prve ruke. Bila je riječ uglavnom o ljudima starima između 70 i 80 godina, koji su bez problema mogli dati precizne, jasne i usporedive podatke o zbivanjima u jasenovačkom logoru. Uz malo truda, moglo se pronaći i još nekoliko stotina živih i vitalnih bivših zatočenika, a i drugih sudionika jasenovače priče. Bilo je tu i živih ustaša, stražara, pa stanovnika jasenovačke okolice, zatim učenika jasenovačke obrtničke škole, itd.) Dinka Šakića nije se sjećao ni Zagrepčanin Gabrijel Vinter, kojeg je sudu kao bitnog svjedoka predložio notorni Efraim Zuroff.

Uhićen u kolovozu 1941., Winter je na molbu supruge Hrvatice pušten iz Jasenovca 20. prosinca iste godine. No u svibnju 1942. godine, šest mjeseci kasnije, ponovo je interniran iz razloga koje nije otkrio istražnom sucu. U logoru je radio kao kočijaš, prevozeći na kolima razni teret. U listopadu 1942. radio je na ekonomiji na bosanskoj strani, južno od sela Donja Gradina, blizu sela Međeđe. S nekoliko zatočenika išao je prevesti obrano voće u pratnji samo jednog ustaše. „Oduzeli smo ustaši karabin, svezali ga, i onda pustili jer je bio dobar čovjek“, rekao je jedan od Vinterovih kolega-bjegunaca, Marko Popović, nakon što su zajedno došli do partizana koji su se skrivali po šumama planine Kozare. Andrija Tomašek, ispitan u istrazi, dao je još manje podataka o Šakiću ili njegovom zapovjednom djelovanju. Zapravo, kako se uzme. Tomašek je istražnom sucu rekao da je u Staroj Gradiški, bio orguljaš u crkvi i vodio logoraški zbor.

Pošten sud mora uzeti u obzir da je u to vrijeme Dinko Šakić bio dio logorske uprave, koja je omogućavala postojanje logorskog zbora. Zatočenica Pava Molnar nije vidjela da bi Šakić u to vrijeme dolazio u ženski dio starogradiškog logora gdje je ona bila internirana. Mijo Topljak u veljači 1942. interniran je u Jasenovcu da bi nakon nekoliko dana bio prebačen u Staru Gradišku. Inače je muzičar, a prije hapšenja, svirao je u Apolo baru u Zagrebu.

U Staroj Gradiški Topljak je „radio u kulturnoj ekipi i pjevao u crkvi“. U logoru je postojao i muški i ženski zbor, rekao je Topljak pred istražnim sucem Konjićem. Dodao je da ništa drugo u logoru nije ni radio dok nije pušten kući potkraj 1943. godine. Šakića nije vidio, ali je za njega „čuo da je bio poštenjak“. Jakša Kalogjera u Jasenovcu je kao zatočenik proveo oko dva mjeseca, od rujna do studenoga 1942. Spavao je na tavanu crtaone u kojoj je radio kao građevinski stručnjak. Ako bi se zatočenici kažnjavali smrću to je uvijek bilo nakon što se javno pročitala presuda, pred svima, u tzv. nastupu. U njegovo doba, kaže, bila su dva ili tri nastupa, ali koja je izbjegao jer je otišao na neko drugo mjesto u logoru.

Nastupi i kažnjavanje slijedili su nakon bijega iz logora, dodao je Kalogjera. Na izravno pitanje državnog odvjetnika, Kalogjera je rekao da Dinka Šakiča nije vidio, niti je za njega ikad prije čuo. Partijski sekretar iz Osijeka Milan Bogić, uhićen u svibnju 1943., u Staroj Gradiški je radio na ekonomiji, u limariji, na sječi drva… S vanjskih je radova u ljeto 1944. s dvojicom zatočenika preplivao Savu i pobjegao partizanima. „U logoru Jasenovac uopće nisam bio, a za Dinka Šakića saznao sam iz novina“, rekao je Bogić.

Dodatnih pitanja za svjedoka nisu više imali ni istražni sudac, ni tužitelj Grlić ni branitelj Kern. Ljuba Blazina bila je zatočenica Stare Gradiške, a zajedno sa skupinama drugih zatočenica išla je u Jasenovac na sezonske poljske radove. Okopavao se i brao kukuruz na bosanskoj strani, i tome slično. Nakon sezone i obavljenih poslova zatočenice su se vraćale u Staru Gradišku. Ni ona nije vidjela ni čula za Dinka Šakića. Iz logora je uz nju na slobodu puštena i njezina majka. Na jednom nastupu zbog kažnjavanja smrću bjegunca, bio je Ivan Vuk. Radilo se o nekom učitelju koji je uhvaćen pri pokušaju bijega.

Vuk je u Jasenovcu bio mjesec dana, a zatim je prebačen u Staru Gradišku jer je tamo bio manjak radne snage. S njim je otišlo četrdesetak zatočenika koji su se dobrovoljno javili. U Gradiški je radio u „sodari“ sve do puštanja iz logora u ožujku 1943. U tom je razdoblju vidio dvije smrtne kazne. U prvom slučaju ustvrdio je da je bila riječ o Rumunju Teutu (ili Titu, kako su ga još zvali) koji je vješto golim rukama suzatvorenicima vadio pokvarene zube. U drugom slučaju strijeljano je 20 partizana iz Srijema. „Bilo je još manjih nastupa radi nekih disciplinskih presuda, gdje inače nije bilo likvidacija“, rekao je Ivan Vuk na istražnom ročuštu. Za Šakića nije čuo, ni u Staroj Gradiški, ni u Jasenovcu.

Bivši zatočenik Ivan Šoštarić ponudio se Šakiću za svjedoka: Prema Golom otoku, Jasenovac je bio sanatorij

Dok je čamio u remetinečkom zatvoru čekajući istražna ročišta, Dinku Šakiću je u prosincu 1998. godine stigla zanimljiva božićna čestitka. U njoj Ivan Šoštarić, bivši zatočenik Stare Gradiške i Jasenovca čestita Božić i Novu godinu i nudi se za svjedoka obrane. „Gospodine Dinko, ja sam u logoru Stara Gradiška bio od svibnja do rujna 1944., a zatim u Jasenovcu do veljače 1945. godine. Danas kada čitam o Gulazima i Golom otoku čini mi se da je Jasenovac bio sanatorij prema tim logorima.

Uzmite me za svjedoka!“, napisao je Šoštarić. U logor je dospio kao zagrebački srednjoškolac koji je htio ići u Drvar na kongres antifašističke omladine (USAOJ). Kad je to pročitao ustaški časnik koji ga je dočekao u Gradiški upitao ga je: „Zašto tako pa mi ustaše nismo fašisti?“.

Šoštarić je potkraj 80-ih pisao pisma novinama suprotstavljajući se srpskoj mitomaniji oko jasenovačkog logora. Iako je bio voljan doći na sud kao svjedok obrane, na kraju je Šoštarića netko ili nešto spriječilo da se pojavi i stane na mjesto za svjedoke.

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Ni Ognjen Kraus nije imao na raspolaganju pouzdanije podatke o Šakićevoj krivnji

Ispitan u istrazi kao predstavnik Židovske općine, zagrebački liječnik Ognjen Kraus izjavio je da općina posjeduje dokumentaciju vezanu uz paketarnicu, odnosno, evidenciju o paketima koje su je općina u Jasenovac slala židovskim zatočenicima.

„U sklopu te dokumentacije nalaze se i kartice kao i evidencija odaslanih te primljenih paketa i prema toj dokumentaciji je moguće vidjeti koji su zatočenici i do kada primali pakete, odnosno, do kada su prestali primati pakete u logoru Jasenovac“, rekao je Kraus. Dodao je da se dio arhiva zagrebačke općine nalazi u Beogradu i rekao da se iz Beograda se javilo nekoliko bivših zatočenika koji su spremni dati svoj iskaz.

Drugih podataka o Šakiću Kraus nije imao. Krausovo svjedočenje u istrazi za optužbu je bilo korisno kao i ono Kate Švrake koja je pobjegla iz sela Baćina kod Hrvatske Dubice kad su u selo upali četnici i spalili ga (selo je teško stradalo i u Domovinskom ratu). Došla je kao izbjeglica kod rodbine u Ušticu, ali su je zaboravili prijaviti. Stoga ju je uhapsila logorska sigurnosna služba i ispitivala pod sumnjom da je partizanska špijunka. Na kraju se sve razjasnilo i 19-godišnja Hrvatica, još pritom trudna, puštena je na miru da živi kod rodbine. Za prezime Šakić ni ona dotad nije čula.

* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr

Izvor: narod.hr/Hrvatski tjednik