Sudsko vijeće proglasilo je 4. listopada 1999. Dinka Šakića krivim i osudilo ga na 20 godina zatvora. U presudi je napisano da je kriv jer je bio član uprave logora, a 1944. i zapovjednik. Donošenjem i provođenjem odluka zlostavljao je, mučio i ubijao zatočenike te osobno naređivao i sudjelovao u izvršenju takvih zlodjela.
Kao zapovjednik ništa nije poduzimao da u takvim postupcima spriječi neposredno podređene, ocijenilo je sudsko vijeće.
> Igor Vukić: Feljton o Dinku Šakiću – Ni svjedoci iz Srbije i BiH nisu pomogli optužbi (3.)
> Igor Vukić: Feljton o suđenju Dinku Šakiću – Svjedoci u istrazi uglavnom nisu čuli za Šakića (2.)
U presudi je navedeno kako su zatočenici podvrgavani prekomjerno teškome fizičkom radu te izgladnjivani lošom i nedostatnom ishranom. Uz tjelesno i duševno zlostavljanje, rezultat su bila teška obolijevanja te potom – kod točno neutvrđenoga broja zatočenika – i smrt.
Bolesni i radno nesposobni zatočenici odvođeni su iz bolnice i likvidirani.
Presuda je ustvrdila da je tako stradao – točno neutvrđeni broj zatočenika.
Pojedinci i skupine zatočenika odvođeni su u objekt pod imenom „zvonara“ te mučeni i zlostavljani, sve do smrti. Pojedini Šakiću podređeni časnici, dočasnici i vojnici iz obijesti i bez povoda ubijali su zatočenike pod izlikom navodnih pokušaja bijega ili nerada. Zbog toga je smrtno stradao – stoji u presudi – točno neutvrđen broj zatočenika.
Presuđeno je da je Šakić osobno ubio jednoga zatočenika jer je ovaj navodno ukrao klip kukuruza.
Sustavom pojedinačnog i kolektivnog kažnjavanja, radi zastrašivanja drugih zatočenika, a zbog navodnih prijestupa, iz „nastupa“ nasumce su izdvajani zatočenici i potom usmrćivani pred „nastupom“ te na logorskim stratištima. Tako je likvidirano više skupina zatočenika – ali točno neutvrđenoga broja – a neki su ostavljeni na stupovima u logoru po više dana, primjerice, zatočenik Albert Izrael i krojač kapa (kapar) po imenu Nisim.
Pred nastupom je zbog bijega zatočenika Ive Wollnera osobno Šakić ubio zatočenike Avrama Montilja i Leona Pereru, a iz nastupa je izdvojeno 20-ak zatočenika, uglavnom Židova i iz glazbene skupine, te su odvedeni u „zvonaru“. Pojedini su i likvidirani.
Dana 21. rujna 1944. pred nastupom logora Dinko Šakić „naredio je vješanje oko 20 zatočenika“. Osobno je tom prilikom hitcima iz pištolja usmrtio dr. Milu Boškovića, navedeno je u presudi.
Vijeće je zaključilo kako je optuženik naredio, kršeći pravila međunarodnoga prava za vrijeme rata, da se civilno stanovništvo ubija i muči, da se primjenjuju mjere zastrašivanja i terora, kolektivno kažnjavanje i prinuda na prisilni rad i izgladnjivanje.
Presuda na 132 stranice
Time je počinio kazneno djelo protiv čovječnosti i međunarodnoga prava – ratni zločin protiv civilnoga stanovništva – opisano i kažnjivo po članku 120. stavak 1. Osnovnoga krivičnog zakona Republike Hrvatske.
Veliki dio obrazloženja presude, napisane na 132 stranice, odnosio se na analizu izjava svjedoka. I sudsko je vijeće priznalo kako su u iskazima svjedoka, bivših logoraša, uočljive brojne razlike i znatna proturječja o mnogim događajima što su ih opisivali.
„Prvenstveno valja istaknuti, a radi pravilne ocjene svakoga od tih iskaza, da je specifičnost ovoga postupka bila u tomu što su predmetom utvrđivanja bila zbivanja koja su se dogodila prije 55 i više godina. Nije ni moguće očekivati da se svjedoci o tim zbivanjima danas iskazuju suglasno, da na isti način opišu sve događaje i njihove pojedinosti. Da su njihovi iskazi u svemu bili jednaki, upravo to bi upućivalo na njihovo usuglašavanje i dovelo bi u sumnju njihovu vjerodostojnost“, stoji u obrazloženju presude.
Ocijenjeno je pri tomu da su svjedoci govorili o događajima koji su obilježili njihov život pa je „jasno da su prema tim događajima zauzeli određene stavove i doživjeli sve i emotivno, što je moglo utjecati i na njihove opise tih događaja“.
U presudi, koju je kao predsjednik sudskoga vijeća potpisao predsjednik, sudac Dražen Tripalo, dodaje se kako treba imati u vidu da je na zapažanja svjedoka utjecao njihov subjektivni odnos prema tim zbivanjima, primjerice, trud pojedinih da se što više uoči i zapamti ili želja nekih da što manje vide i sve što prije zaborave. Zatim, objektivna mogućnost zapažanja pojedinih zbivanja i odnosa u logoru koja su bila ovisna o skupinama u kojima su ti ljudi boravili, poslovima koje su obavljali.
„Iz iskaza nekih svjedoka vidljivo je da su događaje u kojima su bili nazočni dobro pamtili i kasnije opisivali s brojnim pojedinostima, trudeći se i doslovno prenijeti riječi pojedinih sudionika događaja, detaljno opisujući brojne njihove okolnosti. Nasuprot ovomu, dio svjedoka pokušavao je uočiti što manje od događaja koje su kasnije opisali kao traumatične, a kasnije su se trudili zaboraviti ta zbivanja i potisnuti sjećanja.“
Opisano je kako su neki logoraši upućivani na vanjske radove pa nisu imali neposrednih saznanja o događajima u logoru, a o mogućnosti kontakata s drugim zatočenicima ovisilo je jesu li po povratku u logor nešto posredno saznavali: „Dio zatočenika očigledno je više kontaktirao s drugim logorašima pa su osim neposrednih imali i bolja posredna saznanja o događajima kojima nisu nazočili.“
Spomenut je svjedok Dragan Roller uz objašnjenje kako je on do saznanja o mnogim zbivanjima u logoru došao tako da su mu to priopćili „članovi organizacije koja je bila osnovana među logorašima, unutar koje su se posebno sakupljale i takve informacije“.
Bez obzira na sve slabosti iskaza svjedoka, sudsko vijeće zaključilo je da razlike u njihovim iskazima pri opisivanju pojedinih događaja „same za sebe ne mogu biti razlogom dovođenja u sumnju bitnih dijelova njihova iskaza te da takva proturječja ne otklanjaju mogućnost utvrđivanja relevantnih činjenica“.
Vijeće je u presudi spomenulo kako je obrana dvaput zatražila međusobna suočenja većeg broja svjedoka i ponovno ispitivanje nekih od njih. Ocijenjeno je kako to nije bilo potrebno jer ne bi pridonijelo boljem utvrđenju činjenica.
„Nije moguće očekivati da bi se svjedoci prilikom novih ispitivanja na bilo koji način preciznije mogli iskazati o događajima od kojih je proteklo više od 55 godina“, stoji u presudi.
Dva primjera mogu pokazati kako su prema tim načelima ocjenjivane izjave pojedinih svjedoka.
U prvom slučaju, Šakić je bio optužen kako je jednoga prijepodneva ubio jednoga zatočenika jer je iz kola koja su prolazila kroz logor ukrao jedan klip kukuruza. Šakić je u svojemu iskazu to odlučno zanijekao. Sud je međutim prihvatio iskaz jednoga jedinoga svjedoka – Miloša Despota.
Zašto o tomu nije govorio nitko od ostalih svjedoka?
“Očigledno je to posljedica činjenice kako ondje nije bio nazočan veći broj drugih zatočenika – nije se radilo o događaju koji se zbio u nastambi, pred nastupom ili pred skupinom zatočenika za vrijeme rada“, zaključili su članovi sudskoga vijeća.
No kod gotovo istoga slučaja, svjedočenja bivšega zatočenika Zdenka Schwartza, donesen je suprotan zaključak.
Schwartz je tvrdio kako je vidio Šakića kako sudjeluje u „igri lova“, odnosno, da su logorski časnici pucali po logoru gađajući zatočenike koji su bježali i skrivali se.
Sud je procijenio kako iz ostalih dijelova Schwartzova iskaza proizlazi da se taj događaj zbio prije Šakićeva upravljanja logorom.
„Zatišje“ kad je Šakić postao zapovjednikom
I bez obzira na to što je svjedok naveo da je vidio osobno Šakića kako puca s prozora zgrade zapovjedništva, vijeće je za taj dio optužbe Šakića oslobodilo.
U presudi je uvršteno i kako su neki od svjedoka govorili o određenom „zatišju“ u logoru Jasenovac. U dijelu toga razdoblja logorom je upravljao i Dinko Šakić. Tako je Miloš Despot izjavio kako su 1943. bile organizirane priredbe i mise za katolike, a da se igrao i nogomet. Sjećao se da ga je s logorašima igrao i Šakić.
Priredbe je spomenuo i Josip Erlih, a Tibor Lovrenčić rekao je kako je i 1944. bila „mirno razdoblje“. Uvedene su mise nedjeljom, formirana je kazališna skupina, i slično. Miljenko Bobanac ustvrdio je čak da je „zatišje“ počelo kada je Šakić postao zapovjednikom logora.
Sudsko vijeće zaključilo je kako ni ovi dijelovi iskaza svjedoka, s obzirom na ostale dijelove iskaza, ne upućuju na zaključak da bi i tada prestala zlostavljanja, mučenja, izgladnjivanja i ubijanja zatočenika.
Nakon svega, nakon 56 raspravnih ročišta, Dinko Šakić osuđen je maksimalnom mogućom kaznom. Prema pravnim pravilima primijenjen je blaži zakon, pri kojemu je bila moguća kazna od pet do 20 godina zatvora, a vijeće se odlučilo za najviši broj u rasponu.
Obrana je u žalbi na presudu ponovo detaljno ukazala na brojne proturječnosti u iskazima svjedoka. Ali ni sudci Vrhovnoga, a potom ni Ustavnoga suda nisu pokazali razumijevanje za argumente branitelja. Presuda Dinku Šakiću postala je pravomoćna u prosincu 2000. godine pa je upućen na izdržavanje kazne u zatvor u Lepoglavi. Zbog zdravstvenoga stanja dosta je vremena provodio u zatvorskoj ambulanti, odnosno, stacionaru.
Kad mu se zdravlje dodatno pogoršalo, bio je prebačen u Bolnicu za osobe lišene slobode u Svetošimunskoj ulici u Zagrebu. Umro je 21. srpnja 2008. godine, provevši u pritvoru i zatvoru u Republici Hrvatskoj nešto više od deset godina.
Odvjetnik Branko Šerić: Osuđen je na temelju ‘statistike’, a novi dokumenti mogli bi poništiti presudu
Dinko Šakić osuđen je zapravo na temelju statistike, rekao je za Hrvatski tjednik odvjetnik Branko Šerić, koji je uz Ivana Kerna branio Šakića pred sudom. „Statistika“ na koju Šerić aludira teško su provjerljive brojke navodnih žrtava koje je na nakon optužbe prihvatilo i sudsko vijeće.
Kad su brojke velike, ni kazna ne može biti mala.
„Najlošije su presude koje se temelje samo na izjavama svjedoka. Petnaest svjedoka – petnaest različitih priča“, objašnjava Šerić. Podsjeća da su samo jedan ili dva svjedoka tvrdili kako je Dinko Šakić osobno nekoga ubio. A i njihova su svjedočenja bila puna rupa.
Bez obzira na sve, branitelji nisu imali šanse obraniti i osloboditi Dinka Šakića.
„Ozračje je bila takvo, neprijateljsko, od publike i novinara u sudnici i oko nje, preko domaće i strane javnosti“, prisjeća se Šerić.
U pripremi obrane i kasnije za vrijeme postupka, redovito je posjećivao optuženika. Šakić je bio ozbiljan, lucidan, usredotočen na obranu: „Rekao bih da je bio zadovoljan kako smo kolega Kern i ja postavili obranu.“
Također je bio vrlo zadovoljan što je Šerić postigao da se se prekine istražni postupak protiv Dinkove supruge Nade.
U vrijeme suđenja obrana nije imala na raspolaganju mnogo izvornih dokumenata. Odvjetnik Šerić smatra da bi novi dokumenti, pronađeni u međuvremenu, a koji opisuju događaje i život u logoru onako kako ih je u svojoj obrani opisivao i Dinko Šakić, mogli dovesti i do obnove postupka, odnosno, ukidanja osuđujuće presude.
Šakić: „Da su ustaše zarobile partizana Franju Tuđmana, on bi sigurno preživio, da su mene zarobili partizani, ubili bi me kao psa!“
U srpnju 2001. zatvorska uprava odobrila je Šakiću pisaći stroj na kojemu je pisao memoarske zapise i osvrte na suđenje i presudu. Posjećivali su ga članovi obitelji i poznanici, a dao je, osobno ili preko odvjetnika, pisanim putem, i nekoliko novinskih intervjua.
U Jutarnjem listu je 2002. ustvrdio kako je proces protiv njega bio političke naravi, a ne pravni kako bi se ustanovila istina: „Pod velikim političkim i ekonomskim ucjenama Hrvatska je bila prisiljena zatražiti moje izručenje i osuditi me. Bez ucjena Hrvatska ne bi nikada pokrenula kazneni postupak protiv mene, premda sam više puta i pismeno to sam tražio, jer sam želio da se utvrdi istina.“
Dodao je kako ne traži pomilovanje, nego obnovu postupka.
U Slobodnoj Dalmaciji istaknuo je kako se ne osjeća ni ratnim ni bilo kakvim zločincem. Ponovio je da mu je savjest mirna i čista. U Nacionalu je prenesena njegova ocjena da bi Franjo Tuđman sigurno preživio da su ga kao hrvatskoga partizana ustaše zarobili 1944. godine: „Bio bi otpremljen u Jasenovac odakle bi ga general Luburić sigurno oslobodio, kao što je to činio s mnogim hrvatskim komunistima i partizanima pa i onim najistaknutijima kao što su bili Andrija Hebrang, Ante Ciliga i stotine drugih. Da sam ja dospio u partizanske ruke, završio bih prema Đilasovu receptu: Ubijte ih (ustaše) kao pse!“
(Svršetak)
Tekst se nastavlja ispod oglasa