Kad su pitali zagrebačkoga glumca Dubravka Dujšina zašto nije otišao u partizane za vrijeme Drugoga svjetskog rata, odgovorio je: ‘Godine 1941. bilo me je strah, a 1944., bilo me je – sram!’ Dujšinov odgovor nameće se i nakon čitanja specijalnoga izdanja Večernjeg lista pod nazivom ‘Hrvati u partizanima’, koje se na kioscima pojavilo u srpnju.
‘Mamuzanje mrtvog konja’, mogao bi biti prikladniji naslov toga izdanja, koje se predstavlja uvodnikom pod naslovom ‘Objektivna priča o partizanima kakvu još niste vidjeli’. No malo je tu objektivnosti. Pred čitateljima koji su za tu publikaciju dali 25 kuna, nalazi se kaotičan, površan, tendenciozan i PR-ovski, u stvari lažni prikaz toga vremena. Naslovi većinom nategnuti i bez bitne veze sa sadržajem, sklepani su na loš, amaterski tabloidni način, piše Igor Vukić za Hrvatski tjednik.
Ipak, ima u publikaciji i nekoliko vrijednih priloga. A oni se uklapaju u Dujšinovu ocjenu ‘straha i srama’. U takve priloge ubrojit ćemo tri članka Tomislava Aralice: ‘Kako je nastao mit o partizanskoj eskadrili’, zatim ‘Omiljene puške partizana – šmajser, šarac i parabela’ te ‘Omladinac Franjo Tuđman’. Vrijedni su i članci Zdenka Radelića: ‘Magovac: Partizanskom pokretu oduzet ću komunističku boju’ te Davora Marijana: ‘Druga etapa borbe bio je rat za prevlast ideologije KPJ’.
Solidno je i poglavlje o masovnim partizanskim zločinima iako se odnosi samo na kraj rata, odnosno, na 1945. godinu. Pa ipak proteže se na čak 20 stranica plus još četiri stranice o osvajačkoj namjeri Josipa Broza, zvanoga Tito, da na kraju rata zauzme i Trst.
U poglavlju o partizanskom nasilju opisan je je i tragičan slučaj Andrije Hebranga, dodan je i dio o stvaranju Titova kulta, a tu se nalazi i još jedan članak koji predstavlja snažnu Titovu osudu. Riječ je o članku koji, pomalo iznenađujuće, potpisuje Mirko Galić. Članak je naslovljen: ‘Francuzi su nakon rata osudili i ubili 767 kolaboracionista’. Pametnom dovoljno. Jasan je to odgovor onima koji pokolje poslije predaje hrvatske vojske kod Bleiburga, odnosno, Križni put, nastoje relativizirati, jer su ‘tako radili i na (demokratskom) zapadu’. Naravno da nisu. U Francuskoj je komunistička partija, dio relativno slaboga pokreta otpora, pokušala nakon kraja rata provesti opširniju kampanju ubojstava neistomišljenika, odnosno, bez presuda, kao što je to radio i Tito. Međutim, takvu je kampanju ubrzo spriječio Charles De Gaulle, angažirajući policajce naslijeđene od višijevskoga režima. Sve u svemu, u publikaciji imamo 24 stranice koje bi vrijedilo pročitati, od 124 ponuđene. Jedva oko 20 posto.
Partizani ubili radnike – ni krive ni dužne
Što je s ostalim sadržajem? Publikaciju otvara članak Ive Goldsteina kako je hrvatski antifašistički pokret bio važan dio jugoslavenskoga antifašističkog pokreta i ‘najjači antifašistički pokret u Europi’. Bla-bla… Prije svega, dnevne novine poput Večernjeg lista ne bi si smjele dopustiti da im uvodni autor (ili autor uopće) bude netko tko je izmislio ‘drobilicu u Jasenovcu’ i čija je knjiga o Jasenovcu doživjela onako porazne kritike, kakvu je napisao dr. Vladimir Geiger. Već je objavom Goldsteinova članka Večernjakova publikacija znatno kompromitirana. Uz njegov je članak još jedan minus publikacije. Članak je ilustriran fotografijom ustaše koji stoji iznad nekih leševa. Ispod fotografije stoji: ‘Ustaški teror bio je jedan od glavnih motiva oružane pobune početkom Drugog svjetskog rata u Hrvatskoj; na slici ustaški vojnik uz žrtve nakon partizanske diverzije na Gojlo, 6. rujna 1942.’.
Za neupućene, naftno crplište kod Gojla napali su partizani te dio posade (uglavnom domobrane) zarobili, a dio poubijali (tridesetak njemačkih vojnika). Fotografija uz Goldsteinov tekst pokazuje mrtva tijela koja su ostala nakon odlaska partizana. Ustaša koji je tu došao, nema veze s događajem, osim što je 77 godina poslužio Večernjak/Goldsteinovu modelu krivotvorenja povijesti. Usput, Gojlo su partizani napali i u lipnju 1942. i tom prilikom ubili dva radnika koja su radili na bušotini. Ni krive, ni dužne, ljudi su ondje radili kako bi prehranili obitelji…
Spomenuli smo da se u publikaciji spominju samo partizanski zločini iz 1945. godine. Nema ih iz 1941. godine, primjerice iz Like, bosanske Krajine i Banovine. U Banskom Grabovcu u srpnju 1941. partizanski komandant Vasilij Gaćeša zapovijeda ubojstvo vlasnika pilane i njegova sina samo zato što su – vlasnici pilane. Ne opisuju se ubojstva seoskih načelnika iz pravoslavnih sela sjeverno od Novske, koji ne žele ratovati i žele mir u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Ili ubojstva uglednijih pravoslavnih seljaka, koji su, makar i pod pritiskom, pristali svoja sela na Banovini prevesti u Katoličku crkvu kako bi se prilagodili novoj državi i društvu. Nema riječi ni o strijeljanju tridesetak Hrvata iz Vrgorca 15. lipnja 1942. Njih ubijaju Hrvati u partizanima koji upadaju u selo, spaljuju zgrade javne uprave i potom se obračunavaju s muškim zaposlenicima uprave (i jednom ženom). Pogubljeni su krivi samo zato što su radili u javnoj upravi nove hrvatske države.
Spaljivanje javnih zgrada, općinskih sjedišta, škola i crkava, bio je rutinski partizanski postupak. Redovito su spaljivali općinske arhive, među njima i zadužnice i druge podatke o vlasnišvu, potičući sirotinju da im se pridruži, jer ‘u novom vremenu, više ne će biti dugova, ni sirotinje i gospode…’
U cijeloj Francuskoj pogubljeno 767, a samo na Markuševcu 800 nevinih ljudi
Prije vrgoračkoga slučaja dogodio se i Prijedor u kojem je stradalo gotovo 300 ljudi nakon partizanskoga osvajanja mjesta. Kasnije se taj model redovito ponavlja (Bihać, Travnik, Široki Brijeg, Dubrovnik, Split…) – svuda gdje partizani osvajaju mjesta i preuzimaju vlast.
Krvavi krešendo slijedi 1945. i stoga je opis u Večernjakovoj publikaciji zapravo preblijed za ono što se stvarno događalo u Drugom svjetskom ratu.
Kad pročitamo Galićev članak o 767 smrtnih presuda u Francuskoj, sjetimo se kako je u Zagrebu, samo na sjevernom dijelu grada, u Markuševcu, ubijeno 800 ljudi – bez suda. Sudske presude u glavnom gradu mogu se brojati u tisućama. Desetci tisuća žrtava bile su rezultat partizanskoga preuzimanja teritorija i vlasti od južne Srbije 1944. (u čemu su sudjelovali i neki Hrvati u partizanima), preko istoka Hrvatske u travnju 1945. Pa sve tako prema zapadu, u svakom mjestu u koje su ušli. U nekim mjestima, primjerice, u Kutini, nisu bili pošteđeni ni dječaci od 13 godina. Bi li se današnja Hrvatska trebala time ponositi, kako to predlaže naslov na stranici 5. Večernjakove knjižice?
Hrvati partizani u Zagrebu su ubili i stolara koji je napravio lijepo izrezbareni stol za ured poglavnika Ante Pavelića. Izrada stola tom je čovjeku bio jedini krimen. Ima li koja riječ o tomu u Večernjakovu raskošnom prilogu o partizanima? Kako će i biti kad je prilično konfuzan. Na stranici 28. nalazi se naslov: ‘Narodnu borbu uzurpirala je Komunistička partija’, da bi na 42. stranici stajao naslov: ‘U partizanima komunizam nije bio glavna ideologija’!? Pri tomu je izvor teze da komunizam nije bio glavna ideologija – bivši direktor Partijske škole iz Kumrovca!
Najslabiji su članci u publikaciji – oni Večernjakovih novinara. Možda je to i razumljivo, u dnevnom ritmu gdje prenose važne izjave predsjednika Vlade i predsjednice Republike i njihovih oponenata, treba napisati i nešto dodatno. Poslovična novinarska površnost u svakodnevnom radu, ovdje pada na još nižu razinu. Vidi se to, primjerice, kod članaka o tzv. prvom partizanskom odredu iz Siska (koji je u stvarnosti, uz Vladu Janića kojemu je bicikli dala Partija, i s kojim se odvezao u obližnju šumu, imao deset pripadnika, koji su se nakon mjesec dana – vratili u Sisak). Ili kod članka s naslovom da su i svećenici podupirali partizansku pobunu. Iz naslova doduše nije jasno koji svećenici. Kad se pročita prilog, jasno je kako osim općeg mjesta kao što je mons. Svetozar Rittig, podrška Katoličke crkve partizanima bila je praktično jednaka nuli, osim pod prijetnom smrti. O tomu jasno svjedoče ratni i poratni popisi katoličkih svećenika koje su ubili partizani. Ali toga u Večernjakovoj publikaciji nema. Prema Rittigu, na partizanskoj strani stoje imena više od 600 ubijenih svećenika, redovnika i redovnica koje su ubili partizani. Od toga već 240 za vrijeme trajanja Drugoga svjetskog rata i partizanske borbe na koju, kako predlaže Večernji list ‘trebamo biti ponosni’.
Božo Skoko i njegov čudovišni prijedlog
Jedan od autora u publikaciji, Božo Skoko, smatra da bi ‘antifašizam trebao biti prilog novom imidžu Hrvatske’. Mala zemlja za velika ubijanja komunističkih neistomišljenika, ili tako nešto…? Ne treba još previše riječi trošiti ni na romantične članke poput onoga kako je ‘Sutjeska bila hrvatska bitka’, jer je ondje sudjelovalo poprilično Dalmatinaca. To je kao da angažman kubanskih vojnika i instruktora na uvođenju komunizma u nesretnoj Angoli, od 70-ih do 2000., proglasite kubanskom bitkom. Na više mjesta u publikaciji krivo su potpisane fotografije, a na nekoliko se mjesta iz potpisa sugerira da su snimljene u Sloveniji. Zar je i ondje bilo dovoljno Hrvata u partizanima da se uvrste u dični Večernjakov specijal?
Tema „Hrvati u partizanima“ sama je po sebi tanka, a u zagrebačkom dnevniku nisu joj uspjeli udahnuti život. Slabašan trud vidi se i na ‘lakšem’ dijelu publikacije, gdje se nabrajaju igrani filmovi koji bi mogli ilustrirati hrvatsko partizanstvo. Od deset izabranih, naveden je samo jedan film Antuna Vrdoljaka (Kad čuješ zvona), a nije spomenut njegov apsolutni hit U gori raste zelen bor. Za Večernji list bilo je vjerojatno previše spomenuti da je Antun Vrdoljak autor možda i još boljega partizanskog filma, koji se zove Povratak. Snimljen je 1979. godine. U njemu Rade Šerbedžija maestralno igra oružničkoga narednika Nezavisne Države Hrvatske. Radnja filma događa se u gradiću u Dalmaciji te se možda najviše približila stvarnosti partizanskoga ratovanja.
I na kraju, još jedan dojam koji upada u oči nakon čitanja ‘Hrvata u partizanima’. Osim spomenutog bježanja partizanske skupine na Sutjesci, u publikaciji nema spomena ni o jednoj većoj ili značajnijoj borbi protiv njemačkih nacista ili talijanskih fašista. Protiv koga su to onda ratovali Hrvati u partizanima?
Hrvatski porezni obveznici Englezima i danas otplaćuju metke kojima su ubijani hrvatski mladići na stratištima Križnoga puta
Možda je najvredniji prinos specijalnoga izdanja Večernjeg lista spoznaja da suvremena hrvatska država, odnosno, njezini porezni obveznici i dan danas otplaćuju oružje i metke kojima su 1945. ubijani hrvatski mladići, domobrani i ustaše, zarobljeni nakon Bleiburga, na više od 700 stratišta Križnoga puta. Informacija se nalazi u članku Tomislava Aralice o oružju koje su zapadni saveznici (uglavnom Britanci) dostavljali partizanima (str. 54. i 57.). Aralica piše kako su te pošiljke ‘uredno evidentirane i u obliku zajmova opteretile proračun buduće države’.
‘Dugovi ni do danas nisu do kraja otplaćeni, već su tijekom bezbrojnih rebalansa ušli u opći dug prema takozvanom Londonskom krugu. Te zajmove Republika Hrvatska, kao jedna od pravnih sljednica SFRJ, i danas otplaćuje s 28 posto udjela’, piše Aralica.
Partizanski apologeti često spominju kako je hrvatski (jugoslavenski) partizanski pokret bio prihvaćen kao dio borbe zapadnih saveznika protiv nacizma te zato i ima neku posebnu vrijednost koju bi i danas trebalo poštivati. Kako je to u stvarnosti izgledalo, vidi se iz Araličina teksta: ‘Dinamika slanja pomoći bila je svojevrsni barometar britansko-komunističkih političkih političkih odnosa. Nakon početne veće isporuke slijedio je mršav period jer su Britanci od Tita tražili stanovite političke ustupke pa su se koristili vojnom pomoći kao mamcem. Najveća količina isporučena je tijekom ljeta i jeseni 1944. godine nakon što je 16. lipnja 1944. potpisan sporazum Tito-Šubašić, kad je Churchill nakratko pomislio da Tita drži na uzici. Nakon prodora Crvene armije u Srbiju, kad se Tito našao u svom prirodnom komunističkom okruženju, okuražio se i Britancima pokazao zube, na što su oni reagirali smanjivanjem opsega pomoći koja postaje sve skromnija, da bi u proljeće 1945., kad su odnosi komunističke vojske s Britancima postali gotovo neprijateljski, potpuno presahnula.’ Svejedno je dosta oružja, dovoljnoga za obračun s ‘narodnim neprijateljem’ ostalo u Titovim rukama. Ne treba zaboraviti da je i u ishođenju pomoći u naoružanju za Tita veliku ulogu odigrala sovjetska obavještajna služba, koja je utjecala na izvješća britanskih agenata (zapravo svoje dvostruke igrače) da se Tito bori protiv Nijemaca. U stvarnosti, Nijemci su se mirno povlačili preko južnoslavenskog teritorija, uz ranije Titovo obećanje da jedno vrijeme ne će dizati pruge u zrak (to su u Zagrebu dogovorili njegovi izaslanici Đilas, Velebit i Popović). Hrvatska je vojska pred kraj rata pak ostala na cjedilu, gotovo bez strjeljiva koje više nije dobivala od svojih ‘saveznika’. Povlačenje i predaja zapadnim saveznicima, bili su u tom trenutku logičan potez. Kako se kasnije priča odvila, poznato je.
Franjo Častek u Otočcu preživio je ustaše i četnike te Talijane i Nijemce, ali eto, ljubimce Jutarnjega, partizane – nije. Kao ni tisuće njemu sličnih, obrazovanih i stručnih hrvatskih građana
Osjećaj da se medijska scena u Hrvatskoj nalazi na razini iz 70-ih godina prošlog stoljeća potiče i medijska obrada tema iz Drugoga svjetskog rata. Ako se može neki sadržaj na pozitivni način povezati s partizanima, onda se to ističe, ako ne ide, prikriva se.
Evo nekoliko aktualnih primjera: nedavno (10. kolovoza) u Jutarnjem listu objavljen je intervju s beogradskom glumicom Mira Banjac (rođena 1929.). Na naslovnoj je stranici najavljeno da je postala glumica zahvaljujući sudjelovanju u partizanskoj borbi. U intervjuu se, pak, doznaje kako nije bila ni u kakvoj partizanskoj borbi. U njezino selo u Srijemu došla je kazališna skupina Prve proleterske, očito već poslije rata, i mlada Mira im se pridružila. Bez oružja, sa skupinom glumaca zabavljača, stigla je prateći brigadu i do Trsta pa se vratila natrag. Iako i sama u odgovorima negira ikakav utjecaj ‘partizanstva’ na sebe i svoj rad, to ne smeta uredniku da joj podmetne na naslovnici.
S druge strane, dan poslije u ‘Studiju’, prilogu Jutarnjega o televiziji, kazalištu i estradi, objavljen je intervju s dubrovačkim doajenom hrvatskoga glumišta, Mišom Martinovićem. Podebljanim slovima uz tekst spominje se kako je bio ‘zarobljenik, partizanski ćato’. U tekstu se tako doznaje da je Miše Martinović 1944. mobiliziran u domobrane kao 18-godišnjak i da je zarobljen na Bleiburgu te da je pukim slučajem preživio Križni put. Nakon što je dopraćen iz Maribora u Zagreb, proslijeđen je u koloni prema Bjelovaru: ‘Bio sam bos, na kiši, na putu bez asfalta. Više sam prepuzao negoli hodao do Bjelovara.’ Uz mnogo sreće preživio je i bio mobiliziran u jugoslavensku vojsku (tu je bio ‘partizanski ćato’, što s ponosom ističe urednik u Jutarnjem listu). Ubrzo nakon procesa nadbiskupu Stepincu, Martinović je ponovo uhićen, kao ‘klerofašist’ i osuđen na 15 godina robije. Malo je nedostajalo da ga osude na smrt. Amnestiran je nakon dvije i pol godine provedene u zatvoru u Zenici. Urednik nije imao potrebe tu filmsku priču naglasiti novinskom opremom. Ali zato je neki njegov kolega imao potrebu dodatno prikriti partizanski zločin iz Otočca. U članku o oldtimeru pronađenomu u Otočcu, koji je kupio i koji će obnoviti autoprijevoznik Antun Presečki, navodi se kako je vlasnik automobila, ljekarnik Franjo Častek, stradao ‘u vihoru rata 1941.’ (JL, 13. kolovoza 2019.).
A zapravo su Časteka ubili partizani 1945. godine kao obrazovanoga građanina, potencijalnoga protivnika svojega totalitarnog sustava. Franjo Častek preživio je i ustaše i četnike, i Talijane i Nijemce, ali eto, ljubimce Jutarnjega, partizane – nije. Kao ni tisuće njemu sličnih, obrazovanih i stručnih hrvatskih građana.
* Mišljenja iznesena u kolumnama i komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr
