Još malo pa će se navršiti dva desetljeća od sintagme koja je bolje od ijedne obilježila sva tri desetljeća moderne Hrvatske. Ako po ičemu general Rojs ulazi u povijest, onda su to četiri bolno istinite riječi. Točnije – tri: “Tko je jamio – jamio!” Imala je ta krilatica barem dva tumačenja. Tko je jamio, jamio, sad mu možeš jedino soli na rep. Tko je jamio, jamio, prošla su ta vremena, ako ne može drugačije, onda – od sada pošteno. Nažalost, obećanje, ludom radovanje. Jer tko je već jednom jamio, jamit će opet. Tko spremno laže, taj će spremno i jamiti. Na koncu, ili na početku, opće je poznata narodna mudrost: Prilika rađa jamitelja, piše Ivan Hrstić u kolumni za Večernji list koju djelomice prenosimo.
“Neki kažu da se ne može. Može se!” Izgovorila je to državna tajnica ministarstva uprave u izdajnički upravljač svojeg Audija. Josipino: “Može se!” tako postaje ozbiljna prijetnja Rojsovu “tko je jamio – jamio! Neki vele da je afera Rimac predizborni trik. Ili pak pokušaj skretanja pozornosti s INA-e. Doista, ako rafinerija u Rijeci prerađuje naftu koja tankerima stiže s drugih kontinenata, dok nafta s hrvatskih polja ne putuje u nekoliko kilometara udaljeni Sisak, pa ni u 150 km daleku Rijeku – već 300 km do rafinerije u Mađarskoj – onda je logično zvono na uzbunu.
(…)
I kako to da se žurilo u gašenje u Sisku prije no što se osiguralo da se ta nafta tamo može skladištiti, ili pak prije no što se omogućilo da nafta Janafovim naftovodom može putovati i u suprotnom smjeru, prema Rijeci, kako bi preostala hrvatska rafinerija mogla raditi punim kapacitetom uz najniže troškove, s najjeftinijom, domaćom sirovinom.
Kako god bilo, posve je očito da je protekle četiri godine Andrej Plenković radio sve kako ne bi iritirao mađarsku stranu, kako MOL tako ni mađarsku vladu, sekundirajući Orbánu čak i u njegovim europskim bitkama. Nadajmo se da je to radio svjesno kako bi dugoročno zaštitio nacionalne interese, ali vrlo brzo dolazi trenutak u kojem ćemo dobiti odgovor na pitanje ima li on iskrenu namjeru vratiti Inu ili samo dovršiti rasprodaju hrvatskih energetskih interesa, nakon čega bi mađarska obveza o moderniziranju barem jedne hrvatske rafinerije, ovaj put na hrvatsku žalost, bila otpuhnuta poput riječke krpice s ugovora, kao što je već otpuhnuta sisačka krpica.
Idući tjedan strani savjetnici izlaze s procjenom vrijednosti Ine, nakon čega će Plenković morati objaviti namjerava li održati predbožićno obećanje otprije četiri godine. Bit će to njegovo predizborno biti ili ne biti, o kojem će uvelike ovisiti njegov opstanak u Banskim dvorima.
(…)
Ako pak kaže da nijedna cijena nije previsoka za vraćanje kontrole nad nacionalnom energetskom kompanijom od koje i dalje ovisi energetska, pa time i nacionalna sigurnost u cjelini, ti isti optužit će ga da hadezeovski nastavlja krčmiti novac hrvatskih poreznih obveznika za nešto što vrijedi samo u očima onih koji gledaju u prošlost. No, posve je jasno, ako od nekog trebamo učiti, to je od Mađara. Oni znaju da onaj tko drži kontrolu nad mađarskom nacionalnom energetskom kompanijom, a unatoč vidljivim ruskim interesima to je de facto i dalje mađarska vlada, time drži i ključeve mađarske nacionalne sigurnosti te od toga strateški neće odustati – koja god cijena bila, financijska ili politička. Hrvatska treba preuzeti Inu ne zato što bi ona trebala biti državna, već zato što mađarski energetski interesi nisu neprijateljski, ali očito jesu izravno suprotstavljeni hrvatskima. Orbán u smislu nacionalne sigurnosti Hrvatsku posve opravdano smatra svojim predvorjem. U istom smislu nameću se tri pitanja. Jesu li Mađari uopće spremni odustati od Ine? Zašto se Mađari ponašaju kao da im je ona važnija nego Hrvatima? I konačno, jesmo li mi Hrvatići išta naučili iz zajedničke tisućugodišnje povijesti?
Kolumnu u cijelosti pročitajte na stranicama Večernjeg lista.
* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
