Dana 29. studenoga navršavaju se tri godine od događaja koji je dramatično ušao u hrvatsku vojnu i političku povijesti i koji se, što je još važnije, duboko utisnuo u srce hrvatskoga naroda. General Hrvatske vojske Slobodan Praljak, inače filozof, redatelj, pisac, nakon što je Vijeće Haaškoga suda objavilo pravomoćnu presudu po kojoj je osuđen na 20 godina zatvora zbog navodnih ratnih zločina u BiH, ispio je u sudnici pripremljeni otrov iz bočice i uz riječi “Sudci, Slobodan Praljak nije ratni zločinac! S prijezirom odbacujem vašu presudu”, oduzeo sebi život, piše Ivica Marijačić za Hrvatski tjednik.
Hrvatski general Slobodan Praljak nije osuđen ni da je počinio ni da je zapovjedio ratni zločin, nije osuđen čak ni da je znao za zločin pa da nije reagirao. Pojednostavljeno kazano, osuđen je da je morao znati za ratni zločin na prostoru tadašnje Herceg-Bosne. Većinom glasova osudilo ga je Vijeće Haaškoga suda. Sve nakon toga ušlo je u povijest.
Sudci su ostali skamenjeni događajem u sudnici, ali neki od njih nimalo dirnuti i poljuljani u svome mišljenju pa su mirne duše kasnije odlazili u Bosnu i Hercegovinu po priznanja bošnjačke politike, što samo potvrđuje sotonsku dimenziju ovoga procesa. Bio je to zapravo jedan prljavi i montirani politički proces kojim je međunarodna politika pokazala svu svoju hipokriziju i zatvorila svoju nepravednu i gotovo zločinačku kaznenu politiku u Haagu, legalizirala je genocidnu tvorevinu Republiku Srpsku, ostavivši Srbima čak i Srebrenicu u kojoj su počinili genocid nad Bošnjacima, a sudila vojnom i političkom vodstvu Herceg-Bosne, koje je spasilo BiH. General Praljak osobno je provodio konvoje pomoći u hrani i oružju Bošnjacima, u svojim objektima u Hrvatskoj skrbio za bošnjačke izbjeglice, knjigama egzaktno dokazivao da što se sve dogodilo… Ništa mu nije pomoglo jer je netko a priori odlučio da će biti osuđen, a preko njega i ideja Herceg-Bosne, hrvatska politika te hrvatski narod u BiH i Hrvatskoj.
Kao rijetko koji građanin svijeta koji ni pod koju cijenu ne ruši moralna načela, Praljak nije pristao na stigmu ratnoga zločinca uz koju mu nisu podastrli bilo kakve dokaze da je uistinu to i bio. Radije je sebi oduzeo život nego dopustio sudcima da trijumfiraju na lažima u sudnici. Mnogi u Hrvatskoj i svijetu njegov su čin usporedili sa Sokratom koji je u staroj Grčkoj osuđen na smrt zato što je kvario mladež i nije vjerovao u službene bogove. Sokrat je u tamnici ispio otrovnu kukutu i okončao život poručivši da samo bogovi znaju tko je prošao bolje – on koji odlazi u smrt ili oni koji su ga osudili. Praljkov je potez uzvišeniji od Sokratova jer glasoviti Atenjanin nije imao izbora: ili će se ubiti ili ostatak života biti u tamnici.
Praljak je imao izbor, za manje od godinu mogao je računati na slobodu poslije dvije trećine odležane pritvorske ćelije. Nije mu to palo na pamet. Ni minutu nije htio živjeti kao pravomoćno osuđeni ratni zločinac. Ušao je u legendu. U Hrvatskoj po njegovoj želji nije bilo pogreba. Praljkovi kremirani posmrtni ostatci u krugu obitelji darovani su hrvatskoj zemlji. Komemoraciju su kukavički izbjegli i tadašnja predsjednica Kolinda Grabar Kitarović i tadašnji predsjednik Vlade Plenković. Za njih i dobar dio politički oportune javnosti nespoznatljiva je filozofska, pjesnička, politička i etička dimenzija generalova postupka. Samo najbolji sinovi hrvatskoga naroda i samo oni koji imaju matoševsko srce svjesni su veličine ovoga neponovljivoga čovjeka. Neka mu je vječna slava, neka mu je laka hrvatska gruda.
* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
