“Namjera mi je bila prikazati jednu sasvim običnu, ali vrlo potresnu ljudsku priču. Za ovaj film snimili smo puno materijala, puno sugovornika, ali kada sam ga počeo montirati, a dijelom i u samom snimanju, shvatio sam kako se ovaj film mora raditi kao priča ispričana iz vizure Jeanove majke Lyliane Fournier”, rekao je za Narod.hr Branko Ištvančić, redatelj dugo iščekivanog dokumentarnog filma “Sve je bio dobar san” koji govori o tragičnoj smrt francuskog dragovoljca Jean-Michel Nicoliera nakon pada Vukovara.

Narod.hr: Na koji način Vaš novi film “Sve je bio dobar san” progovara o životu i sudbini Jean-Michel Nicoliera?

Mislim da će se razočarati svi koji misle kako se radi o još jednom propagandnom i tendencioznom hrvatskom filmu. Vjerojatno će se iznenaditi kada budu gledali film i kada vide kako se radi o sasvim normalnom “autorskom dokumentarcu”, poput onih koje sam prije radio. Namjera mi je bila prikazati jednu sasvim običnu, ali vrlo potresnu ljudsku priču. Za ovaj film snimili smo puno materijala, puno sugovornika, ali kada sam ga počeo montirati, a dijelom i u samom snimanju, shvatio sam kako se ovaj film mora raditi kao priča ispričana iz vizure Jeanove majke Lyliane Fournier. Već dugo nisam imao tako zahvalnu protagonisticu u filmu. Njene riječi su sugestivne i otkrivaju karakter prave drame koju je doživjela Jeanova obitelj svih ovih godina. Stoga u filmu nemate puno redateljskih intervencija kako bi sama priča bila što autentičnija. U priči filma pratimo majku Lyliane Fournier u njenoj potrazi za posmrtnim ostacima svoga sina Jeana Michela Nicoliera kojeg želi dostojno sahraniti u Hrvatskoj. Zbog toga se doselila u Hrvatsku i sada živi ovdje, a Hrvatsku smatra svojom drugom domovinom. Osim ovoga, mene je posebno dojmilo kako oni na Domovinski rat gledaju kao stranci (majka i drugi sin Paul) te kako se oni danas nose s tim.


Narod.hr: Donosi li film neke nove, do sada nepoznate informacije?

Film će zasigurno biti zanimljiv mnogima, jer ima pregršt informacija. Od djetinjstva pa do tragične smrti na Ovčari u Vukovaru. Saznat ćemo kako i na koji način je Jean donio odluku da dođe u Hrvatsku, kako je to doživjela njegova obitelj i što se događalo s njima u Francuskoj dok je on bio na prvim ratnim linijama u Hrvatskoj. Saznat ćemo kako je Jean molio svoju majku da potraži pomoć za Hrvatsku kod francuskih i europskih političara. Koji su mu bili ideali i kakav je san sanjao o novoj Europi. Ali saznat ćemo i to kako je njegova majka bila razočarana u indiferentnost tadašnjih političara u svojoj zemlji i Europi uopće. Kako i na koji način je izostala pomoć Hrvatskoj u trenucima kada joj je bila najpotrebnija. Ono najvažnije što nosi ovaj film je jedna drugačija istina i pogled na Domovinski rat. Vjerojatno smo zato i odbijeni na natječaju Hrvatskog audiovizualnog centra jer ne prikazujemo kako su Hrvati radili zločine nad Srbima nego upravo suprotno kako su Hrvati i Nehrvati bili izloženi srpskim zločinima u vlastitoj zemlji. Ovaj film dokazuje kako se relativiziranje agresora i žrtve ne isplati. Iako to nisu nove informacije, novi je način da se o tome putem filmskog medija progovori i zauzme jasan stav.

Narod.hr: Film prati majku poginulog Nicoliera, simbola Domovinskog rata, Lyliane Fournier. Kako je bilo raditi s njom?

Film smo snimali u velikom vremenskom razdoblju od otprilike četiri do pet godina. Nadali smo se i mi kako će nam stići pomoć i potpora za snimanje filma, kako će ova tema biti prepoznata, ali prava potpora je izostala, pa zbog toga nisam mogao snimati u Francuskoj kako bi priča bila u potpunosti zaokružena. Tako da, sama tragika vukovarskog slučaja i vapaja se simbolički reflektirala i na naš film. Kada radite dokumentarni film koji nije reportaža nego punokrvni autorski dokumentarac, onda morate biti vrlo vješti u radu s protagonistom. Jer, radite u velikom vremenskom razdoblju, jednostavno se morate naviknuti jedni na druge, tako da se na ponašanju protagonista ne osjeća nelagoda zbog ekipe, kako bi postao autentičan. Nama se to upravo dogodilo. Lyliane Fournier je bez opterećenja prihvatila gotovo sve naše zamisli i uvijek je bila spremna sudjelovati, pa čak i ponoviti neke situacije, bez obzira koliko su možda bile teške i naporne njenim godinama. To me je oduševilo, ta njena spontanost i nevjerojatna energija u želji da nam pomogne da napravimo dobar film.

Narod.hr: Tko se još pojavljuje u filmu?

U filmu se pojavljuje Antun Ivanković koji je pokrenuo cijelu priču i ideju za snimanje filma. On je zaslužan što Jean Michel Nicolier nije zaboravljen. Nakon skoro 20 godina pronašao je Jeanovu obitelj i predložio predsjedniku Josipoviću da ga posthumno odlikuje. Učinio je sve što je mogao da se Jeanova obitelj dovede u Hrvatsku i da im se pomogne. Osim njega, u filmu se pojavljuje Jeanov brat Paul. Pojavljuje se i doktorica Vesna Bosanac, preživjeli svjedok sa Ovčare Drago Berghofer, forenzičar Ivan Grujić i drugi. Svi oni pokušavaju pomoći majci Lyliane Fournier u potrazi za posmrtnim ostacima svoga sina i s poštovanjem joj izražavaju svoju sućut.

Narod.hr: Istaknuli ste kako je interes za film velik – jeste li to očekivali?

Iznenađeni smo velikim interesom za ovaj film. Iskreno, nismo očekivali tako velik odaziv u javnosti i morat ćemo se organizirati u ono što nikad nije doživio skoro ni jedan etablirani hrvatski dokumentarac koji se financira iz državnog proračuna – a to je kino distribucija dokumentarnog filma po gradovima Hrvatske. Možda su velike riječi, ali pitam se: jesmo li mi to nesvjesno ujedinili Hrvatsku? Je li moguće da je publika toliko zainteresirana pogledati ovaj film koji nema komercijalni karakter? Znači li da ovaj film širi istinu o Domovinskom ratu na jedan sasvim drugačiji i novi način? Bilo bi mi drago ako mogu uspostaviti komunikaciju s publikom. Volio bih da ih ovaj film potakne na razmišljanje. Netko iz ekipe mi je jednom rekao: “Jesi li svjestan da će ovaj film ostati dugovječan dokument i nakon što odradi svoju misiju u kinima i promocijama kao svjedočanstvo jednog vremena i spomenik onima koji su svoj život dali za našu slobodu danas?”. U tom smislu film ima moć da korespondira sa masama, da prenese informacije na veliki broj ljudi i zato je samo snimanje i stvaranje filma etički čin, mora biti u moralnom dosluhu sa onim što se snima, kako se ne bi pretvorilo u manipuliranje što nam se prečesto događa.

Narod.hr: Koju temu planirate sljedeću obraditi? Koje projekte trenutačno radite?

Svjedoci smo raznih aktualnih događanja. Mene je uvijek u svemu zanimao čovjek i njegova savjest. Živimo u vrlo pomaknutom i poremećenom svijetu. Često puta nailazimo na brojne primjere narušenih kriterija vrednovanja u našem društvu. Nema morala, nema pravih osjećaja i razumijevanja. Zato me zanimaju ovakvi projekti u kojima možemo ukazati na vrijednosti Domovinskog rata. Već radimo novi film o Ivanu Anđeliću Doktoru, vukovarskoj ratnoj legendi, a isto tako radimo na projektu dokumentarnog filma pod radnim naslovom “Krvava berba grožđa” o stradanju mještana Lovasa 1991. godine u minskom polju. Osim ovoga, planiramo raditi igrani film o Vukovaru i stradanju naših branitelja i civila u logoru u Veleprometu i na Ovčari. Za taj projekt inspirirala me je knjiga Vilima Karlovića “Preživio sam Vukovar i Ovčaru”. Volio bih snimiti film po romanu Ivane Šojat Kuči “Jom kipur” koji je zapravo prava braniteljska priča, nešto poput krležijanskog obračuna, pojave zla te načina na koji se zlo manifestira. Međutim, ništa nije moguće napraviti bez adekvatne potpore. A naš sistem financiranja ovakve vrste umjetnosti je već duže vrijeme uzurpiran -u ozbiljnim je problemima. Nadam se da ima nade za ovakve projekte koji bi trebali biti od nacionalnog interesa. Mala smo zemlja i moramo napraviti više reda u raspodjeli novca u kulturi. Hrvatski film je u tom smislu jedan od prioriteta.

Narod.hr: Citat: “Teško je praviti film o sretnim ljudima u nesretnoj zemlji s nesretnim ljudima“, izjavili ste 2014. na Puli u vezi sa sumornom temom Vašega filma  “Mosta na kraju svijeta“. Što danas mislite uoči premijere filma koji tematizira tragičnu smrt francuskog dragovoljca Jean-Michel Nicoliera nakon pada Vukovara. Jesmo li još uvijek nesretna zemlja ili se pomiče na bolje?

Na žalost, još uvijek osjećamo posljedice nesretnog rata iako je toliko godina prošlo. Naravno, i kriza je učinila svoje. Međutim, ono što me muči je kriza ljudskog morala i nedostatak savjesti ako bi se tako to moglo nazvati. Imamo premalo osjećaja za druge i premalo volje da se i sami založimo za opći boljitak. Potrošački mentalitet je sve više uzeo maha i kao da nam je zaveo zdravu pamet i otupio osjećaje. Imamo sve, lijepu zemlju, a ništa nam ne može pomoći. Mislim da smo se malo izgubili. Kad gledam na sve ovo što se događa, pitam se gdje je nestao čovjek. Ako se osvrnem malo oko sebe i pogledam na aktualna zbivanja, ispada da tko god na ulici drugačije misli može biti okarakteriziran kao fašist. To me vrijeđa. Pitam se u što se sve to pretvorilo? Sijanje straha i mržnje. Ako strah od zaštitnika dolazi, tko će nas od tog straha zaštiti? Aktualna hrvatska oporba je u velikom moralnom posrnuću…

Narod.hr: Dobitnik ste mnogih nagrada. Je li hrvatska publika primjereno upoznata s Vašim filmovima, jesu li oni prikazani na HRT-u i/ili drugim hrvatskim komercijalnim televizijama?

Istina, moji filmovi su osvajali mnoge nagrade. Je li publika primjereno upoznata s mojim filmovima teško je odgovoriti. Ali ako jest, mislim da nije dovoljno. No, to će vam svaki autor reći. Međutim, ono što je važnije od primjerenog upoznavanja s opusom jednog redatelja je njegova egzistencija i pravo na rad. Jednak je napor potreban za napraviti dobar i loš film. A film je, za razliku od drugih umjetnosti, skupa igračka. Filmski redatelj ovisi od puno okolnosti, a jedna od najstrašnijih je novac. Iskusio sam kako sve moje nagrade i priznanja nikada nisu zanimala nikoga tko bi mi trebao odobriti potrebna sredstva za rad. Nažalost, shvatio sam kako u hrvatskom filmu nije dovoljno samo biti dobar redatelj ili imati dobru ideju. Važnije je imati figu u džepu i postati “ziheraš” u pogledu prolaska na natječajima. Čak mi se čini kako su i neki uspjesi hrvatskog filma prikazani u javnosti prividni i upitni, neka vrsta propagandne “floskule”, u smislu “zavadi pa vladaj”, jer se time vjerojatno pokušava zataškati nešto puno veće i sumnjivo u pozadini. Previše sam u filmu pa više ne nasjedam na takve objave i takvo obmanjivanje. Ali zato vidim da ima načina kako prevladati prepreke. Kada ne možete ostvariti svoj cilj tako da ga financiraju tamo gdje bi bilo najlogičnije, kao što je Hrvatski audiovizualni centar, ja vidim da mogu naći drugi način i rješenje. Zahvaljujući Ministarstvu branitelja koje se trudi uključiti u poticanje audiovizualnog stvaralaštva, naš film je prepoznat i dobio je potporu. Samo nije fer. Nije fer jer ovakva potpora desetorostruko je veća kada se u istoj kategoriji dodjeljuje u Hrvatskom audiovizualnom centru i to projektima koji često nemaju značajnih rezultata, a sve iz državnog proračuna. Kad vidite tko tamo sjedi, tko odlučuje i na koji način, mislim da to dovoljno govori o problemima sa kojima se mora suočiti novoizabrana vlada i o tome kako se mora provesti dubinska analiza stanja stvari kako bi način raspodjele državnog novca bio pravedniji i efikasniji. Nekim stvarima i pretjerivanjima, jednostavno, došao je kraj.

Izvor: narod.hr
Photo: narod.hr