Pamtim to kao da je bilo danas, na Bleiburgu sam prvi put bio s Ivicom Račanom, 15. svibnja 2002. U normalnoj državi to bi po svemu trebao biti potez zlatnim slovima upisan u povijest. Državnički, brandtovski potez čelnika pravne sljednice komunističke partije koja je izravno odgovorna za taj masovni zločin. Nažalost, od povijesnog značaja te velike geste malo je ostalo, jer Račanovi nasljednici na čelu te partije iskoristili su prvu krivinu da Račanovo nasljedstvo kao ušljivu vreću izbace iz vlaka, a njegovu ispriku devalviraju do neprepoznatljivosti, piše Ivan Hrstić u kolumni za Večernji list koju djelomice prenosimo.
Račanov nasljednik na čelu SDP-a pak kao svoj prvi veliki potez nakon osvajanja vlasti ukinuo je saborsko pokroviteljstvo nad komemoracijom, a danas, kad se na velika vrata vratio u politiku, s Pantovčaka dodatno dolijeva ulje na vatru. Baš nitko nije provocirao Predsjednika RH da u Jasenovcu baci “bombu” da ploču s imenima hrvatskih dragovoljaca treba “baciti negdje!”, kao što ga nitko nije tjerao da ususret izborima pokrene novu kampanju protiv komemoracije u Bleiburgu, kojom se stavlja znak jednakosti između onih ubijenih ’91. i ’45.
Milanovićevo uporno ponavljanje teze kako je ta komemoracija godinama bila ustaški dernek na kojem se oplakuje propala država (možda je tako nekad i bilo, ali posljednjih godina među petnaestak tisuća ljudi takvih bi obično bila šačica prolupalih medijima korisnih budala!), kako tamo zapravo nitko nije ubijen (pa nitko ni ne tvrdi da su tamo bila masovna pogubljenja, ali od tuda su krenula, a 45 godina se u Jugoslaviji na mjestima zločina nije smjelo niti zucnuti!), kako su ubijeni oni koji su bježali pred vlastitim zločinom (bilo je i takvih, ali takvima je trebalo suditi!), kako marševi smrti ne bi smjeli biti nazivani Križni put (kakvo pravo o tome ima govoriti čovjek na čelu partije koja je počinila zločine!), sve to ima samo jednu svrhu – relativizirati i opravdati najveći pojedinačni masakr nad pripadnicima hrvatskog naroda u povijesti.
>(VIDEO) Ivan Grbešić i Luka Mišetić o Bleiburgu: ‘Zatvorenike su žive bacali u jame’
Zašto to tako uporno rade? Koji je pravi cilj? Ne baš zato što bi bili toliko bezosjećajni, već zato što ne žele priznati da su za to odgovorni njihovi očevi i djedovi. I po tome nisu ništa bolji od onih koji ne priznaju Jasenovac. Ali ih je zato mnogo, mnogo više, i ne ustručavaju se javno o tome govoriti. Imali smo tako čak i potpredsjednika Sabora koji je javno žalio zato što je Tito ’45. traljavo obavio posao, odnosno nije pobio sve koje je trebao.
Revizija povijesti sama po sebi uopće ne bi trebala biti tabu. Jer povijest zločina na ovim područjima povijest je revizija. Da nije bilo revizija, danas bi u Jasenovcu stajala ploča o 700 tisuća ubijenih, kao što još uvijek stoji s bosanske strane rijeke. Da nije bilo revizija, danas se pod prijetnjom robije i gubitka građanskih prava o zločinu Križnog puta i dalje ne bi smjelo ni prozboriti.
Divljačka je laž da su se takvi “osvetnički” pokolji događali i širom oslobođene zapadne Europe. I ne, Križni put u samoj svojoj suštini nije bila nikakva odmazda, to je pažljivo planirani pokolj koji dolazi iz posve jednakog mentalnog sklopa koji je osmislio i katynski masakr (s prilično sličnim pragmatičnim ciljem!), a pri tome je od drugorazredne važnosti bila činjenica da među katynskim žrtvama nije bilo ratnih zločinaca, a među postbleiburškim jest, zaključuje Ivan Hrstić u kolumni za Večernji list.
Kolumnu u cijelosti pročitajte u Večernjem listu.
* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
