Igor Vukić: Nije Mala Floramye nego – Grofica Marica

Igor Vukić, tajnik Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac, održao je na četrnaestoj Književnoj večeri četvrtkom Hrvatskoga književnoga društva Sv. Jeronima, predavanje “Jasenovac – odgovor na kritiku Slavka Goldštajna”. Povod je bila knjiga Slavka Goldsteina, “Jasenovac – tragika, mitomanija, istina” (Zaprešić, 2016.), kojom je on odgovorio na predhodnu knjigu “Jasenovački logori – istraživanja” (Zagreb, 2015.), čiji je jedan od četiriju autora i Igor Vukić, koji je na predavanju istaknuo da je Goldsteinova knjižica zapravo nevrijedni pamflet koji ne donosi ništa novoga, a zapravo ni ne pobija knjigu kojoj protuslovi.

U nastavku donosimo tekst Igora Vukića kao sažetak predavanja:

“Slavko Goldstein napokon je otkrio najveću, duboko skrivenu, jasenovačku tajnu. Ustvrdio je da se u logoru nije izvodila opereta Mala Floramye, nego – Grofica Marica!

Nije ironija, ni pretjerivanje. Na svoje smo uši čuli na predstavljanju njegove knjige kako objašnjava, citirajući zatočenika Ervina Millera, da su umjesto Tijardovićeva, u logoru uvježbavali Kalmanovo djelo.

Nedugo prije Goldstein se složio i s tvrdnjom da zarobljenici s Kozare, što su u ljeto 1942 . prošli kroz logor, nisu ubijani. Tu je spoznaju s javnosti podijelio u intervjuu u kojem je prepričao svoj razgovor s ministrom Zlatkom Hasanbegovićem.

Dakle, prema Goldsteinu, u logoru se izvodila opereta Grofica Marica, a 20.000 imena navodnih dječjih žrtava treba odmah brisati iz jasenovačkog popisa.

Zašto je senior Goldstein uopće išao pisati svoju knjigu „Jasenovac – tragika“, navodno polemički odgovor našoj knjizi „Jasenovački logori – istraživanja“, kad to isto već piše i kod nas?

Vjerojatno razlog leži u običnoj ljudskoj taštini.

Ne možete pisati da je u logoru bilo opereta ili nogometnih i odbojkaških turnira, dok vam ja, Slavko Goldstein, ne kažem da ih je bilo.

Moći ćete pisati da je Jasenovac do 1945. bio radni logor u kojem nije bilo masovnih ubojstava, ali tek kad ja to prvi napišem.

Vjerojatno mu je bilo krivo kad je u našoj knjizi pročitao da su zatočenici uz napjeve iz Male Floramye i Grofice Marice izveli i jednu cijelu-cjelcatu operetu! Za koju su sami napisali tekst i glazbu. Stoga je to za sada prešutio. Nakon nekog vremena će i on početi poučavati da se ta opereta zvala „Raj na oceanu“, i da je za nju glazbu na logorskom pijaninu, smještenom u tehničkoj crtaoni, skladao bečki Židov Josef Kende, s nadimkom „Švabo“.
Goldsteinova knjiga već je svojim malim formatom i nevelikim brojem stranica potvrda kvalitete našeg rada. Nije imao puno za reći, a i ono što je rekao nije osobito važno, ni snažno.

U stvari, za godinu dana od izlaska naše knjige, nije se pojavilo ozbiljno osporavanje njezinih podataka i zaključaka. Kritičari su uspjeli pronaći tek jednu pogrešku – na 14. stranici umjesto Mladen Lorković treba stajati – Erich Lisak. No citat, u kojem se govori o dva slučaja puštanja iz logora, sa 350 i 400 amnestiranih, savršeno je točan i potkrijepljen dokumentima. O tome kritičari ne kažu ni riječi.

Mnogobrojni čitatelji knjige, a brojni su do nje došli i preko oglasa u Hrvatskom tjedniku, znaju o čemu se tu radi. Izlazak knjige, javni nastupi članova Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac i internetska stranica www.drustvojasenovac.wordpress.com, polako uspijevaju potaknuti javnu raspravu o realnoj slici događaja u jasenovačkom logoru do 1945. a i u poratnom razdoblju.

Predstoji još mnogo posla. Nije lako razgovarati uz propagandnu indoktrinaciju koja traje već više od 70 godina. Međutim, valja se zamisliti nad činjenicom da čak i pakrački episkop Jovan upozorava kako bi se Srpska pravoslavna crkva trebala odmaknuti od komunističke optužnice napisane za bl. Alojzija Stepinca.

Istodobno se hrvatski državni vrh u svojim izjavama ne odmiče od komunističkog prikaza Nezavisne Države Hrvatske, Jasenovca i drugih tema iz Drugog svjetskog rata.

U demokratskom društvu, u članici Europske unije, srećom, nitko nema monopol na istinu. Stoga će i naše društvo nastaviti s istraživanjem jasenovačkog fenomena. U tome nam pomažu i brojne donacije istinoljubivih ljudi iz domovine i inozemstva.

Jednog će dana u jasenovačkom muzeju, uz ostalo, morati biti izloženi popisi puštenih i amnestiranih osoba. Naše društvo do sada je pronašlo cjelovite popise pet logorskih amnestija u kojima je pušteno 1485 zatočenika.

Imamo i dokument prema kojem se već 1942., za 10. travnja, prvu godišnjicu osnutka ND Hrvatske, priprema amnestija. Za sada još nismo pronašli popis puštenih tom prigodom, ali sustavnim radom i to će se pronaći.

Svjedočenja amnestiranih o tome kako im je bilo u logoru sve do sada nije bilo moguće nigdje pročitati. Kao ni izjave 1500 ljudi koji su u veljači 1945. godine poslani iz Jasenovca na rad u Njemačku. Gotovo svi su se vratili kućama poslije rata.

Tako ćemo na različite načine, uz stotine dokumenata dostupnih već u hrvatskim arhivima, te izjavama vjerodostojnih svjedoka, i dalje dokazivati da popis od 80.000 imena, nema stvarne veze s događajima u Jasenovcu.

Nastavit ćemo donositi informacije o zatočenicima koji su postali članovima logorske uprave, poput inženjera Jaroslava Černija i drugih. Pisat ćemo o ljudima kao što je bivši zatočenik Ivan Šoštarić, koji je imao moralne snage javiti se 1999. Dinku Šakiću i ponuditi mu se za svjedoka obrane. „Čitao sam mnogo o Golom otoku i ruskim gulazima. Jasenovac je prema tome bio sanatorij“, napisao je Šoštarić. Njegov dolazak na sud spriječen je vrlo efikasno.

Rasprava o zbivanjima u tom logoru neminovno će otvoriti pitanja i o karakteru cijele Nezavisne Države Hrvatske. Naši se kritičari, izgleda, toga najviše i boje. Samo rijetki od njih shvaćaju da su njihovi pobijedili ’45., ali na svoju sramotu. Da o toj „pobjedi“ nitko ne piše u pozitivnim tonovima. I da su „pobijeđeni“ postali pobjednici. Samo to još treba priznati u nekom od hrvatskih javnih medija.”