Igor Vukić: Feljton o Dinku Šakiću – Odvjetnik Šerić istaknuo je da se Šakiću ne može suditi samo zato što je bio ustaša (4.)

Foto: Mirko Cvjetko / Vijenac, snimka zaslona; fotomontaža: Narod.hr

“Meni je bilo žao dr. Mila Boškovića kao čovjeka, ali moja dužnost je bila da budem nazočan izvršenju njegove osude”. Tim je riječima Dinko Šakić pred sudskim vijećem počeo svoju obranu prema dijelu optužnice koja ga je teretila da je osobno ubio dr. Boškovića dok je ostalih devet zatočenika bilo obješeno.

> Igor Vukić: Feljton o Dinku Šakiću – Ni svjedoci iz Srbije i BiH nisu pomogli optužbi (3.)

> Igor Vukić: Feljton o suđenju Dinku Šakiću – Svjedoci u istrazi uglavnom nisu čuli za Šakića (2.)

> Igor Vukić: Feljton o suđenju Dinku Šakiću – Sudilo mu se za posve drugo djelo, a ne za ono zbog kojega ga je Argentina izručila (1.)

Riječ je bila o slučaju iz rujna 1944., o skupini osuđenoj na smrt, prema Šakićevoj izjavi, zbog pronevjere, odnosno, jer su skrivali i zadržavali za sebe robu iz paketa koje je zatočenicima slala rodbina. Pakete su, inače, pregledavali sami zatočenici. Po drugoj verziji, osuđenici na smrt pripremali su pobunu i dopisivali se s partizanima iz okolice logora, kako bi u zajedničkoj akciji svladali stražu i pobjegli.

Iznoseći obranu u tri raspravna dana, 24, 28. i 29. lipnja 1999., Šakić je istaknuo da je suđenje toj zatočeničkoj skupini proveo za tu priliku sastavljen prijeki sud, na čelu s logorskim pravnikom dr. Mihovilom Prpićem. Nakon presude, dr. Milo Bošković, liječnik iz logorske ambulante, podrijetlom Crnogorac, zatražio je da ne bude obješen, nego strijeljan i toj je njegovoj želji, nakon savjetovanja s Vjekoslavom Luburićem, i udovoljeno.

Dinko Šakić ustvrdio je pred sudom da je metkom u potiljak Boškovića ustrijelio dočasnik Mile Sudar mlađi. U istrazi i u glavnoj raspravi, svjedoci, bivši zatočenici, nisu bili posve sigurni tko je pucao u Boškovića. Još i ranije, u izjavama u memoaristici kao egzekutor navodio se i sam Luburić.

Dinko Šakić je u obrani pred sudom objasnio da je egzekuciju desetorice zatočenika zapravo provodio bojnik Prpić, a da je on, Šakić, bio nazočan samo svoje onodobne dužnosti upravitelja logora. Svoju obrambenu izjavu Dinko Šakić iskoristio je da s mnogo detalja opiše organizaciju jasenovačkog logora.

Istaknuo je da su u logore bili upućivani svi oni kojima je bila dokazana neprijateljska djelatnost protiv hrvatske države – odluku o tome donosile su područne redarstvene oblasti i nadležni ured Ustaške nadzorne službe. Kazne su bile od 3 mjeseca do tri godine, a nitko nije mogao doći u logor bez presude ili legalne uputnice. Osim takvih zatočenika, u logoru su bili internirani Židovi „pod pritiskom Njemačke kojemu se hrvatske vlasti nisu mogle oduprijeti“.

No Luburić im je, dodao je, dao odriješene ruke da organiziraju unutarnju pravu i proizvodnju. Prilikom dolaska zatočenicima su oduzimane vrednije stvari i komisijski zapečaćene u omot koji se slao u državnu riznicu u Zagreb. Po isteku kazne, zatočenik je na temelju potvrde mogao zahtijevati povrat tih stvari, rekao je Šakić. U logoru su zatočenici boravili u šest drvenih baraka. Uz one koji su spavali u zgradama u kojima su radili, zatočenika je u logoru u isto vrijeme ukupno bilo oko 1500. Svaka nastamba imala je starješinu i redare koji su brinuli o čistoći. Rublje se pralo u logorskoj preonici, dezinficiralo u parnom kotlu. Postojale su i kupaonice s tuševima, a zatočenici su bili ošišani na nulu radi sprečavanja tifusa koji su prenosile uši.

„Dok sam ja bio upravitelj logora u Jasenovcu nije bilo nikakve epidemije ili zaraznih bolesti“, rekao je Šakić, naglasivši da je bio upravitelj samo 92 dana. Zatočenici su kao i prije i poslije tog razdoblja radili od 7 do 12 te od 14 do 18 sati. Nedjeljom je bio odmor za sve osim za one koji su radili u pogonima čiji rad se nije mogao prekinuti. Oni su imali slobodan dan preko tjedna: „Gospodarski ured dnevno je izdavao namirnice za prehranu zatočenika: rižu, meso, ulje, šećer, brašno za kruh koji se pekao u logorskoj pekarnici i za zatočenike i za ustaše.

Naše proizvodne jedinice imale su ugovore s raznim poduzećima iz cijele Hrvatske i te obveze su se morale ispunjavati. Zbog toga se pazilo da zatočenici budu u dobroj kondiciji, kako bi mogli što više proizvoditi.“

Pokazujući crtež s rasporedom logorskih zgrada, Šakić je upro prstom u sjeverni dio logora: „Tu je bilo nogometno igralište koje je na moj prijedlog 1943. izgradio Hinko Piccili, šef tehničkih i građevinskih radova u logoru.“ Uz tri dnevna obroka, zatočenici su primali pakete s hranom i odjećom od rodbine i prijatelja. „Na ekonomijama i poljoprivrednim imanjima logora uzgajalo se mnogo povrća i voća tako da ni zatočenici u tome nisu oskudijevali“, kazao je Šakić. Ustvrdio je da su zatočeni Židovi mogli dobivati od Židovske bogoštovne općine neograničeni broj paketa te da je tako napravljeno na intervenciju nadbiskupa Stepinca. Zatvorenici su se mogli dopisivati s obiteljima te naručiti lijek ako ga nije bilo u logorskoj ambulanti. „Bilo je slučajeva da bi neki zatočenici i nakon isteka kazne ostali raditi za potrebe logora i to se događalo ako su bili stručnjaci koji su nam bili potrebni. Takve smo nastojali nagovoriti da ostanu i onda bi oni dobili plaću i stan u mjestu te prehranu iz časničke kuhinje.

Neki su dovodili i obitelji“, opisao je. U vrijeme njegova upravljanja logorom, zbio se i posjet komisije Međunarodnog odbora Crvenog križa koju je vodio Julius Schmidlin. On je u pratnji dr. Milutina Jurčića, ravnatelja Glavnog ravnateljstva za javni red i sigurnost obišao i Staru Gradišku te razgledao uređenje logora. „Kasnije sam saznao da je o svemu viđenom podnio povoljno izvješće“, dodao je Šakić. Potkraj kolovoza 1944. morao je hitno otputovati u Zagreb:

„Pozvao me general Luburić i upoznao s namjerama ministara Vokića i Lorkovića da izvedu državni udar radi sklapanja sporazuma s četnicima i prelaska na stranu saveznika. U pozadini ovog pokušaja stajala je komunistička podvala kojoj je cilj bio izazivanje bratoubilačkog rata i razdora u ustaškom pokretu.“ Nakon pritvaranja dvojice ministara i njihovih pristaša,

Dinko Šakić neko je vrijeme proveo u Osijeku i Slavonskom Brodu pa se vratio u Zagreb. Tada ga je Luburić obavijestio o aferi u logoru sa skupinom dr. Boškovića. Uz deset zatočenika iz logora, na smrt su, prema njegovoj izjavi, osuđena i dvojica ustaša, liječnici Jurčev i Belužić iz ustaške bolnice što se nalazila u mjestu. Jurčev i Belužić bili su bivši zatočenici koji su prešli u ustašku službu, ali je otkriveno da su slali lijekove partizanima. Ubrzo nakon kažnjavanja te skupine Dinko Šakić odlazi iz logora: 1. listopada 1944. predaje dužnost bojniku Hinku Picciliju, i više se ne vraća u Jasenovac. S Nadom Tambić-Luburić, mlađom polusestrom Vjekoslava Luburića vjenčao se 31. prosinca 1944. u crkvi u zagrebačkim Šestinama.

U govoru pred sudskim vijećem odbacio je i optužbe da je sudjelovao u nekakvom „lovu“ na zatočenike u kojem su ustaški časnici pucali po logoru. Tvrdio je da u njegovo vrijeme čak nije bilo odmazdi ni za bjegove zatočenika s vanjskih radova. Slučaj Wollner (bijeg harmonikaša zbog kojeg je navodno strijeljan dio članova orkestra) zbio se prije njegova mandata u logorskoj upravi. Dodao je da je i taj slučaj „izmišljotina i fantazija komunističkih vlasti koje su nastojale prikriti vlastite zločine. Onaj tko je preživio logor za Oznu je bio ustaški suradnik i takve je Ozna prisiljavala potpisati sve što bi im sastavili. Kad su jednom potpisali, kasnije su morali ostati kod svojih iskaza.“

Šakićevi branitelji Ivan Kern i Branko Šerić predložili su da se pribave i novi dokazni prijedlozi: da se sasluša liječnik vještak dijabetolog-nutricionist koji bi ocijenio je li prehrana koju su zatočenici dobivali dovoljna za njihovo preživljavanje i radne obveze. Predložili su i suočavanje dvadesetak do tada ispitanih svjedoka budući da su često davali oprečna svjedočenja.

Predložili su i da članovi sudskog vijeća zajedno sa strankama u postupku obave očevid na području logora Jasenovac kako bi stekli dojam o smještaju logora, povezanosti s okolnim područjem i mjestima koja se spominju u postupku. Sudsko vijeće odbilo je ove prijedloge obrane, kao nevažne i „neprikladne“. „Suočenje tih svjedoka ne bi pridonijelu boljem utvrđenju važnih činjenica“, stoji u rješenju. U završnoj riječi tužitelja, Šakićeve izjave ocijenjene su neistinitima i neuvjerljivima. Pozivali su se pritom na izjave svjedoka koji su opisivali pojedine elemente logorskog života.

Prema njihovom uvidu, trojica svjedoka rekli su da je Šakić pucao u dr. Boškovića. Krivnja kao upravitelja logora pripisuje mu se i zbog djelovanja podčinjenih koje nije spriječio u činjenju kaznenih djela. Državni tužitelji su broj stradalih u Jasenovcu odredili u širokom rasponu od 15 000 do 77 200. Dodatno, pozivajući se na podatke Muzeja žrtava genocida iz Beograda, ocijenili su da su u 1944. godini u Jasenovcu navodno stradalo 4892 osobe. „Prebrojavanjem imena za koje se navodi da bi stradale u Jasenovcu od svibnja do listopada dobijemo broj nešto manji od 2000“, ocijenili su tužitelji Radovan Šantek i njegov zamjenik Janjko Grlić. Zaključili su da se prema rezultatima dokaznog postupka „ne samo zbog navedenog velikog broja žrtava već i iz drugih opisanih izuzetno nehumanih i brutalnih postupanja, može zaključivati da je logor Jasenovac, a naročito tijekom 1941.-1942. kada su u njemu sustavno likvidirani civili, bio logor smrti“.

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

No dodali su i da je „druge strane, prema organizaciji u kojoj je svakodnevno, u mnogobrojnim radnim pogonima i ekonomijama radilo dnevno po nekoliko tisuća ljudi, posebno u stalnim pogonima kao npr. u lančari te sezonskim radovima na ekonomijama, a što su sve potvrdili zatočenici s višegodišnjim boravkom u logoru, logor Jasenovac tijekom postojanja, bio je i radni logor“.

Za Šakića su zatražili najveću zakonom moguću kaznu u to vrijeme, 20 godina zatvora.

Židov Ivo Heinrich platio Šakiću kartu za bijeg u Argentinu

Iznoseći svoju obranu, Dinko Šakić govorio je i o vremenu poslije službe u jasenovačkom logoru. Rekao je da je nakon povlačenja preko Austrije stigao u izbjeglički logor Fermo u Italiji. Kad se pojavila prilika za put u Argentinu, njegovu kartu platio je Ivan Heinrich, Hrvat židovske vjeroispovijesti, rodom iz Karlovca, koji je za rata živio u Slavonskom Brodu. Heinrich je kao poslovni čovjek surađivao u nabavi opreme za ustaške jedinice u Jasenovcu te u prodaji logorskih proizvoda.

O tome se dogovarao s Vjekoslavom Luburićem. Na Heinrichov prijedlog iz logora su puštenja dva njegova rođaka Milan i Mirko Hirschl. Ivan Heinrich otišao je potkraj rata u Mađarsku a odatle također stigao u Argentinu. „Pomagao mi je i kad sam s obitelji došao u Argentinu i sjećam se da mi je rekao da mu ja ništa ne dugujem te da je sretan da mi može vratiti ono što smo za njega učinili ja i general Luburić koji se prema njemu ponio kao kavalir“, rekao je Šakić.

Odvjetnici Kern i Šerić zatražili oslobađajuću presudu

Iako su bili postavljeni po službenoj dužnosti branitelji Ivan Kern i Branko Šerić uspostavili su dobar odnos s optuženim Šakićem. I on je bio zadovoljan načinom na koji su postavili obranu.

U završnim riječima Kern je ukazao na nedostatak autentične dokumentacije iz tog vremena te na nevjerodostojnost svjedoka koji su davali proturječne izjave, često iz druge ruke. Pri tome većina nije vidjela da bi Šakić osobno maltretirao zatočenike. Obrana nije poricala da se zbio slučaj dr. Boškovića, ali da se nije dogodio kako ga je predstavila optužba. I dio svjedoka je potvrdio da je prije vješanja prethodio sudski postupak. Obrana je ukazala na odredbe o vojnom sudu SFRJ zaključujući da su okolnosti ratnog stanja i u drugim pravnim porecima dovodile do sličnog normiranja takvih situacija. Odvjetnik Šerić istaknuo je da se Šakiću ne može suditi samo zato što je bio ustaša. NDH je imala atribute države – područje, ljudstvo, organizaciju vlasti, zakone i tijela, a unutar te države bili su formirani i logori. Ustaše nisu „izmislili“ logore, već su oni izum Engleza u Burskim ratovima. SAD su imali logore za Japance, Englezi za Nijemce, a Treći Reich je utjecao i da NDH napravi logore. No smatrao je da optužba nije dokazala da bi Šakić zapovijedio ubojstva zatočenika ili da nije spriječio neposredno podređene da to čine. Ili da zatočenike podvrgavaju izgladnjivanju i drugom fizičkom iscrpljivanju.

Podsjetio je da je sud odbio vještačenje i analizu logorske prehrane te suočenje svjedoka kako bi se razjasnili proturječni odgovori. Nadovezujući se na Šakićeve opise svakodnevnog života u logoru, branitelj Šerić zaključio je da se Šakića ne može suditi samo zato što je bio upravitelj logora Jasenovac, već samo ako je osobno počinio kazneno djelo. Budući da čvrsti dokazi za takvo djelo nisu predočeni, branitelji su predložili da sud donese oslobađajuću presudu.

(Nastavlja se)

* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr

Izvor: narod.hr/hrvatski tjednik